Odmah nakon utakmice na press-konferenciji upitan je Sandro Perković je li vidio transparent na sjeveru kada su momčadi izašle iz tunela. On je potvrdio to, ali nije ga stigao prokomentirati s igračima, barem po njegovim riječima, ali nije ni trebao. Bila je to jasna poruka, svima taj dan u Zagrebu, na stadionu i izvan njega, da je ovo zadnji vlak na koji se Dinamo može ukrcati. To je bio vlak koji je već trebao poći, ali po standardima HŽ-a on kasni. HŽ u ovom slučaju predstavljaju Hajduk i Rijeka, naravno.
Ovaj dan došao sam poprilično rano na stadion i razgovarao dosta s kolegama. Potvrdili su i oni što je bila i javna tajna, da su igrači nakon Gorice pakirali kofere i pozdravljali se s titulom. Ako je u Istri bilo suza u svlačionici, u Gorici je izbijao sav bijes za cijelu sezonu.
Od samog početka zagrijavanja igrača bilo je nešto čudno. BBB tijekom izlaska riječkih igrača na teren nisu zviždali, pa tako nije niti zapad. Bila je to također jasna poruka: Dinamo mora biti fokusiran na sebe!
Sve kolege, s Dinamove strane u press-roomu, izjavljivali su jedni za drugim: “Ako danas ne dobiju, ubit ću ih”. Znali su oni, znali su navijači, igrači, Zagreb, Split, Rijeka. Dinamo bi se pobjedom jasno pokazao u retrovizoru, bio u bunkeru de facto svojim konkurentima.
Poluvrijeme vrijedno tri boda
Dinamo je odlično otvorio utakmicu, napadao, pritiskao, KTC i Torrente stajali su na polovici Rijeke. Prvih 20 minuta ličio je Dinamo na sebe kao u Ligi prvaka. Pjaca je prije pogotka imao stativu i činio se kao najbolje raspoložen. Dinamo je sa svih strana bio opasan i kvalitetan.
Ali ipak, znalo se kako će Dinamo isključivo moći pobijediti ako se postavi dobro u obrani kada Rijeka preuzme posjed i inicijativu. Paradoks, ali ove sezone i nije, Dinamo ovisi o svojoj obrani protiv konkurenata hoće li uzeti bodove.
Rijeka je taman oko 20. minute počela preuzimati loptu, Dinamo se ispuhao. Modri su stajali u duplom bloku, Rijeka je pokušavala kako i igra cijele sezone. Fruk se izvlačio, spuštao, ulazio, Janković i Djouahra napadali su lijevo Pierrea-Gabriela koji je išao dosta visoko u tranziciji Dinama.
Kao i tijekom cijele sezone, Dinamo ima najviše problema s defenzivnom tranzicijom i Rijeka je tu pokušala graditi najveće šanse. Kada bi postojala statistika koja nažalost ne postoji, rekao bih da je Dinamu od početka gradnje napada do dolaska u zadnju trećinu Rijeke trebalo oko 25-30 sekundi u prosjeku, a Rijeci da dođe u Dinamovu trećinu oko 10 sekundi. Jasno se iz toga može pročitati namjera i jednog i drugog trenera kako su željeli igrati.
Kako se poluvrijeme bližilo kraju, Rijeka je sve više gospodarila terenom, ali Dinamo se kompaktno branio, čuvao loptu kad je mogao i mirno priveo prvo poluvrijeme kraju.
Poluvrijeme vrijedno remija
Početak drugog poluvremena bila je najava kako će izgledati triler na Maksimiru do kraja. Rijeka je odmah pri izlasku na teren pokazala zube, zaprijetila, imala nekoliko kornera. Kako su minute išle ‘uzbrdo’, tako se i riječka igra uzdizala na bolji nivo.
‘Peek’ te riječke bolje igre mogao je okruniti Duje Čop koji je vrhunski pucao, ali Nevistić je vršcima prstiju loptu skrenuo u vratnicu. Ako se sjetimo prošle godine, Nevistić je nekoliko puta ključno intervenirao kada je Dinamo u završnici prvenstva odradio ‘masterclass’ i pobijedio 10 za redom. Sada je ta obrana podsjetila na te trenutke, jer da je Rijeka zabila, ne bih se kladio da bi Dinamo, ovako mentalno nestabilan, uspio se vratiti u utakmicu. Ali što bi bilo kad bi bilo, Nevistić je Dinamo sačuvao od potencijalne katastrofe.
Do kraja utakmice, Dinamovci su grizli nokte, dok su Riječani sjedili na rubu ili stajali i čekali pogodak. Po sreću za Dinamo, nisu ga dočekali.
Kazao je Đalović nakon utakmice kako je Rijeka zaslužila bod zbog drugog poluvremena i čovjek je u pravu. Ruku na srce, svakoj ekipi pripalo je poluvrijeme i to bi otprilike trebalo značiti svakome po bod. Ali Dinamo je možda drugi put ove sezone pokazao šampionski stav i upisao sva tri boda kada to nije bilo izgledno.
Mogli bismo još razglabati o tome kako je Kanga loše izgledao, kako je tako moćan izgubio svaki duel, imao loših tajminga, kako mu je Petković, kada je ušao, pokazao kako se dobivaju dueli. Zašto je Franjić opet loše izgledao, nesigurno. Kako je KTC odigrao utakmicu kao da je 10 godina mlađi, zašto mu Kolarić nije pokazao drugi žuti, ali to sve spada u već spomenutu rubriku što bi bilo kad bi bilo.
Dinamo sljedeće kolo gostuje na Poljudu. Znajući stanje Hajduka, Gattusa i navijača, naizgled lakša utakmica nego protiv Rijeke, ali Hajduk na Poljudu protiv Dinama se uvijek probudi.
Mišljenja sam, kao i kolege, da bi ovakva polu-igra Dinamu bila dovoljna za pobjedu na Poljudu, jer Hajduk nema kvalitetu i igru kojom može pritisnuti Dinamo tako visoko kao Rijeka.
Za kraj bih “skromno” izjavio da je Dinamo pobjedom protiv Rijeke osigurao titulu prvaka Hrvatske, koji je, ruku na srce, zaslužio najmanje otići u plavi kabinet.
