Epski obračun Gennara Gattusa i Joška Jeličića pred TV kamerama, rasplamsao je ionako (ove sezone) goruću temu invazije strane struke u hrvatskom nogometu. U eri „politički korektnog govora“ i woke propagande (koja promjenom američke vlasti lagano gubi utjecaj na zapadu, dok je kod nas praktički tek postala trend*), tema može biti prilično osjetljiva.
Jer jedni mogu tezu o „previše stranaca“ tumačiti ksenofobičnom, a drugi taj isti trend mogu smatrati opasnim za opstojnost hrvatskog nogometa. Gdje je tu prava istina i tko je u pravu?
Obično, kažu istina je negdje na sredini. No, ako se trezveno i bez navijačke subjektivnosti sagledaju argumenti za obje navedene teze, činjenica je da pola HNL klubova ima strance trenere (i to sva 4 kluba „velike četvorke“), uz nestvarnu brojku od 110 stranih igrača, što na broj natjecatelja u ligi dođe na prosjek od 11 stranaca po klubu.
Mnogo previše, ako se uzme u obzir da je HNL (prije svega zbog standarda života u RH) ponajviše proizvodno/razvojna liga te klubovi žive od stvaranja i prodaje igrača. Jako je malo onih koji su napravili profit sa stranim igračima; Eduardo Da Silva, u novije doba možda Mierez, ali generalno bi se na prste jedne (ili dvije) ruke moglo nabrojati profitne izlazne transfere stranih igrača iz HNL.
Možda i jedini klub koji radi dobar posao sa strancima u HNL je Istra, ali koja je također u periodu 2018 do 2021 imala brojne promašaje sa stranim igračima (Istra je ujedno i rekorder po broju stranaca kroz povijest u HNL, te jedina uz Rijeku koja je prebacila brojku 100 internacionalaca u svojem dresu*). No posljednjih tri godine, od dolaska Saše Bjelanovića, Istra je „iz ničega“ iščupala neke vrhunske strane igrače kao Ville Koski, Fago Lawal ili Giorgi Gagua, a neke je već dobro i monetizirala; kao npr Monsefa Bakrara ili Olexandra Petrušenka.
Bilo je i ponekih promašaja u ove tri godine, kao npr „desperado“ Matheus ili Slovak Nebyla, ali generalno Istra radi najbolji posao sa strancima, a to je plod pažljivog skautinga i izvrsnog rada sportskog direktora. Valja napomenuti kako Istra jedina u HNL-u ima pravog, stručnog i osposobljenog SD, Sašu Bjelanovića, koji je svoju licencu napravio u Italiji gdje je 12 godina igrao i ostavio veliki trag kao igrač.
Masovni dolasci stranaca u naš nogomet nisu novost, to traje već godinama i posebno se ubrzalo otkako je Hrvatska u EU, ali nikad kao ove sezone nismo imali toliko stranih trenera, pa čak i sportskih direktora, što se u većini slučajeva nije pokazalo pretjerano uspješnim. Sportski direktor je ključna pozicija u nogometnim klubovima, a u kontekstu financijske (ne)moći hrvatskih klubova, još i veće važnosti jer ovdje se samo kvalitetnom transfer politikom može stvarati financijska opstojnost.
U HNL su novci od TV prava kikiriki, od sponzora se dobiva mahom samo sportska oprema i rent a car vozila, a od prihoda ulaznica se jedva poplaćaju redari i ostale službe na stadionu. Stoga su svi klubovi osuđeni na život od prodaje i tu se vidi koliko je važna uloga sportskog direktora. Uzmi jeftino (ili besplatno), valoriziraj, prodaj, namakni sredstva za funkcioniranje kluba i ulaži dalje, podiži vrijednost kluba, paralelno pazeći na financije ali i rezultate. Težak zadatak.
Interesantno, u Hrvatskoj i ne postoji škola za sportske direktore, već za tu licencu treba proći trenersku školu (istu kao što polažu treneri) iako je to potpuno suprotna funkcija u klubu. Osim toga, u HNL mnogi imaju “prestanome”(tal.) na toj poziciji, odnosno na papiru tu ulogu obnaša jedna osoba a u praksi neka druga (koja očito nema licencu).
I dalje čekamo da HNS uvede tečaj i školu za sportske direktore, jer značaj istog je ključan za razvoj klubova. Ali tu postoji jedna stavka – nije isto biti sportski direktor u Benfici ili Shakhtaru, a drugo je taj isti posao raditi u HNL.
Najbolji dokaz za to je Jose Boto. Portugalac, koji slovi za jednog od top 5 najboljih sportskih direktora Europe, angažiran u ambicioznom projektu Osijeka, odmah je postavio svog trenera; Talijana Copitellija koji je osvojio talijansku Primaveru sa Lecceom, iako nikada nije vodio klub iz seniorskog nogometa. Epilog znate i sami.
