Ovaj tekst ne zaslužuje puno riječi, možda ne zaslužuje niti jednu, ali ću ipak kratko o „slučaju” Thompson jer je samo bilo pitanje vremena kad će se netko javiti radi poziva Thompsona na doček hrvatskih rukometaša sa Svjetskog prvenstva.
Pa tako predsjednik Antifašističke lige RH upućuje otvoreno pismo premijeru Plenkoviću u kojem ga traži da se Thompsona ne zove.
Pusić u pismu zaključuje kako je Thompson, prije svega politička poruka, a zatim vrijednosna poruka mladima; tek poslije toga pjevač.
I moram se složiti s Pusićem. Thompson je, uistinu poruka ili odgovor, ne samo mladima na ovakve glasove poput Pusićevih koji se kao po nekoj matrici godinama javljaju kad im nešto ne odgovara.
Osobno nikad nisam bila ljubitelj Thompsonove glazbe, niti ću biti. Međutim, ta glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama, svima onima koji godinama i dalje relativiziraju Domovinski rat i ispisuju neku svoju povijest, što govori da u dobrom djelu imamo posla s politički angažiranom historiografijom, u kojoj jedan dio smišljeno pokušava formirati kolektivnu nacionalnu svijest.
Ta politički angažirana „povijesna znanost“ je opasna, često za neke neprepoznatljiva i upravo u toj neprepoznatljivosti prezentiranja prošlosti koja je u sukobu s istinom, i sa zdravim razumom krije se opasnost utjecaja na dio javnosti, i njihovu svijest. Ovi čudni tvorci neke svoje istine su zapravo uvijek tu. Oni nisu ni u jednom trenutku ni ponizni ni pokorni, ne žele zajednički stvarati zdrave temelje. Oni neće i ne žele priznati da je iskrivljena slika njihov problem, da je objektivnost dio ljudske subjektivnosti. Njihova i naša moralnost je u međusobnom, i čini se vječnom sukobu.
Nakon toga se ljute i čude fenomenu Thompsona. Čude se brojci onih koji su na koncertu. Onih koji su nerijetko od politike i medija marginalizirani, okarakterizirani kao neeuropski ili u najmanju ruku kao neki ruralni tipovi koji su se netom spustili s brda i nemaju pojma što se tu događa. I svakakvim imenima su zvani, pa i slijepcima. Zanima me samo u koju kategoriju spadaju oni koji i nakon 70 godina plešu kozaračko kolo. Oni valjda nisu slijepci, već vizionari neke blistavije Hrvatske. A radi se, zapravo, o protuteži ovakvoj politici, o posljedici, a ne uzroku.
Za kraj, smeta i mene puno toga da bi trebalo posjeći cijelu jednu šumu kada bih počela nabrajati i stavljati na papir, no kako je ovdje riječ o glazbi i porukama, reći ću samo: smetaju mi cajke i kafanske večeri koje pune Arenu. Smeta me sav taj glazbeni sinkretizam, neukusno i bljutavo spajanje svih mogućih i nemogućih stilova, koji u sebi sadrži blago rečeno neautentičnost, zagađenje, infiltraciju simbola i značenja koji pripadaju drugim nekompatibilnim tradicijama Smeta me kad najjači mediji odluče gotovo na dnevnoj bazi nuditi eksponirane, prezentirane i javnosti servirane tekstove o životu jedne Venere iz Brčkog, njene snahe ii nekog drugog i utiskuju političke i vrijednosne poruke.
Veza Thompsona sa sportašima, uključujući puštanje njegove „Lijepa li si” koja održava nacionalnu svijest u popularnoj kulturi traje i trajat će, kao i veza sa svima koji razumiju, iako se Thompsonova glazba zabranjivala, ukidala na dočeku reprezentativaca, zabranjivala u nekim gradovima, a politika ju je koristila kad joj je to odgovaralo. Politika neka se već jednom odluči smeta li joj pjesma Čavoglave”, hoće li, između ostalog poštovati kontekst jednog vremena i vrijede li zabrane i za simbole, pozdrave koje su upotrebljavale vlasti u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata.
Glazba Thompsona, naprosto odražava duh jednog vremena. Ona je svojevrsni podsjetnik na nešto što nije dobro i što se godinama proteže, a Thompsona se više ne može rušiti, svidjelo se to nekome ili ne.
