Trumpova inauguracija neminovno se približava. Taj 20. siječnja mnogi, ne samo u Sjedinjenim Državama već i u Europi, doživljavaju kao sudnji dan. Tjeskoba polako prelazi u strah.
Trump je već najavio da će neke od prvih mjera biti uvođenje carina za robu iz Meksika i Kanade od čak 25 %. Carine za robu iz Kine bit će daleko veće. Spominje se i carina za europski čelik od čak 60 %. Njemački metalurški div ThyssenKrupp već je najavio zatvaranje jedne čeličane i otpuštanje 5500 radnika. No to će po svemu sudeći biti tek početak.
Nisu samo pitanja trgovine područje koje tjera strah u kosti Europljanima. Tu je i Ukrajina kojoj Trump ne želi slati pomoć. A bez nje ukrajinska vojska ne bi izdržala ni šest mjeseci. Uostalom, uz svu pomoć Zapada ukrajinska vojska svaki dan izgubi neko selo, naselje ili manji grad. Europski vlastodršci su bolno svjesni da su u zadnjih tridesetak godina potpuno uništili europsku vojnu industriju te da ne postoje kapaciteti niti da se zadovolje europske potrebe, a kamoli da se još šalje pomoć u Ukrajinu.
Samo za primjer – kad se 1991. godine raspao SSSR tenkove u Europi proizvodili su Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Švedska, Švicarska, i Grčka. Uz bivšu Jugoslaviju po sovjetskim licencama tenkove su proizvodili Poljska, Čehoslovačka i Rumunjska. Danas kapacitete za proizvodnju tenkova ima samo Njemačka (KraussMaffei i Rheinmetall). Poljski planovi proizvodnje po licenci 500 južnokorejskih K2 trenutačno vrlo su neizvjesni.
Čak je upitno hoće li probriselska vlada Donalda Tuska uopće potpisati već pripremljeni ugovor za kupnju dodatnih 180 K2. Prvi ugovor za kupnju 180 K2 potpisala je konzervativna i antibriselska vlada bivšeg premijera Mateusza Morawieckog. Ista je vlada kupila i američke tenkove M1A2 Abrams. I jako, jako puno drugog oružja, sve isključivo od neeuropskih proizvođača.
Tako kako je s tenkovima tako je i na svim ostalim područjima vojne proizvodnje. Jedini izuzetak je brodogradnja koja je čak bolja i naprednija od američke.
U svakom slučaju ako Trump održi obećanja dana tijekom predizborne kampanje Ukrajina će za manje od dva mjeseca ostati bez američke pomoći. Ne samo vojne već i humanitarne i financijske. Nagovještaj da je Trump ostao pri toj namjeri je i objava sina Donalda Trumpa Juniora na Instagram kad je objavio da će Zelenski uskoro ostati bez „džeparca”.
Doduše, Trump je obećao da će za 24 sata zaustaviti rat u Ukrajini. To se sigurno neće dogoditi. Bilo bi odlično da Trump ispregovarao primirje, ili barem prekid paljbe, za dva, tri mjeseca.
Trump bi sadašnje bojište zamrznuo i pretvorio u sigurnosnu zonu. Koju bi, e tu je problem, trebale nadgledati i osiguravati europske snage. Za bojište, tj. sigurnosnu zonu, dužine 1300 kilometara Europljani bi morali osigurati najmanje 200 tisuća vojnika. I još najmanje toliko za prvu rotaciju.
Kad bi sve države koje su istovremeno članice NATO-a i Europske unije zbrojile svoje snage teško da bi došle do 100 tisuća. Zašto? Zato što se u takvu misiju šalje tek manji postotak oružanih snaga. Najviše deset posto. Pa i kad bi europske države, zbog važnosti Ukrajine za sigurnost Europe, pristale poslati čak dvadeset posto snaga (a sigurno neće) to opet ne bi ni približno bilo dovoljno.
