Afera koja je izbila u hrvatskoj javnosti nakon što je otkriveno kako vodeći katolički akademici u Hrvatskoj nemaju nikakav problem s podržavanjem ideologije nastale i razvijane u jasnom otporu prema kršćanstvu – zanimljiva je na više načina.
Ovaj portal Dijalog.hr preko „pera“ Alena Fućka, pokazao kako su dekani dva katolička fakulteta, kao i neki profesori s njih koji su aktivni u institucijama Senata Zagrebačkog Sveučilišta, bez pogovora podigli ruku za uvođenje Rodnih studija na Filozofskom fakultetu.
Učinili su to nekoliko puta, niti jednom ne pokušavajući pokrenuti raspravu u Senatu, ili barem jasno dati do znanja da je uvođenje gender ideologije u javni obrazovni sustav za njih neprihvatljivo.
Jasno je – da su to i napravili, Rodni studiji bi vjerojatno opet prošli i učinak njihova prosvjeda bi u praktičnom smislu bio mali. Ali, u moralnom bi bio jako važan.
Katolički teolozi i znanstvenici, dakle, koji bi trebali predstavljati pa i braniti nauk Crkve u najvažnijoj instituciji visokog obrazovanja u Hrvatskoj, ponijeli su se kapitulantski. Iako su na početku afere neki od njezinih aktera tvrdili kako je riječ o tehničkom propustu, tekst objavljen na našem portalu pokazao je kako je riječ o potpuno promišljenim glasanjima.
Nije tu bila riječ ni o kakvom „incidentu“ nego o simptomu jednog stanja koje već dugo postoji u većem dijelu crkvene akademske zajednice u Hrvatskoj, pa posljedično i u katoličkim intelektualnim krugovima. A to je stanje obilježeno gubitkom autentičnog katoličkog identiteta i društvenim konformizmom.
Katolički su intelektualci u Hrvatskoj, jednostavno, ušutkani. U mainstreamu se njihov glas čuje samo ako govore ono što odgovara lijevo-liberalnom establishmentu za naglašavanje njihovih ideoloških i dnevnopolitičkih interesa. Rijetko se, skoro nikada, događa da nekom svećeniku, biskupu ili teologu biva dan prostor da izloži jasan nauk o nekom društvenom pitanju. Prostor se daje onima koji taj nauk kompromitiraju ili ga relativiziraju, što biva tumačeno kao „spremnost na dijalog“ i potom nagrađivano na razne načine.
Istodobno, katolički su mediji uglavnom intelektualno sterilizirani i izbjegavaju jasan govor o društvenim pitanjima. Takav se govor, naime, tumači kao „miješanje u politiku“ koji, navodno, Crkva mora po svaku cijenu izbjegavati. Društveni angažman doživljava se kao „ideologizacija“ vjere.
Riječ je o staroj komunističkoj retorici kojom je partija nastojala učiniti Crkvu bezopasnom po svoj totalitarizam. Činjenica da katolički intelektualci 35 godina nakon rušenja komunizma podsvjesno (a nekada možda i svjesno) pristaju na takav narativ koje su preuzele postkomunističke strukture dominirajuće u medijima i kulturi upravo je poražavajuća.
Ovo zatvaranje javnog i medijskog prostora pred katoličkim idejama ima upravo razarajuće djelovanje po stanje katoličke intelektualne scene. Onaj tko zastupa jasan katolički govor osuđen je na marginalizaciju i gubljenje društvenog i znanstvenog prestiža. To čini da ti intelektualci ili šute ili, ako su pohlepniji za tim prestižom, preuzimaju mentalitet hrvatskog lijevog-liberalnog establishmenta.
Afera „Rodni studiji“ pokazala je kako funkcionira taj svojevrsni „stockholmski sindrom“ . Upravo zbog njega katolički akademici bespogovorno dižu ruku za javno financiranje štetne ideologije koja trenutačno na Zapadu razara duše, umove i tijela mladih ljudi.
Takvi kompromisi čine da katoličke obrazovne institucije formiraju dobrim dijelom upravo takvu buduću katoličku elitu – konformističku, prestrašenu, spremnu slizati se s ideologijama i strankama.
Mogao bih navoditi puno primjera, ali evo samo jednoga.
Odjel komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji bi po definiciji trebao formirati novinarske kadrove katoličkog senzibiliteta spremne i za funkcioniranje u svjetovnim medijima – postoji već devet godina. Koliko je takvih novinara, za koje znate da su unijeli nešto novo u hrvatsku medijsku scenu, izašlo s njega u tom razdoblju? Ja ne znam niti za jednoga.
