Kažu da prvi dojam nekada zna zavarati i kasnije može biti promijenjen, ali zato prvi doživljaj koji smo imali na nekom događaju ili mjestu, ostaje trajno i fiksno urezan u našem umu. Bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim iskustvima, taj prvi doživljaj uvijek ostane čvrsto upečaćen u našim sjećanjima.
Vraćajući se daleko u svoje rano djetinjstvo, živio sam na marginama grada gdje smo imali puno domaćih životinja kao da smo na selu, iako je to danas; praktički centar grada. Ali bio sam sanjar, i kao takav, totalno izvan dinamike realnog svijeta.
Do devete godine me nikakav sport nije zanimao, apsolutno ništa, i tako je bilo sve dok na Euru 1992. nisam vidio Schmeichela na televiziji (Danska je i osvojila taj EP). Jer tada smo imali iste frizure, plavu kosu na „padelu“. Uz TV ekrane su me privukle i šarene, tih godina sasvim uobičajene apstraktne boje golmanskih dresova.
Oni stariji će se sjećati kičaste obleke Jorge Camposa, koji si je navodno sam dizajnirao dres. Nešto kasnije toga ljeta, uslijedile su Olimpijske igre u Barceloni, usred ratnih strahota u našoj Domovini, a tu su me pokojni Dražen Petrović i društvo već naveliko uvukli u predivan svijet sporta.
Jesen iste te 1992. godine, stric me počeo voditi na utakmice, tada novopečenog prvoligaša Istre. Djelomično i zbog tih ratnih uvjeta, Istra je dosta utakmica prvog dijela prvenstva igrala doma, te se zahvaljujući dobrom rasporedu ali i prije svega; odličnim igrama domaće generacije igrača, našla usred prvenstva na samom vrhu tablice, samo 1 bod od vodećeg HAŠK Građanskog (danas Dinama).
U drugom dijelu sezone se i ta bajka malo ugasila, Istra je na proljeće izgubila pozicije na ljestvici ali je dojam o tom prvom (cijelom) HNL prvenstvu ostavio fantastičan utisak na klinca poput mene tada, kome je to sve skupa bilo nešto novo u životu.
Nažalost, u godinama koje su uslijedile, Istra je postupno tonula na tablici i praktički redovno se borila za opstanak, sa sve većim financijskim problemima koji su postali konstanta. Ali mene je držala ta početna strast i nikada nije prestala.
Nakon fatalnog zaljubljivanja u Istru i sve reprezentacije Hrvatske, u proljeće 1993 sam otkrio i prvu „stranu ljubav“. Kako smo mi u Puli imali „free to air“ talijanske tv kanale, uvijek se pratila tada najjača liga svijeta, Serie A. Jednu večer je na Raidue, uz komentiranje legendarnog Bruna Pizzula, bio prijenos finala Kupa Kupova između Parme i Antwerpena. Već tada sam odlično znao talijanski, te me je romantična priča o „čudu iz provincije“ i „patuljku koji ruši golijate“ od starta privukla i fascinirala. Jer takve me priče pokreću i u „stvarnom“ životu.
Osim toga, Parma je tada imala dresove vrlo slične kao Istra (žute s plavim rukavima, dok je Istra imala žute sa zelenim rukavima*). Ubrzo se rasplamsala ljubav koja traje dan danas, iako je sada Parma daleko od tih zlatnih dana, ipak je bilo predivno u realnom vremenu pratiti sve te lude podvige i serijska rušenja europskih velikana, od jedne momčadi koja je bila praktički; klub sa sela.
Duboko u duši, uvijek sam gajio nadu da Istra jedan dan može postati kao Parma. Da igra dobro, da cijeli grad navija za klub, da puni stadion, da se o nama priča u središnjem dnevniku i da protivnike boli glava kada moraju doći u Pulu. Međutim, to se nikada nije dogodilo i s godinama je sve više raslo neko uvjerenje da se nikada niti neće dogoditi.
