Danas sam pročitala nekoliko “ogorčenih” statusa vezanih za jučerašnju degutantnu izjavu Željka Porobije.
S obzirom na činjenicu da tog čovjeka već podulje pratim, vrlo dobro znam o kakvoj je osobnosti odnosno patologiji riječ.
Onima koji dosad nisu imali priliku upoznati se s njegovim likom i djelom, preporučujem sjajan osvrt Ivana Pokupca “Porobljavanje lažima” u kojemu ga je fantastično secirao.
Ali u Porobijinu slučaju nije ni potrebno raditi neke dublje analize.
Dijagnoza bivšeg vjernika
Čovjek koji nakon jučerašnjeg oskvrnuća napiše “vandal iz Međugorja naš je brat katolik koji je shvatio da je sve jedna obična prijevara” – jednostavno potvrđuje vlastitu dijagnozu.
Dijagnozu “bivšega vjernika” koji nikad nije pronašao mir u sekularizmu, već je razvio agresivnu, cjeloživotnu fiksaciju na borbu protiv svojih bivših uvjerenja – što je u međuvremenu preraslo u bolesnu mržnju i opsesiju.
Zato se ja na izjave poput njegove samo dobro nasmijem. Naravno, nije mi drago što je čovjek zastranio, ali tako je sam odlučio, tko mu kriv
.
A nasmijem se jer me ništa što od njega i takvih poput njega ne dotiče.
Ljudi misle da se takvim ljudima mora vratiti milo za drago, ne shvaćajući da su oni sami sebi najveća kazna.
Nezadovoljstvo vlastitim životom kao izvor zluradosti
Zluradost nikad ne izvire iz unutarnjeg mira, već iz dubokog nezadovoljstva vlastitim životom.
Da bi se zlurada osoba osjećala dobro, netko drugi mora patiti. To je parazitska dinamika uma koji ne zna stvarati.
U njemačkom jeziku postoji riječ koja kirurški precizno secira takav mentalni sklop – Schadenfreude, savršeno skrojena složenica od imenica Schaden (šteta, nesreća) i Freude (radost, užitak) koja doslovno označava zluradost, odnosno uživanje u tuđoj nesreći.
Zanimljivo je da mnogi jezici (uključujući engleski) nemaju svoju izvornu riječ za ovaj pojam, pa su jednostavno posudili ovu njemačku riječ.
Ona opisuje vrlo specifičnu, kompleksnu emociju za koju je drugim jezicima potreban cijeli opisni pasus. I hrvatska je riječ tvorena na sličan način, ali njemačka verzija ima jači kulturološki i psihološki prizvuk “uživanja u tuđem padu” jer precizno opisuje trenutačnu, živu emociju – onaj stvarni, opipljivi užitak i val zadovoljstva koji osoba osjeti u sekundi kada vidi tuđi pad.
U psihologiji zluradost nije samo pokazatelj prolazne zlobe. Ona je obrambeni mehanizam koji je odraz dubokog unutarnjeg nesklada.
Kad Porobija slavi vandala i osjeća radost jer gori katolički oltar, on zapravo kroz tuđu destrukciju podsvjesno vrednuje vlastiti odlazak iz religijske zajednice, pokušavajući u njoj utišati tinjajuće pitanje: “Jesam li pogriješio?”
A kad netko drugi fizički uništi simbole te zajednice, Porobijin um to doživljava kao konačni dokaz i potvrdu: “Vidiš, bio sam u pravu što sam otišao, sve je to prijevara.”
Ali zašto uopće traži bilo kakvu potvrdu?
Zato što čovjek koji je uistinu siguran u svoj odabir i koji je pronašao stvarni mir nema potrebu likovati nad tuđim ruševinama.
A on je nakon godina i godina navodnog sekularnog “prosvjetljenja” završio kao navijač za piromaniju i vandalizam, što je više nego očit pokazatelj kako nije pronašao nikakav unutarnji mir.
Niska razina samopoštovanja i kazna koju su sami izabrali
Njegova je agresija zapravo zapravo potvrda vlastite podsvijesti koja mu glasno signalizira da je promašio put – a od te se spoznaje ne može pobjeći.
Mnogobrojna psihološka istraživanja pokazuju da zluradi ljudi pate od niskog samopoštovanja jer njihov osjećaj vrijednosti ne proizlazi iz vlastitih postignuća, već iz ponižavanja i padova onih koje smatraju “neprijateljima”.
Da bi netko osjećao radost zbog tuđe nesreće (ili uništavanja onoga što je milijunima ljudi sveto), mora te ljude u svojoj glavi najprije dehumanizirati.
Nazivajući vjernike “prevarenima”, Porobija ih u vlastitim očima spušta na nižu intelektualnu razinu, stvarajući tako privid vlastite superiornosti koji mu daje dopuštenje za naslađivanje tuđom boli i štetom.
I tu se krug njegove nemoći zatvara. Umjesto proklamirane slobode uma, imamo čovjeka koji je ostao doživotni talac crkvenog praga – dežurnog voajera koji svoj sekularni smisao pronalazi jedino u tuđem grijehu, plamenu i svetogrđu.
Zato kad god se razljutite na komentar zlurade osobe, imajte na umu da iza tog prividnog likovanja stoji kronična frustracija i nesreća.
Zluradost je ultimativni dokaz promašenog života, nemoć uma koji očajnički čeka tuđe padove kako bi na trenutak osjetio da vrijedi.
Zato nema potrebe vraćati milo za drago. Njihova nesposobnost da ikad pronađu unutarnji mir više je nego dovoljna kazna koju su sami izabrali.
Više od iste autorice:
Vojna parada za Dan Bastilje: od giljotine za kršćansku Europu do koalicije za rat s Rusijom
Teror odlikaša: konformizam koji plaćaju djeca
Podnevni demon i prokrastinacija: Zašto odgađamo obveze?
Zašto nas izdaju oni kojima najviše pomažemo?
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
