Prosvjed protiv HDZ-a u proteklu subotu pokazao je tri stvari.
Da pojavljivanje jedanaest, lijevih i centrističkih, oporbenih stranaka zajedno ne znači još uvijek ništa u kontekstu njihove moći uoči izbora. Svatko je govorio za sebe.
Drugo, da postoji veliki rascjep između lijevih i desnih oporbenih grupacija.
I treće, da je HDZ spreman već unaprijed pripremljenim političkim spinovima, koje će pojačavati kako se izbori budu približavali, odgovoriti na težnje oporbe. Andrej Plenković i Oleg Butković nisu bedaci pa da misle kako su stranke koje su se okupile na Markovu trgu nekakva radikalna ljevica ili, još smješnije, tobožnji putinofili (a kao i u svakoj europskoj zemlji putinofila koji sanjaju malo čvršću ruku ima i u Hrvatskoj – i na ljevici i na centru i na desnici), ali im takvo prokazivanje služi kako bi sebe predstavili umjerenom strankom koja ne galami nego nešto radi za građane.
A na ruku HDZ-a ide i to da još uvijek nema ni p od konkretnog oporbenog programa kojim namjeravaju napasti i smijeniti aktualnu vlast.
Ipak, legitimno je upitati mogu li do izbora SDP i Možemo! kao dvije najjače stranke lijevog centra nešto poduzeti da barem zaprijete HDZ-u. Lakonski je odgovor mogu, ali pod uvjetom da prije svega prestanu igrati dječju igru „čiji je tata jači”.
SDP i Možemo!, zapravo dvije su strane iste medalje. Birači Možemo! uglavnom su bivši mlađi birači SDP, dakle ljevice, nekih stranaka oko centra i zagovornici zelene političke opcije koja se samostalno nikada u Hrvatskoj nije primila. To je urbana generacija s novim lijevim senzibilitetom 21. stoljeća koja ozbiljno shvaća ljudska prava treće generacije poput ekologije, prava LGBT zajednice i sličnog. SDP s druge strane ima još uvijek podršku srednje i starije generacije ljevičara, radničko-službeničkog porijekla.
Kad već prije nekoliko godina u SDP-u nije bilo pameti da unutar svoje stranke ostave prostor za taj novi senzibilitet koji je poslije iskoristio Možemo!, već su nastavili rastjerivati birače i još se međusobno dijeliti pa su „porodili” i Socijaldemokrate, mogli bi konačno i oni i Možemo!, koji pak neutemeljeno misli da može sam, povući kočnicu. I shvatiti da su, takvi kakvi jesu, potpuno kompatibilni, ne smetaju jedni drugima i da bi logično mogli na izbore zajedno.
Ako je, dakle, na subotnji otvoreni Grbinov poziv na koaliciju iz Možemo! odgovoreno da tek trebaju sjesti i vidjeti što se može napraviti, onda će morati riješiti nekoliko problema s kojima će se suočeni čim sjednu za zajednički stol.
Prvi problem je borba za liderstvo na ljevici ili u eventualnoj koaliciji odnosno prosta ljudska sujeta. Ako to prevladaju mogu ići dalje.
Drugi problem je operativni program, jasan i prihvatljiv biračima. Programski moraju smisliti jednostavnu, razumljivu i poticajnu programsku platformu koja bi uvjerila one birače koji nisu ideološkim ljepilom pričvršćeni za neku od tih stranke da im je vrijedno dati glas. Taj program bi trebao biti lišen fraza i nuditi konkretne aktivnosti koje bi za birače imale smisla.
Treći je problem da SDP i Možemo!, ako uđu u koaliciju, trebaju raščistiti hoće li za sobom vući „trabante” (poput Radničke fronte, Socijaldemokrata) ili, što ima rezona, otići na izbore sami i riskirati da izgube pokoji glas od birača „neželjenih stranaka” ali i moguće dobiju od onih birača kojima se „trabanti” ne sviđaju.
Četvrti problem tiče se onoga što će se učiniti dan poslije izbora, a mora ga se razriješiti već sada. Pod uvjetom da SDP i Možemo! dogovore koaliciju, perfektno s idealnim programom odrade predizbornu kampanju i ostvare optimalne rezultate, sa sigurnošću se može reći da će teško sami dobiti većinu.
I 2000. je ljevici trebao centar da pobijedi obezglavljeni HDZ nakon Tuđmanove smrti, a drugu je pobjedu ljevica, opet uz pomoć centra, ostvarila 2011. nakon Sanaderove ostavke i hapšenja.
Uza svu (opravdanu) buku oko Turudića, prosvjeda i štrajkova te trideset promijenjenih Plenkovićevih ministara posljednjih godina, sadašnje stanje ni približno nije slično onome kada je vlast HDZ-a smijenjena.
I zato će ljevica da bi došla na vlast morati surađivati sa sadašnjim oporbenim desnim centrom. Pitanje je samo želi li Možemo! (SDP bi pod Milanovićevom sugestijom to sigurno prihvatio), i pod kojim uvjetima, odnosno na kakvoj programskoj osnovi (korupcija, pravosuđe…) surađivati s Mostom, s kojim, eto, nije htio zajedno biti ni na prosvjedu na Markovu trgu? A bez toga, bojim se, ništa od promjene vlasti.
Koliko za sve ovo što bi trebalo napraviti da se ugrozi HDZ, zapravo ima vremena? Sve manje i manje, i sve brže curi.
Još kolumni istog autora:












