U prijašnjem tekstu sam malo zagrebao o aferama HNL-a i kmečavcima, ali toga ima toliko da sam to morao rastaviti u dva teksta (ovo je zapravo nastavak na prijašnji tekst). U ovome ćemo se malo više dotaknuti koliko je zapravo „naš“ savez briga za našu ligu.
Dojam je moj, a vjerujem i svih koji prate HNL da savez na ligu gleda kao na neku sporednu stvar. Kvaliteta druge i treće lige je nikakva i onda naravno da imaju velike probleme s ulaskom u HNL kad dožive tako naglu promjenu.
Razlika između druge i treće lige je gotovo nikakva, što vam najbolje pokazuje činjenica da je Opatija (prošle sezone osvojila treću ligu) ove godine poravnata s Vukovarom na vrhu druge lige. Donedavnog trećeligaša bi u listopadu ove godine mogli gledati u prvoj ligi. Znamo kako su se Rudeš i Hrvatski Dragovoljac proveli u prvoj ligi koji „kao“ imaju uvjete i znaju kako je igrati prvu ligu, onda možete zamisliti što će to biti, ako bi eventualno Opatija ušla u HNL (ništa protiv Opatije nemam, dapače).
Licenciranje
Jedan od glavnih problema naše lige je što je prejednostavno dobiti licencu. Svi na internetu možete pronaći pravilnik o licenciranju koji ima 117 stranica i kojeg mi ne pada napamet u cijelosti komentirati. Ono što nas svih najviše zanima je infrastruktura i licenciranje infrastrukture. Prvo gdje svi stadioni u Hrvatskoj padaju na licenciranju je da stolice moraju biti izrađene od nesalomljivog i nezapaljivog materijala, a one na Poljudu gore i lete skoro svaku utakmicu (a vjerujem i na ostalim stadionima). Vjerujem da dok gledate utakmicu svog kluba protiv Šibenika, Gorice ili Lokomotive, zapitate se kako je teren poput Gorice, Šibenika ili Kranjčevićeve dobio licencu.

Foto:MAXSport/youtube


Foto: Crne kese/Facebook
Pa vrlo jednostavno. Specifikacije koje se navode bitne za licenciranje travnjaka su: da je teren apsolutno ravan i iste visine, bez izbočina ili udubina, u dobrom stanju i bez tragova prijašnjeg korištenja, te da je sposoban za igranje tijekom cijele licencirane natjecateljske godine i da je propustan za vodu. Kod kvalitete terena je bitno da imaju grijanje ispod tla, sustave za odvodnjavanje i zalijevanje. Ne znam jeste li ikad bili u Kranjčevićevoj u prosincu, ali ono veze s nogometom nema.
Tamo bi gradonačelnik Zagreba trebao otvoriti klizalište (da je Bandić živ možda i bi). Ono što sam ja očitao iz ovoga je da kad vam komisija za kvalitetu travnjaka dođe u lipnju, vi sredite taj teren do najmanjeg detalja i onda poslije nikoga više nije briga, jer imate pečat i licencu. Iz pravila koje HNS provodi pri licenciranju, vrt moje babe bi dobio B licencu, a ako ga sad krenemo spremat, do lipnja bi mu omogućio i A licencu. Još da nabavimo tribine negdje (min 3000) i Babin vrt je spreman za ugostiti Hajduk.
Umjesto da se sprdamo s našom ligom mogli bi recimo klubovi ne dobiti licencu ili dobiti drakonske kazne, pa će onda netko počet vodit računa o tim livadama gdje se danas „kao“ igra nogomet. Upravo zbog te nebrige se dogodila i tragedija kada je Hrvoje Ćustić poginuo. On je udario glavom o beton koji se nalazio uz rub travnjaka. Naravno pošto nikog nije briga takav stadion je dobio licencu, pa se dogodilo to što se dogodilo. Kao i inače u Hrvatskoj, nitko nije odgovaran za to…

