Stravično je umrijeti onako kako je umro Luka Bančić u Splitu. Ubojica mu je, jer nije dobio traženi novac, zario nož u prsa. Javnost je promptno reagirala. Nakon paljenja svijeća za mladog Bančića organiziran je i mirni prosvjed pod sloganom “Danas Luka, sutra Ja”. A plakat na društvenim mrežama kojim se motiviralo građane da dođu na skup upitao je, neizravno i odgovarajući na postavljeno pitanje: “Tko je iduća žrtva pravosudnog sustava?”
Ipak, stanimo malo, promislimo. Doista, je li pravosudni sustav isključivi krivac za ovo i neka druga ubojstva na ulici, poput onog poznatog nedavnog, također splitskog, za koje je osuđen Filip Zavadlav? Jesu li tužitelji i suci jedini vragovi a policajci sveci, kako ih je prikazao dio organizatora skupa? A gdje su drugi društveni čimbenici koji bi također trebali sudjelovati u sprječavanju ubojstava?
Svaki put kad se ovako nešto dogodi skloni smo djelovati impulzivno, tražiti instant pravdu, suditi mimo suda… Uz to idu i velike, emocijama nabijene riječi (o ubijenima i ubojicama kao žrtvama sustava ili kako je „s Lukom umrlo i hrvatsko pravosuđe”), koje se, od silnog ponavljanja u nekim sličnim prilikama, začas potroše. Bivaju zaboravljene čim se izgovore, a skupovi na kojima se traži pravda završe. I tako do nove slične prilike.
Možda naši suci i tužitelji nisu idealni, kao ni pravosudni sustav, daleko od toga, ali za ulična nasilja sa smrtnim posljedicama ne mogu biti ni glavni ni jedini krivac. Često zaboravljamo našu odgovornost kao roditelja u stvaranju atmosfere „moje dijete nikada nije krivo, krivi su drugi” koja ponižava i odgojnu i obrazovnu funkciju škola i nastavnika, za zatvaranje očiju kada vidimo u kakvom se sumnjivom društvu u susjedstvu naše dijete kreće, za omalovažavanje svakog pokušaja da nas se podsjeti na odgojnu i društvenu odgovornost roditeljstva…
Kada na to dodamo uobičajeno svrstavanje na stranu „naših navijačkih skupina”, koje ruku na srce, ovakve kakve su danas, nemaju veze sa sportom već su poligon za veličanje nasilja i govor mržnje, ili svjedočimo tome da kada nam treba zazivamo policiju, a inače se smiješimo kada na javnim površinama vidimo grafite A.C.A.B. kao znak podrivanja autoriteta policije – dobijemo okvir za društvenu patologiju u kojoj nestabilnim te alkoholom i narkoticima unakaženim (mladim) ljudima postaje tako lako potegnuti nož ili pritisnuti obarač pištolja.
A navrh te cijele piramide sukrivaca za poticanje nasilja gledamo našu političku elitu koja se kočijaški svađa u parlamentu te kroz izjave najviših dužnosnika sipa žuč u javni prostor koju mediji prenose sa sladostrašću (da, nose i oni svoj dio krivice). Tako se šalju poruke o dopuštenosti svega i svačega, neobaziranja na elementarnu pristojnost i zagovora nasilnog rješavanja svakog problema s kojim se u životu suočimo.
Živimo u nasilnom svijetu. Živimo u svijetu u kojem pored nas, i u Hrvatskoj i u EU, i dalje hodaju ljudi koji nalaze opravdanja za Putinovu agresiju na Ukrajinu, služeći se „argumentima” sličnim onima koja pravdaju silovanja („nosila je kratku suknju pa nas je izazivala”). No, to ne znači da ne trebamo nešto učiniti da bar pokušamo spriječiti neko buduće ubojstvo na ulici u našem susjedstvu.
Kao prvo, trebamo sami sebi priznati da ne možemo svu krivicu svaliti samo na pravosuđe „koje bi trebalo na vrijeme maknuti potencijalne ubojice s ulica” (po kojim kriterijima?), već da se najprije svi zajedno pogledamo u zrcalo dopuštajući mogućnost da smo i sami, nečinjenjem odnosno okretanjem glave kada je trebalo nešto učiniti, pridonijeli eskalaciji nasilja.
Protestni skup pred Županijskim sudom u Splitu imat će, stoga, efekta jedino ako osvijestimo cijeli lanac odgovornosti, od dna do vrha, za kulturu nasilja koja uzima svoje žrtve. I odlučimo nešto poduzeti, polazeći od svoje ulice i svog susjedstva pa do vrha vlasti, da bi onda imali pravo prozivati i druge.
Još kolumni istog autora:
