Slovački premijer Robert Fico nastupio je prošloga vikenda na konferenciji CPAC (Conservative Political Action Conference) u Budimpešti te izuzetno jasno artikulirao probleme takozvane Europske unije i njezina mahnitog vodstva. Riječ je bila o svojevrsnim insajderskim informacijama lidera jedne manje europske države o tome kako se aktualno eurokratsko vodstvo odnosi prema svima koji odstupaju od nametnutih narativa, pa i prema onima koji legitimno predstavljaju suverene države.
Fico je, naime, rekao da je novi njemački kancelar Merz prilikom preuzimanja dužnosti poslao upozorenje njemu i mađarskom premijeru Victoru Orbánu o tome što će se dogoditi ako odbiju biti poslušni. Mađarska i Slovačka bit će, prema njegovim navodima, kažnjene financijskim nametima i raznim pritiscima, iako bi one, kao punopravne članice takozvane Europske unije, trebale imati svako pravo donositi odluke prema volji svojih građana.
Ovakva protudemokratska i globalistička retorika podsjeća i na mnoge druge ranije izgovorene eurokratske prijetnje. Ursula von der Leyen, primjerice, uoči posljednjih je talijanskih izbora izjavila kako Europska unija ima alate kojima se može suprotstaviti novoj vlasti ukoliko ona bude oformljena od pripadnika desnice. Radi se, drugim riječima, o otvorenim i jasnim negacijama legitimiteta i suverenosti mađarskog, slovačkog i talijanskog naroda.
Tobože inkluzivna i raznolika Europska unija u tim situacijama pokazuje svoje pravo ružno i isključivo lice, koje svakim danom sve više podsjeća na lice totalitarnog režima. Jedna od najavljenih mjera koja bi mogla pogoditi Mađarsku i Slovačku ako nastave s kritičkim promišljanjem jest i ukidanje prava veta država članica u procesu odlučivanja, što bi predstavljalo presedan te još jedan, možda i završni udarac temeljima same Unije.
No to nije sve. Mađarska u ovom trenutku plaća milijun eura dnevno kao kaznu zbog svojih antimigrantskih politika, odnosno zbog toga što, slijedeći vlastiti ustav, štiti svoje granice i odbija prihvatiti nametnute migrantske kvote. Onima koji pomno prate postupno urušavanje Europske unije u njezino monstruozno naličje ovakve činjenice nisu iznenađenje. Ipak, zbog onih koji i dalje vjeruju da žive u demokraciji i pod legitimnom nadnacionalnom vlašću važno je još jednom naglasiti sljedeće. Skandalozno je i nalik najmračnijim političkim sustavima da lider jedne države prijeti liderima drugih, osobito kada ta država posjeduje znatno veću ekonomsku i političku moć.
Unatoč neprestanim govorima o progresivnosti i tolerantnosti – koje možemo promatrati kao panične pokušaje kompenzacije za svoje prošlostoljetne grijehe – Njemačka se danas ponovno ponaša kao tiranin vršeći pritisak na slabije. Mađarska i Slovačka su punopravne članice Unije, države koje su milijarde svojih sredstava uložile u njezin sustav, što im jamči pravo na ravnopravan glas i donošenje odluka u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Trenutna verzija Europske unije, u kojoj o sigurnosti, prosperitetu i sudbinama europskih naroda odlučuju dokazano korumpirane nelegitimne elite, poput predsjednice Europske komisije koja je na prijestolje našeg kontinenta zasjela bez ijednog izravnog glasa, jednostavno mora biti odbačena.
Ironično je što o svemu tome, u vremenu u kojem dominira podivljala ljevica, mora progovarati klasični socijaldemokrat kakav je Fico. Kao predstavnik stare ljevice, one koja je razumjela važnost nacije i suvereniteta, Fico je radikalno i nasilno odbačen od progresivnih predstavnika nove ljevice. Nedavno je, podsjetimo, za dlaku izbjegao smrt nakon pokušaja atentata.
U nedavnom tekstu Geneza pandemijske poslušnosti analizirao sam kako dogmatski način razmišljanja progresivnih hegemona nije plod slučajnosti, već logična posljedica temeljnih premisa njihove ideologije. Zapad je u jednom trenutku izgubio vezu s transcendentnošću. Zaboravili smo što svetost zapravo znači; da su to prostori u našoj egzistenciji koji su izdvojeni od svakodnevnog, uobičajenog i svjetovnog. Odbacivanjem onoga što smo tradicionalno smatrali svetim, uvjerili smo sami sebe da svetost kao takva predstavlja nazadnu religijsku bajku, no time nismo uklonili čovjekovu urođenu potrebu za njome; za pogledom iz ovoga svijeta onkraj njega. Tu prazninu smo stoga počeli nesvjesno popunjavati svjetovnim izmišljotinama, ponajprije ideologijama.
Slijedom toga, danas više nije presudno što se misli, niti je ključno pitanje jesu li službeni narativi istiniti, koherentni ili cjeloviti. Bitno je samo da oni postoje, kako bi mogli igrati ulogu koja je nekada bila rezervirana za ono nadsvjetovno. Važno je dakle isključivo to da postoje neke istine u koje vjerujemo, a koje su „službene“ ili nametnute od strane autoriteta, što u svijesti modernog čovjeka znači da ih treba prihvatiti kao neupitne. Upravo je zato „struka“ postala nedodirljivom, nepropitkivom i takvom da može pozivati na poslušnost samim svojim postojanjem. Svjetovne su institucije, jednostavnije rečeno, sakralizirane.
Kako bi inače bilo moguće da „inkluzivna“ Europska unija isključuje članice koje razmišljaju drukčije? Kako pomiriti „tolerantnost“ naše civilizacije s činjenicom da ona u ime tolerancije vrši represiju nad onima koji odstupaju od uskih ideoloških zamisli današnjice? Upravo i jedino kroz shvaćanje da koherentnost i konzistentnost više nisu standardi kojima se vodimo, kao što nije ni istina kao takva.
Nije važno što se misli, jer se jedan dan može tvrditi da je zaštita ženskih prava najveća vrijednost zapadne civilizacije, a već drugi da žene kao fiksna bića ne postoje i da svatko može postati ženom isključivo snagom vlastite volje. Ključno je jedino da se nešto ima misliti; da i mi u ovom raščovječenom desakraliziranom dobu imamo svoje idole kojima se možemo nakloniti. S Ficom se stoga ne ulazi u raspravu oko Ukrajine, ne slušaju se njegovi pozivi na mir niti njegovo ukazivanje na globalističke profitere iz toga rata, već ga se ušutkava jer narušava prostor svetosti o toj temi; prostor koji nameće određene misli od kojih on odstupa.
Glavni problem Fica i Orbána u očima Europske unije nije u tome što razotkrivaju trulež njezine hegemonije, nego u tome što svojim djelovanjem skidaju svetost s nje same kao onoga koji popunjava prostor svetosti lažnim narativima.
Gdje ste bili kada je pao superheroj Vili, a mediji su gromoglasno šutjeli?
Kad cenzuristi utihnu – razotkrivena priroda trogodišnjeg pandemijskog cirkusa
