Prije više od pedeset godina ogromnom farmom u blizini New Yorka odjeknuli su zvuci gitare i prodoran vokal. Richie Havens izveo je megahit ,,From the prison“. Paradoksalno, Woodstock i njegov festival slobode počeo je vapajem iz zatvora i to u dvije reprizne izvedbe. Opšte je mjesto da su stražari toga zatvora bili najpoznatiji bendovi i muzičari tadašnjice, Jefferson Airplane, Ravi Shankar, Santana, Joan Baez, The Who, Janis Joplin.
Pa sve redom do posljednjeg tamničara, legendarnog Jimi Hendrixa. Woodstock je od festivala i galerije likova koji će oblikovati budućnost muzike dobio i dodatnu vrijednost. Naime, postao je simbol bunta sistemskim ograničenjima, okovima građanstva i civilizacijskog utamničenja. Bio je to osim muzičkog i festival građanske neposlušnosti.
Policija, iako mnogobrojna, ubrzo je digla ruke od pokušaja da se disciplinuje masa uključena u prekomjernu konzumaciju alkohola, svih vrsta narkotičkih sredstava i aberantnih seksualnih praksi. Woodstock je u legendu ušao kao mjesto na kome je ono zabranjeno iznenada postalo dozvoljeno, a politički sistem u kolijevci demokratije pokleknuo pred čistim i direktnim izrazom volje naroda.
Možda i po prvi put u novijoj istoriji svijeta, narod (ili makar njegov statistički zanemarljivi dio) je postao suveren. Da parafraziramo Foucaultovu definiciju suverena: narod je postao arhitekta disciplinovanog prostora. Novi suveren donio je sobom vrijednost i normu. Međutim, njihov karakter treba podrobno ispitati.
Početkom osamdesetih u Madridu javlja se želja za formiranjem novog, post-frankističkog identiteta Španije. Krajnje autoritarnu etatističku vlast zamijenila je demokratija, a vrtoglavicu slobode omladina je iskoristila oportuno, da isproba sve ono ranije zabranjeno. ”La Movida Madrileña”, tako lijepo crtana u ranim filmovima Almodovara, bila je španski pandan Woodstocka, samo sa znatno širim društvenim implikacijama, vidljivim do današnjeg dana.
Povedene primjerom Španije, mnoge zemlje koje izlaze iz političkih ropotarnica dobijaju manje ili više uspješne kontrakulturne pokrete. Čehovslovačka, Mađarska, Jugoslavija (novi val) su među najpoznatijima. Gledano iz uvrnute perspektive, američki kulturni bunt protiv korporativne demokratije konvergira sa evropskim kulturnim buntom za demokratiju.
Jedan problem se uporno prenebjegava jer ruši suštinu mita izgrađenog hipika, Woodstocka i ostalih kontrakultura. Naprasnim rušenjem sistema na mikronivou nije se porodila anarhija u pozitivnom smislu (nepostojanje vrhovnog autoriteta), niti anarhija u negativnom smislu (odsustvo poretka), već upravo suprotno: ekspresna izgradnja novog sistema. Izlaskom iz ograničenja jednog, ušlo se u službu drugog.
Bez namjere da dublje ulazim u teoriju sistema, valja reći da je jedna od fundamentalnih odlika ove društvene strukture samoodrživost. To znači da će sistem biti spreman čak i da žrtvuje samog sebe kako bi opstao u obliku sistema. Precizno se to desilo u Woodstocku, pa i u Madridu gdje je sistem dopustio radikalnu promjenu da ne bi potonuo u prisustvu egzistencijalnog otpora. I dok se sam transformisao, sistem je pronašao način kako da radikalni pokret svede na prihvatljivu mjeru.
Pređemo li u drugu ravan, mnogi fenomeni u oblasti međunarodnih odnosa, ali i dnevnopolitičkih dešavanja imaju istu bazu. Na primjer, državni sistemi su spremni da propadnu (failed states) i da ukinu osnovne usluge spram vlastite populacije samo kako bi se održali na vlasti kroz permanentno stanje izuzetka, strah i neizvjesnost.
U autoritarnim društvima karikira se prisustvo političke opozicije kroz diktaturu negativne selekcije, pokazujući kako eto čak ni oni što treba da povedu (r)evoluciju, za nju nisu sposobni. Licemjerje međunarodnih organizacija spram poretka koji same kreiraju do krajnjih granica dovode dogmu religije autoriteta…
Ovakvih primjera ima na stotine i pokazuju da je tanka linija između racionalne kritike vansistemskih promjena i solipsizma usmjerenog ka relativizaciji istih.
Stoga, treba analizirati pojave poput Woodstocka i La Movide objektivno u najvećoj mogućoj mjeri kao pozitivne fenomene, ali kojima se pridaje nezaslužena aura modela za borbu protiv postojećeg sistema. Jer, konačno, sam sistem iznova dopušta kontrakulturu kao inspiraciju za pokaznu vježbu da je alternativa moguća, ali bolna i nepotrebna.
Rečeno muzičkim rječnikom Woodstocka – treba biti veoma posvećen misiji da na kraju ”Talking about a revolution” ne ostane samo ”Blowin’ in The Wind”.
Prokletstvo izbora manjeg zla ili ‘Da maknemo ove pa ćemo poslije lako’
Moje godine uz crnogorski Dnevnik ili kako sam počeo pratiti hrvatske televizije
