Donosimo duhovni poticaj fra Tomislava Pervana, izvorno upućen zajednici molitelja Časoslova koju predvodi. U današnjoj meditaciji, polazeći od evanđeoske zgode učenika na putu u Emaus, fra Tomislav razmatra otajstvo mise i lomljenja kruha, u kojem Crkva prepoznaje živu prisutnost uskrslog Krista. Povezujući biblijski tekst s učenjem prvih kršćana i svjedočanstvom svetih otaca, osobito Ignacija Antiohijskog i Augustina, ovaj poticaj produbljuje razumijevanje euharistije kao „lijeka besmrtnosti“ i središta kršćanskog života.
HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnog tjedna. Ovdje je jučer bilo veliko mnoštvo svijeta i mnogo ispovijedi. Zahvalimo za sve koji su iskusili milost oprosta i molimo Gospodina da ustraju na njegovu putu. Slušali smo, tko zna koji put, evanđeosku zgodu na putu u Emaus.
Dvojica deprimirana, tužna i žalosna, okrenula su leđa Jeruzalemu, gradu svojih snova i očekivanja: „A mi smo se nadali!“ Idili u smjeru zapada, večeri, u smjeru noći i beznađa. Stranac im sve tumači polazeći od Pisma, u njima srce gori, ali ga ne prepoznaju. Tek kada je uzeo kruh, blagoslovio i razlomio, oči im se otvaraju.
To je jasan smjerokaz prema našoj euharistiji. Susret učenika s Isusom na putu za Emaus govori ne samo o našem prepoznavanju Uskrsnuća, nego i o stvarnosti na kojoj je izgrađena katolička vjera. Govori o ustanovljenju mise i otajstvu prepoznavanja Isusa, povezanom s blagoslovom kruha i vina.
„Ja sam kruh života“ i prepoznavanje u lomljenju kruha
U Isusovu učenju o kruhu nije bilo ništa dvoznačno. Način na koji je u Govoru o kruhu života povezao kruh s onim što će postati misa, u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja, toliko je prestrašio njegove sljedbenike da je doveo do masovnoga dezerterstva.
Isus govori: „Ja sam kruh života.“ „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, živjet će vječno.“ Te riječi bile su mnogima preteške. Evanđelje kaže da su tada mnogi odstupili i više nisu išli s njime. Jednostavno su dezertirali. Isus pita Dvanaestoricu žele li i oni otići. Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.“ U tim riječima vidimo srce vjere Crkve.
Ono što je Isus rekao u Kafarnaumu, a čitamo ovih dana u misnim čitanjima, ostvaruje se u Emausu. U Emausu je Isus uzeo kruh, blagoslovio ga i razlomio. Tada su učenici odjednom progledali. Susret nije samo s uskrslim Kristom na putu, nego i s uskrslim Kristom na misi. Sve ovisi o tome što Evanđelje podrazumijeva pod „lomljenjem kruha“. Rani kršćani upravo su tako nazivali euharistijsko slavlje. Lomljenje kruha postaje znak u kojem se Krist daruje svome narodu, u kojem ga vjernici prepoznaju i primaju kao Kruh života.
Misa kao središte: Duh i materija u jednom otajstvu
Isus je oduvijek htio da misa bude središnje mjesto i glavni način njegove prisutnosti u Crkvi. Tu nam je najopipljivije dostupan, ne samo u duhovnoj percepciji, nego i u znakovima, vjeran načelu utjelovljenja. U misi se zagrijavaju srca, ali se istodobno događa preobrazba kruha i vina. Duh i materija sjedinjeni su u čudesnosti ovog Božjeg prodora u vrijeme i prostor, u srce i tijelo vjernika. Kakva divna kateheza o svetoj misi! U njoj se susreću Riječ i Sakrament, tumačenje Pisma i lomljenje kruha, put i stol, baš kao u Emausu.
Protestantske zajednice, nažalost, nemaju misu u katoličkom smislu. One imaju službu Riječi i spomen na Posljednju večeru. Kod njih je naglasak na „Abendmahl“, na spomen čina koji je Isus učinio te večeri. Okrenuti su unatrag, ne gledaju naprijed, i zato su danas uvelike sekularizirani. Često nema onoga zanosa i euharistijskog oduševljenja koje susrećemo u katoličkim zajednicama.
Protestanti povezuju Posljednju večeru prvenstveno sjećanjem. Mi katolici gledamo unaprijed i u lomljenju kruha otkrivamo i žrtvu Kalvarije i uskrsnu prisutnost Gospodina, sjedinjene u liturgijskom događaju sjećanja i ponovnog događenja. U Emausu se dogodio susret s uskrslim Isusom; isti se susret želi zbivati na svakoj svetoj misi.
Katoličko razumijevanje mise i svjedočanstvo svetih otaca
Sada znamo da je Kristova volja bila pružiti susret s istom dinamikom kao onaj u Emausu na svakom slavlju mise. Tu je razlika između protestantskog i katoličkog shvaćanja toliko bitna. Katoličko razumijevanje mise vrlo je rano raslo na apostolskom učenju. Za prve kršćane Krist je bio „lijek besmrtnosti“, kako piše sveti Ignacije Antiohijski. Euharistija nije bila samo čin sjećanja. Bila je preobrazba elemenata u kojima Krist dolazi svome narodu. Crkveni oci lomljenje kruha u Emausu uvijek su smatrali predznakom mise, anticipacijom onoga što Crkva slavi u svakom euharistijskom susretu.
Sveti Augustin to izražava na snažan, gotovo poetski način. Kaže: „Vidjeli su ga, a ipak ga nisu prepoznali. Vjerovali su da je stranac, dok je on bio njihov Gospodin. Hodao je s njima putem i bio je Put. Govorio je s njima i bio je Istina. Hranio ih je i bio je Život. A ipak su im oči bile sputane da ga ne prepoznaju.“ Zatim dolazi ključna euharistijska rečenica: „Prepoznali su ga u lomljenju kruha. Naučite gdje tražiti Gospodina, naučite gdje ga posjedovati, naučite gdje ga prepoznati: u lomljenju kruha.
Još snažnije nastavlja: „I mi, ako vjerujemo, imamo Krista pred sobom. Ono što su oni vidjeli svojim očima, mi vjerujemo. Oni su ga vidjeli prisutna u tijelu, mi ga vidimo prisutna na oltaru.“ U vjeri se dakle otvaraju oči za istu stvarnost: uskrsli Krist prisutan je među nama, u Crkvi, u Riječi i osobito u euharistiji. U tom svjetlu i mi smo pozvani postati učenici Emausa, koji se vraćaju u Jeruzalem radosni, gorljivi, spremni svjedočiti:
„Doista uskrsnu Gospodin!“
Kršćanska doktrina je organizam, nije zgrada