Foto: Niko kao Hajduk iz Splita/Instagram
Lokomotiva
2015. godine Hajduk je zatražio od HNS-a da Lokomotivi ne izda licencu za 1.HNL. Kao jedan od dokaza Hajduk je naveo da je čak 50-70 % igrača koji su u razdoblju od sezone 2009./10. do 2013./14. nastupili za Lokomotivu, u nekom trenutku svoje karijere bili članovi i registrirani igrači GNK Dinama. Vrijedni ljudi s Tribine.hr su napravili čak I znanstveni rad na tu temu te su došli do zaključka da odnos Dinamo-Lokomotiva po broju i frekvenciji posuđenih igrača usporediv je s odnosom glavne i B momčadi, obrazac koji jasno možemo uočiti u ponašanju drugih prvoligaša prema niželigaškim klubovima.
Taj odnos također višestruko premašuje odnos bilo koja dva druga prvoligaška kluba, te je u tom pogledu jedinstven slučaj. Zaključno, Dinamo je jedini klub koji je drugom prvoligaškom klubu posudio više od simboličnog broja igrača. Pri tom, taj odnos je kontinuiran i ujednačen kroz godine. Taj se odnos dinamikom i brojem igrača poklapa s odnosom velikog kluba i njegove pripadajuće B momčadi u nižim ligama. Također, nakon što prvoligaši prestaju davati igrače niželigašima taj je odnos ostao postojan, dokazujući tako da je i čvršći od uobičajenih, jer je riječ o igračima više kvalitete, kakve je Dinamo uobičajeno slao u Sesvete. Taj je odnos i dodatno učvršćen brojem i frekvencijom transfera između tih klubova.

Što više treba reći o odnosu “brace i seke”. U jednom trenutku je to otišlo toliko daleko da je u skupštini Dinama bio izvršni direktor Lokomotive. Licemjerno je od bilo koga da zbog toga što je Lokomotiva u ovom trenutku postala crna mačka Dinamo, da se zaboravi sve od prije bez ikakvih posljedica. Ukoliko čovjek mrtav pijan zgazi 10 ljudi, a nakon toga spasi život staroj bakici i njenim unucima, ne znači da on nije kriv I da ne treba snositi posljedice. Lokomotiva je odavno trebala biti izbačena iz lige, a još nije kasno za to.
Taj slučaj nije isti kao slučaj Dragovoljac-Rijeka, jer bi u tom trenutku Dragovoljac prihvatio bilo koga, a Rijeka je to vidjela kao priliku. To su mogli napravit i Hajduk i Dinamo i bilo koji drugi klub, a propust HNS-a je da je klub koji se raspao na pola sezone uopće dobio licencu.
HNL brend

Foto: Hajdučki portal
Podsjetimo se svi skupa na fijasko s prodajom prava gdje je HNS prodao TV prava Švedskoj tvrtki koja nije uplatila prvu rate sredstava, nakon čega je raskinut taj ugovor. Općenito PR i brendiranje lige su na niskim grana. U ligi imate imena poput Gattusa, Cannavara, Rakitića, Livaje, Petkovića, Baturine, Pjace, itd., a PR je na razini druge rumunjske lige.
Nikoga to u HNS uopće niti zanima, niti koga to dira, nitko ni prstom nije pomaknuo. Službena Instagram stranica lige (da i to postoji) ima DUPLO manje pratitelja od „lika“ n koji sam vodi stranicu i za koju ljudi uopće ne znaju da nije službena. Aktivnost na mrežama slaba, sadržaj koji se nudi je nikakav. Album sa sličicama koji je kao korak naprijed je napravljen čisto da se može reći da i to imamo.
Interes nikakav, a HNL nikad nije bio napetiji. Ove sezone imate tri kluba koji se bore za opstanak, tri koja se bore za naslov i dva koja se bore za četvrtu poziciju (Europu) s potencijalom da se bar još jedan uključi. Jako jako je to tanko napravljeno i ne nazire se da će biti bolje. HNS kao da odbija shvatiti da je liga ogledala svega, a ne reprezentacija. Hrvatska je jedna od rijetkih, ako ne i jedina zemlja koja ima toliku razliku između kvalitete reprezentacije i lige.
Repkica