Sasvim je moguće da sam nekoga ili nešto propustio, zbog čega se unaprijed ispričavam toj osobi. Ali, ne mogu pobjeći od dojma kako je riječ o prilično lošoj situaciji, a slična je i u drugim društvenim znanostima i područjima.
Kada nam se, nekim Božjim čudom, i dogodi jak i autentičan intelektualac katoličkog idejnog predznaka kao primjerice Ivica Šola ili Matija Štahan, onda je takav osuđen na samoću. „Njegovi“ (dakle Crkva koju svojim djelovanjem jača i širi) ga zanemaruju (nekada i napadaju), a establishment ga pokušava marginalizirati.
Takvi intelektualci nađu se na „ničijoj zemlji“, prepušteni isključivo Božjoj providnosti i snazi svoga uvjerenja. Međutim, nemaju svi genijalnost jednoga Šole koji piše tako da ga niti ljevica ne može ignorirati.
Sada dolazimo do drugog problema iz naslova ovoga teksta.
Naime, takvo stanje u katoličkim elitama ima jak utjecaj na prakticiranu vjeru i njezinu formu. U hrvatskoj Crkvi već dulje vrijeme dominira duhovnost „fideizma“ (stavljam taj termin pod navodnike jer ga ne preuzimam do konca u njegovom originalnom značenju). To je ona koja glavni naglasak stavlja na emociju, „eksplozivnu“ epifaniju, psihološku katarzu i distanciranje od svijeta (doslovno i duhovno).
U takvoj duhovnosti glavnim izričajima postaju masovna okupljanja (koncerti duhovne glazbe), te na sebe i svoj razvoj skoncentrirane molitvene zajednice koje često mogu završiti u samodovoljnosti umjesto u „soljenju svijeta“.
Ne smatram kako je taj vid duhovnosti sam po sebi loš.
Ono što pokušavam naglasiti jest da Božji narod u Hrvatskoj osjeća kako su kanali kojim mu se prenosi razumsko poimanje vjere kompromitirani i oštećeni i instinktivno se preusmjerava prema tom „fideizmu“. Katolički ratio u Hrvatskoj je poražen, to je nakon nekoliko zadnjih godina postalo potpuno jasno, i ljudi se okreću prema fidesu.
Često se događa da takva duhovna jednostranost ima za posljedicu strašni raskorak između, s jedne strane, žive i dinamične Crkve i, s druge, društvene pustoši u kojoj se ta dinamika događa. Hvalimo se duhovnim koncertima i ispunjenim Arenama dok u Hrvatskoj vladaju oligarhija, korupcija, socijalno raslojavanje i proabortivni mentalitet.
Poraz katoličkog ratia ima za posljedicu da u konzervativnom političkom prostoru, koji po naravi stvari u Hrvatskoj ne može ne biti određen katolicizmom, umjesto katoličke autentičnosti doslovno i figurativno vladaju šarlatani poput Davorina Domazeta Loše, Velimira Bujaneca i Andreja Plenkovića. To je situacija koja upravo idealno odgovara onima koji ne žele dobro Hrvatskoj.
Riba, naravno, uvijek smrdi od glave, pa tako i konformizam u Crkvi u Hrvata ide od gore prema dolje. Hrvatski biskupi već dulje vrijeme ne uspijevaju pronaći pravi odgovor na zahtjeve i probleme vremena u kojima njihovi vjernici žive.
Žao mi je što to moram napisati, ali hrvatski episkopat je ovdje opisani proces gubitka katoličkog identiteta u nekoliko zadnjih godina prešutno prihvaćao ili, još gore, ubrzavao. Hoće li se to promijeniti s ustoličenjem novog zagrebačkog nadbiskupa, tek treba vidjeti.
Jedno je, međutim, već sada potpuno jasno. Problem gubitka identiteta s kojim smo ovdje suočeni ne može biti riješen još većim „razvodnjavanjem“ i još bolnijim kompromisima sa svijetom, kako bi to željeli neki utjecajni krugovi u našem kleru. Onaj tko misli kako je dovoljno ustoličiti „dijalog“ kao novoga boga da bi Crkva zaživjela u društvu – jest na potpuno krivom putu.
Još tekstova istog autora:
Hrvatski lijevi salon prezire radništvo – žalosni napad Tomića na Bulja dokaz je tome
Zašto Tuskova Poljska postupa sa svećenicima kao komunisti u vrijeme Solidarnosti?