Obojica više nisu u klubu; Boto je „pobjegao“ u Flamengo, Coppitelli je dobio otkaz a Osijek se nalazi na predzadnjem mjestu tablice. S obzirom na to kako igraju ove sezone, dobro da nisu zadnji, a to mogu zahvaliti samo činjenici da u ligi postoji klub u financijskom raspadu kakav je nesretni Šibenik.
Hajduk također ima stranog sportskog direktora, Francuza Vitalija, za kojeg se mnogi i dalje pitaju postoji li uopće, jer nema ga za čuti, vidjeti ni primijetiti rezultate njegova rada. Prodaje igrača idu jako loše (jedan od „udarnih“ transfera bio je onaj Sahitija u HSV, za tek 0,95 milijuna eura*), dovode se mahom stariji igrači na posudbe a jedina prilika za vidjeti Vitalija pred kamerama je kada produži ugovor s nekim aktualnim igračem. I on, kao i Boto, ima impresivan CV ali u HNL-u to malo znači.
Ovdje klubovi funkcioniraju na neki specifičan način, improvizirajući, i s jako tankim budgetima za manevar. Stoga je potrebno „znati ljude“, poznati mentalitet sredine, gurati svoj omladinski pogon, prepoznati „underachievera“, a za jednog stranog sportskog direktora, to postaje jedna jako teška misija.
Dinamo je za razliku od Hajduka i Osijeka imao hrvatskog sportskog direktora, ali koji je također bio mahom naslonjen na strano tržište i tu je zaredao niz tako štetnih i uzaludnih investicija, da se čovjek zapita je li Marić uopće radio u najboljim namjerama ili je svjesno napravio kaos. Jer analizirajući učinke Kange, Mmaea, Benauera, Mbukua i sličnih, stječe se blagi dojam da takvih igrača ima po niželigaškim travnjacima na izvoz.
Dinamo na takvim igračima sigurno neće napraviti plusvalenzu (profit), naprotiv, već sad je sigurno da se radi o financijskom gubitku. Ali će zato zaraditi na Baturini, Sučiću, Stojkoviću, Galešiću…
I to je poanta ove priče, pogotovo kada se radi o Dinamu, koji ipak ima status kluba koji je praktički rasadnik za buduće vedete Hrvatske reprezentacije. Činjenica da danas u under 21 reprezentaciji Vatrenih nema nijednog igrača Dinama, vrlo je porazna.
Hrvatska i HNL nemaju financijsku moć i standard da privuku najbolje strane igrače. Naprotiv, može privući samo europski drugorazredne igrače koji će opet za svoju kvalitetu biti preplaćeni, jer u suprotnom ne bi ni dolazili ovdje. Dakle, dovodiš igrača koji neće donijeti kvalitativni iskorak, ali će zato (za veću lovu*) zauzeti mjesto domaćem dečku koji zbog takve „maćehinske“ selekcije mora otići u neke druge lige. Nema tu govora u ksenofobiji, već o brizi za vlastitu budućnost i opstojnost.
Nitko nema ništa protiv talijanskog trenera ako se on zove Ancelotti, Conte, De Zerbi ili Ranieri, ali malo imamo koristi od trenera kao Serse Cosmi, Gattuso, Cannavaro ili Coppitelli. Dakle, može stranac, ali samo ako je bolji od onih koje već imamo, znači onaj koji će donesti kvalitativni iskorak. Jedino tako ili nikako. A povijest nas uči, takve je vrlo teško pronaći, čast iznimkama.
U tom kontekstu, povratak Bobana u Dinamo je zapravo jako pozitivan pomak za hrvatski nogomet u globalu, jer voljeli ili ne voljeli Dinamo, riječ je o klubu koji je zadnjih godina jedini bio u stanju proći pokoje pretkolo u Europi (i puno više od toga) te je oduvijek davao kostur ekipe za reprezentaciju.
Zaokret domaćem kadru je za njih, a posljedično i za hrvatski nogomet u cjelini, jedini i najbolji mogući smjer u kojem mogu krenuti. Na kraju krajeva, i Istra koju sam spomenuo u kontekstu sjajnog skautinga stranih igrača, također je pravi iskorak napravila u drugom dijelu ove sezone, kada je drastično porastao omjer domaćih igrača u klubu. Prije svega mislim na Radoševića i Lončara, koji su kao prekaljeni internacionalci donijeli razinu više za klub s Marsovog polja.
Za kraj, parafrazirat ću pjesmu Natali Dizdar; „…stranac, samo mi ne budi stranac, koji nije bolji od domaćih igrača koje već imamo….“
Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu – (ipak) dobar bod Hajduka u Varaždinu