Reprezentacija je kroz godine bila velika žrtva privatizacije. Mogu reći da je to počelo odlaskom Bilića i dolaskom našeg indijskog princa Igora Štimca (inače velikog borca protiv Mamića koji ga je vjerojatno i amenovao na poziciju izbornika). Vrhunac toga je bio dolazak Čačića. Tu je nastala i ova poznata slika. Mnogi veličaju Mamića i pripisuju otkriće Gvardiola, Modrića i sličnih njemu.
Moje pitanje prema njima je koliko je igrača on tim načinom rada ubacio u „reprezentaciju“ i time „ubio“ nove Gvardiole i Modriće zbog igrača poput Antolića, Zelenike, Jajala i sličnih igrača koji su eto morali biti tu? Imajte na umu da u to vrijeme GNK nije igrao europska natjecanja redovito kao danas. Reprezentacija je bila najveći i najbolji izlog za plasirati igrača na tržište. Koliko ima igrača za koje nikad nismo čuli, a koji su mogli (i trebali biti) standardni reprezentativci?

Foto:HINA/Damir Senčar
Dolaskom Dalića činilo se da su se neke stvari promijenile, štoviše u javnost su se plasirale vijesti kako on nije Mamićev prvi izbor i kako je on prvi čovjek nakon dugo vremena kojeg „gospodar hrvatskog nogometa“ nije postavio na čelo reprezentacije. To je davalo nado i optimizam, ipak ono što se dogodilo je da smo iz „repkica“ prešli u „represtacja“.
Dalić je krenuo mirno, dobro i činilo se da se jug i sjever mire. Treba napomenuti da od prijateljske utakmice Hrvatska Brazil na Poljudu 2005. godine, pa do kvalifikacijske utakmice Hrvatska Mađarska 2019. godine, „naša“ reprezentacija je u Splitu igrala SAMO jednom i to 2015. godine protiv Italije kada se znalo da će se igrati pred praznim tribinama, pa je reda radi dodijeljena utakmica na Poljud. Dalić je jedan od glavnih razloga zašto je ta reprezentacija došla na Poljud i sve je bilo idilično, dok nije izašlo licemjerstvo na vidjelo.
Upoznati smo s #family i cijelom tom idejom nogometne obitelji. Kasnije smo upoznali da to ne vrijedi za sve članove „obitelji“. Nakon slučaja Livaja, Dalić nije bio u stanju nazvati ga, pa se javio tek tri mjeseca nakon. Umjesto momentalne osude takvog ponašanja on je sve pakirao nekako u rukavicama i nikad javno nije to osudio na pravi način, štoviše iz njegovih riječi se da iščitati nezadovoljstvo Livajinom reakcijom.
Situacija s Perišićem vam je samo nastavak na to. Dalić je to i odobrio, jer da je odmah osudio vrijeđanje reprezentativca u javnosti bi se kult reprezentacije još podigao i navijačke strasti bi se odvajale od reprezentacije. Ovako je samo dao zeleno svijetlo da navijači Perišiću daju „porciju“ zvižduka.
Medijski narativi
Dužnost medija je da vam prenesu vijest (maksimalno objektivno) ili pišu svoja mišljenja u vidu tekstova (kao ovo što ja škrabam). Tekstovi koliko god su subjektivni moraju biti potkrijepljeni nekom činjenicom. Znamo da je jedan plus jedan jednako dva, dakle nema smisla da vas ja uvjeravam da je to 0 ili tri, jer svi (bar se nadam) znamo da je dva. Točno to je ono što mediji danas nažalost rade. Clickbait, senzacionalizam i ne konstruktivne kritike su ono što danas većina medija izbacuje poput mašinerije.
Tako možete pročitati da sudci guraju Hajduk i po evidenciji sudačke komisije Hajduku se najviše pomaže??? Najveća ironija je što Hajduk već godinama zaziva reforme organizacije, strane sudce i slično. Očito Hajduk vode „budale“ koji ne žele da Hajduk pobjeđuje ili možda samo možda to veze nema s istinom. Nije poanta da Hajduk bude povlašten, nitko od nas to ne želi, već da svi imamo jednaki tretman.
Greške su dio života, pa tako i sporta, ali želimo vjerovati da te greške nisu namjerne. Kako navijači ne žele gledat „Milu Milića“ iz Dinare Knin u Hajduku, jer kvalitetom vjerojatno ne pripada tu, tako ne želimo gledati Joviće, Mariće, Pejine i slične, jer kvalitetom ne pripadaju tu. Opet ću se vratiti na Sibertovu utakmicu na Poljudu. Vjerojatno je i on imao grešaka, ali ni jedni ni drugi nisu imali osjećaj da za to postoji namjera. Godinama su nas uvjeravali da smo ludi i da pišemo teorije zavjere, jer smo upozoravali na točno ono što je NA SUDU DOKAZANO.
Najgore od svega je što se glatko prošlo preko toga, pa još neke novine imaju obraza izbacivati članke gdje govore da je Mamić upravljao našim nogometom, ali ga više nema. To ne bi bilo sporno da iste te novine u to vrijeme nisu govorile kako su to gluposti i samo teorije zavjere. Izlaskom slika i videa iz afere VARgate ljudima i medijima nije bio sporan sadržaj, već tko je to pustio i koga to Hajduk „ima“ u MAXSportu?

