U poslovično toplim diplomatskim odnosima Hrvatske i Crne Gore ovih dana dominiraju rasprave vezane za Evropsku Uniju.
Naime, u svojevrsnom ”chicken game” dvije strane se nadgornjavaju koja će manje reći, a više ostaviti publici da sama dokuči. Pregovarački proces Crne Gore sa EU se nakon sedam godina navodno pomakao sa mrtve tačke, iako za to nema utemeljenja u stvarnosti. To znači da je na red došlo zatvaranje legendarnih poglavlja. Od četiri izabrana, Hrvatska je prigodno riješila da blokira zatvaranje jedinog bitnog. Ono se tiče spoljne i bezbjednosne politike.
Grlić Radman je davao nepovezane izjave, te se tek nakon kolaža njegovih supijanih nastupa po raznim medijima moglo doći do zaključaka. On je misteriozno naveo kako je zatvaranje magičnog poglavlja uslovljeno rješavanjem ”nekih univerzalnih pitanja”. Onda je u drugoj izjavi pričao o neophodnosti priznavanja žrtava u ratu i boljem tretmanu logoraša. Na prvu loptu djeluje kao da nema veze, ali dakako je to poruka crnogorskim vlastima da će za zatvaranje poglavlja morati doći do nekih ustupaka.
Sa druge strane, anestezirana ali živahno prosrpska Vlada Crne Gore najavljuje kako je to samo privremena prepreka, sve nekako propuštajući da kaže na koji način su usvojena preostala tri poglavlja. Obećano je da će Hrvatskoj biti ustupljena imovina kulturnog centra Hrvata u Tivtu. Što bi po sebi bio i razumljiv potez, samo da nije došao kao direktna ucjena za popuštanje u pregovaračkom procesu. Relaksirani premijer Spajić, koji je na mjesto šefa tajne službe imenovao uvoznika mortadele, nije sposoban priznati da zemlje u okruženju rade ono što mogu, a on trpi ono što mora. Hrvatska ga uslovljava za evropski put, a Srbija, mnogo tragičnije, za bilo kakav put.
Političari izuzetno rijetko govore ono što misle. Pošto često ne misle ništa, nemajući šta da kažu kreiraju auru mistike i prepuštaju nama da tumačimo njihove poteze.
U trenutnim odnosima Hrvatske i Crne Gore sve je kristalno jasno, ali se kao takvo ne smije izreći.
Hrvatska u Evropu neće tek tako pustiti Crnu Goru predvođenu osobama kojima je fizički zabranila ulaz na svoju teritoriju. Dakako ispravno rezonujući da su ti ljudi blijeda, ali radioaktivna sjenka pogubne Miloševićeve politike devedesetih. One politike koju u ogavnim oblandama omotanu sprovodi Vučić. Hrvatska takođe smatra da Crna Gora nije ni isplatila ni okajala svoj ratni dug, što je takođe tačno, ali teško mjerljivo. A kompenzacija će biti bolna samo za jednu stranu. Konačno, Hrvatska ničim nije dobila garanciju da ovakva Crna Gora neće ponoviti greške iz prošlosti. Nažalost, sva je prilika da će se te greške ponoviti i prema samim Crnogorcima u Crnoj Gori kao najugroženijem narodu navodno multinacionalne države.
Nepovjerenje je obostrano. Trenutna parlamentarna većina kada želi uvrijediti Crnogorce još uvijek koristi izraze ”ustaše” i ”crveni Hrvati”. Naivno bi bilo pomisliti da empatija tih ljudi seže dalje od prizemnog političkog interesa. Njihov sentiment spram Hrvatske se van zavisnosti na evropskom putu završava na granicama RSK, sada srećom prisutne samo u knjigama i u jednom estonskom zatvoru. To naravno nije glas moje Crne Gore, ali je igrom slučaja glas zvanične Crne Gore!
Međutim, postoje određeni uslovi pod kojima će se sve ove tačke zaboraviti, a Grlić Radman sa svojim podgoričkim parnjakom, vojvodom Mandićem, zagrljen u Briselu zapjevati Toto Cutugna. Ti uslovi se prevashodno tiču Prevlake kao graničnog spora. Nepravedno prema žrtvama, politika će patnju i bol marginalizovati kada se krene u komercijalizaciju te strateški važne lokacije. A kako ćemo znati da se to dogodilo? Vrlo prosto, u zamjenu za zatvaranje poglavlja i hrvatski glas, stijeg će se gordo zavijoriti.
Crnogorski stijeg ostaće vječno na pola koplja. Onomad zbog sopstvene sramote prema drugima kada se, kako reče legenda antiratnog pokreta Slavko Perović ”pred zidinama Dubrovnika slomila posljednja nada da će Crna Gora ući u red modernih i civilizovanih zemalja”. Danas zbog sramote prema sebi ranjavajući se servilnom, podaničkom politikom i tužnim umiranjem u kancerogenim podjelama.
A sutra? To je već razmišljanje na preduge staze… Sačuvajmo se za neko novo poglavlje.
Alternativa nema alternativu – Woodstock i (van)sistemske promjene
Prokletstvo izbora manjeg zla ili ‘Da maknemo ove pa ćemo poslije lako’