Uzmimo za primjer najveću i najsnažniju europsku vojsku – francusku. Ona ima nešto više od 200 tisuća aktivnog sastava. Od toga je u kopnenoj vojsci oko 115 tisuća. Znači iz najjače europske vojske bi moglo put Ukrajine krenuti oko 10 tisuća vojnika. Možda koja tisuća više. Problemčić je što je francuska vojska već sada jako angažirana diljem svijeta, prije svega u Africi.
U Čadu ih je 1000. U Džibutiju ih je 1500. U Obli slonovače 950. Još stotine ih je u drugim misijama. Tih 10 tisuća slobodnih za misije iskorišteno je do kraja.
Baltičke države, Poljska, Finska, Norveška i Švedska, suočene s izravnom prijetnjama iz Rusije, mogle bi poslati simbolične snage. Isto bi mogle učiniti i države koje su najdalje od Ukrajine pa im se ta prijetnja ne čini odveć velika. Prije svega Portugal i Španjolska. Turska bi sigurno ponudila popriličan broj no pitanje je koliko je nakon svega Ankara pouzdan partner.
Teško je dokučiti kako bi se ponijele proruski nastrojene Mađarska i Slovačka. Njihov bi stav ponajviše ovisio od stavu Moskve. Doduše, Orban se silno trudio uvjeriti Trumpa kako će mu Mađarska biti vjerni saveznik. Pa bi posljedično i nekoliko stotina mađarskih vojnika moglo završiti u Ukrajini.
Jedini način da Europa namakne 200 tisuća vojnika bila bi mobilizacija. No i to je problem jer je najveći broj europskih država ukinuo vojnu obvezu. Pa nemaju koja mobilizirati. Naravno, tu je i mogućnost povratka vojne obveze. Koja će se na kraju morati ponovno uvesti, bez obzira kako završile Trumpove namjere s Ukrajinom.
U strahu da će Trump obustaviti Ukrajini vojnu pomoć, a da neće uspjeti ispregovarati mir, neke države razmatraju i puno radikalnije poteze. Tako Le Monde doznaje da francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer u tajnosti razrađuju plan pokretanja inicijative slanja europskih snaga (uključujući i privatne sigurnosne kompanije) u Ukrajinu.
Premisa je da će Trump obustaviti pomoć Ukrajini te da će se tamošnje oružane snage početi raspadati. Ne toliko zbog nedostatka oružja i streljiva već zbog širenja defetizma među vojnicima, ali i civilima. Defetizam je već sada jako proširen među Ukrajincima. Tako ukrajinsko ministarstvo obrane procjenjuje da će tijekom 2024. godine dezertirati najmanje 30 tisuća vojnika.
Prekid američke pomoći izgledno bi potpuno urušio i ovako ne odveć visok borbeni moral pa bi postrojbe još češće i brže napuštale položaje a vojnici masovnije dezertirali iz postrojbi.
Macron i Starmer vjeruju da bi se takav tijek događaja preokrenuo dolaskom europskih vojnika. Ne puno, za početak tek nekoliko tisuća. Više promidžbeno nego što bi to stvarno utjecalo na odnos snaga. Povod za to imaju – više od 10 tisuća sjevernokorejskih vojnika koji su se došli boriti na ruskoj strani.
Naravno, opasnost je da će se s vremenom broj europskih snaga znatno povećati, te da će njihova uloga biti sve veća. Putin već prijeti napadima na Europu samo zato što su Francuska i Velika Britanija dozvolile gađati ciljeve u Rusiji njihovim krstarećim projektilima. Izravan sukob ruskih i europskih snaga mogao bi vrlo uzrokovati da se te prijetnje i ostvare.
Putinov problem je što je ruska vojska na izmaku snaga i nesposobna za izravni sukob s europskim snagama. Stalne prijetnje nuklearnim oružjem već su se pomalo „ofucale”. Jer Putin prijeti kao da je jedino Rusija nuklearna sila a da nitko drugi nema slične nuklearne potencijale.
Izraelska kletva kaže – „Dabogda živjeli u zanimljiva vremena.” Naredna 2025. godina bit će jedna od takvih izuzetno zanimljivih godina.