Prisjetimo se i ondašnje „pečat koalicije“ i optužbe na to da Hajdukovci vrše „linč“ na sudce, a sve što se htjelo postići je promjena u sudačkoj organizaciji, kojom su očito svi zadovoljni unatoč tome što ti sudci navodno pomažu Hajduku (kao u A je to!). Sjetimo se samo priči o Hajdukovom staračkom domu. Hajduk je posljednjih godina izbacio Pukštasa, Sigura, Vuškovića, Hrgovića, Prpića, Durdova…itd. Zašto se ne piše o tome da naš „veliki proizvođač“ Dinamo ne izbacuje.
Otkako je došao Lukša Jakobušić (to smatramo početkom „kompetitivnog“ Hajduka-listopad 2020.godine) Dinamo je od velikih prodaja (pet milijuna ili više) prodao (podaci s Transfermarkta): Gvardiol (36.8m €), Šutalo (20.50m €), Majer (12m €), Ivanušec (7.80m €), Franjić (7.50m €), Livaković (6.65m €) i Oršić (5.75m €).
Samo na prva dva Dinamo je vjerojatno zaradio više nego Hajduk na idućih 15, ali poanta je da nitko od tih igrača nije tad debitirao. U trenutku Lukšinog dolaska Gvardiolu i Šutalu su to bile druge seniorske sezone (Šutalo je u dvije sezone odigrao sedam utakmica, te je poslan u Istru nakon čega je dobio veću minutažu), Majeru je to bila peta seniorska sezona (treća u Dinamu), Franjicu druga (sezonu prije imao je samo četiri nastupa), Livaković je bio već reprezentativni vratar, a Oršiću treća sezona u Dinamu (prije toga je već igrao nekoliko godina).
Poanta ovog napornog izlaganja je da dolaskom predsjednika Jakobušića i dobivanjem konkurenta u Hajduku, Dinamo teško izbacuje mlade, jer nema tog komfora koji je postojao godinama da je sve odlučeno na Božić, pa mladi mogu bez pritiska „laganini“ odigrat polusezonu da se naviknu na seniorski nogomet.
Od vrijednih spomena tu je svakako Baturina koji se profilira kao jedini mladi igrač koji mi mogao otići za velike novce. Operacija Brkljača je propala, Rukavina nije pokazao u Dinamu ono što su svi pričali da će biti, Mikić im je navodno pred odlaskom. Jedine trenutne nade su im Vrbančić koji pokazuje potencijal (na posudbi u Lokomotivi, dakle opet okolnim putem) i Pavić koji još treba nadoći.
Dok Hajduku „mlađarija“ samo u ovoj sezoni igra važnu ulogu u prvih 11, Dinamo je u pet godina izbacio dva igrača, i dva se još kuju. Ne kažem da trebaju igrati s više mladih, samo ne vidim da se u medijima piše da Dinamo nema koga prodati, da im igraju starci i slične gluposti, a kod Hajduka se pisalo o staračkom domu kad je dolazio Rakitić i kad se pričalo o Džeki.

Foto: Nogometne ikone/ Instagram
Nadalje Dinamov potez dovođenja Cannavara je prikazan kao dar od Boga, kao da je Pep Guardiola glavom i bradom sletio na Maksimir. Gattusov dolazak je dočekan frazom: „donio je mali kufer, neće duže od Velike Gospe“. Gattusove trenerske reference su svemirski brod za Cannavarove. Zadnji put kad sam gledao Napoli, Marseille, Milan i Valencia su bili puno veći klubovi od Udinesea, Beneventa, Guangzhoua, Al-Nassra, Tianjin Tianhaija i Kineske reprezentacije.
Većina vas uopće nije pročitalo do kraja imena ovih klubova. Ne sporim ja Cannavaru ništa, sad samo pričamo o narativima i načinu na koji je dočekan on, a kako je dočekan Gattuso. Argument velike nogometne karijere vam ovdje ne stoji, jer je Cannavaro bio puno bolji igrač od Gattusa, na kraju krajeva on je zadnji obrambeni igrač koji je osvojio zlatnu loptu.
Jeste li primijetili kako od dolaska Dinamovog proljeća nitko više ne propitkuje rad Našeg Hajduka? Sad odjednom kad Dinamo „vodi ulica“, više nije problem što je tako u Hajduku. Još jedan vrlo zanimljiv detalj. Više ne treba privatni vlasnik, nego se razglaba kako poboljšati model upravljanja. Zanimljivo. Samo ću još spomenuti kako su pojedini mediji pisali kako je Dinamo tijesno izgubio 3:0. Svatko tko je pogledao bar deset minuta te utakmica zna da apsolutno ništa nije bilo tijesno u toj utakmici.
Naravno, s pravom jer Arsenal je ipak među deset najboljih europskih klubova u posljednje vrijeme i to je ipak razina više. Poanta je bila sami smisao tog članka. Zamislite recimo da je jedan klub s juga odigrao takvu utakmicu protiv nekoga u Europi (na toj razini), pisalo bi se kako je to bilo jadno, bijedno, labavo i razmatralo bi se pitanje trenera (gradacija).
Kroz ovih par primjera sam htio samo pokazati da vam se jako puno toga servira i da su to dosta ovako „prvoloptaške“ teme i argumenti. Koliko god je Internet dobar po pitanju toga što informaciju olako možete naći, toliko je loš jer vam se lako mogu podvaliti gluposti i neistine poput ovih i vaš tok misli usmjeriti u potpuno krivom smjeru – destruktivnom. Samo pljuvanje i mržnja, a da stanete na loptu i razmislite o tome što ste pročitali.
Za primjere sam uzeo Dinamo, jer oni su jedini klub praćen kao i Hajduk. Uostalom oni su naš najveći konkurent, pa nećemo se uspoređivati s NK Pajdama Möhlin. Kad Hajduk (opet) dođe do neke velike europske razine (ako Bog da hoće uskoro) onda ćemo se uspoređivati s nekim jačim europskim klubom, do tada ostajemo na HNL razini.
Kroz ova dva teksta sam htio približiti situaciju u Hrvatskom nogometu i objasniti ljudima kakva je pozicija Hajduka u tome svemu i da nije baš istina da „tovari“ bez razloga viču, upozoravaju na neke stvari. Ponavljam, većini navijača Hajduka nije u cilju da Hajduk bude povlašten, već da prvenstvo bude regularno (a godinama nažalost to nije bilo). Istina je da je jako puno puta Hajduk sam sebi pucao u noge i unazadio se nekim lošim ili u najmanju ruku upitnim odlukama.
To ne znači da nije bilo jako puno vanjskih faktora. Imajte na umu da se toliko toga dogodilo u HNL-u da nisam spomenuo recimo niti ne dopuštanje ulaska Torcide na stadion, pa tragediju na Desincu i slične stvari. Izgleda da nakon svega to kmečanje nije toliko uzaludno, ali ono mora biti smisleno i argumentirano, a ne mlataranje u prazno. Za kraj pazite što čitate, pazite tko priča pa tek onda što priča…