Ta „stara“ Istra je nakon niza jedva ostvarenih opstanaka u ligi, prvi puta ispala 1997., pa se vratila 1999. i onda opet ispala 2000. nakon čega je uslijedio najmučniji period Istre. Propadanje u niže kategorije i konačni financijski slom oko 2005., kada su svi digli ruke od tog kluba. Osim Demona i nekih najlojalnijih simpatizera. Ali ključeve te „stare Istre“ su imale osobe koje ideje o fuziji s Uljanikom nisu podržale i klub je polako odveden u propast.
Rođenjem „nove“ Istre (koja je također nastala od Uljanika, isto kao i „stara“ Istra 1961. godine), činilo se da po prvi puta politika i grad namjeravaju stati iza kluba. Neinformirani i neupućeni zlobnici su tvrdili da su Demoni promijenili klub, jer očito nisu znali da je Istra 1961 bila jedina opcija za održavanjem Legacyja Istre na životu.
Međutim taj hajp, praćen famoznim projektom 5 × 5 je brzo splasnuo, praktički čim su prošli parlamentarni izbori. Kada je otvorena Drosina 9. 2. 2011., opet se nazirao neki tračak nade da Istra može postati stabilan klub, ali ubrzo nakon „medenog mjeseca“ je presušio izvor ruskog predsjednika Ščeglova i u narednim godinama je uslijedio novi period besparice i nestabilnosti. Eskaliralo je u eri vladavine američkog redikula Glovera, kada smo pali na najniže grane i kada se činilo da smo zbilja osuđeni na vječnu patnju.
Svih tih godina, najvjerniji Istrini navijači Demoni, rođeni prije točno 33 godine (brojka kojoj ću se vratiti nešto kasnije*), nisu odustajali i unatoč mizernim rezultatima kluba, rasli su i jačali kao grupa. Iako je mene osobno početkom 2000-tih „uzeo“ svijet glazbe, uvijek sam bio „tu negdje“ oko kluba. Doduše, ne toliko involviran kao dečki moje generacije, koji su krajem 90-ih bili samo klinci sa Sjevera poput mene, a danas su stožerni ljudi kluba navijača Demoni Pula.
Činjenica je, da oni svih tih godina nisu održavali „hajp“, kao plamen svijeće koja prkosi svim neverama i olujama, Istre odavno ne bi bilo. Kada nema ljudi oko kluba, nema ni sponzora, nema politike, nema ulagača, nema ničega. Uostalom, vidjeli smo upravo takve sudbine mnogih posrnulih bivših prvoligaša, koji su nestali s mape i muče se po nižim ligama ili su skroz ugašeni kao klub.
Često je bio mukotrpan, čak i „sizifovski“, taj nezahvalni posao koji su dečki iz Demona sve ove godine obavljali. Teško je bilo omasoviti članstvo i privući (a zatim i zadržati) nove ljude, kada su rezultati vrlo poražavajući i negativni.
Tih godina, često bi s tim prijateljima iz Demona pričao koliko je važan taj utisak koji neki novi član ima. Onaj osjećaj euforije kada tvoj klub zabije gol u 90+, dok gledaš loptu kako leluja i završi u rašljama gostujućeg golmana, a na tribinama zavlada delirij i sreća. Isto kao i u slučaju pobjeda protiv najvećih klubova, takva osoba spozna taj predivan osjećaj i vrlo će se rado vratiti opet na „mjesto sreće“.
Nažalost, takvi scenariji su bili vrlo rijetki, jer Istra je u tom „Glover periodu“ znala imati niz i po 30 utakmica bez pobjede (s Panadićem na klupi). S obzirom na takvu atmosferu, pravi je podvig učinjen što je kroz sve te godine muke i patnje, održana jezgra i opstojnost grupe. Istra je praktički klub iz mog dvorišta (stadion mi je s druge strane livade) i makar sam imao dugi period kada mi je glazba bila važnija od nogometa, uvijek sam sanjao dan kada će se dogoditi….
….Upravo ono što se događa ove godine! Jer Istra u 2025. godini blista! Igra najbolji nogomet u ligi, klub konstantno raste, investira u omladinski pogon i trening kamp, radi se odlično s klincima kao i s prvom ekipom, a kao plod toga rada uslijedila je ova briljantna proljetna polusezona! Možda bi dojam bio još bolji da nije bilo nekih praznih hodova na gostovanjima, nekih sitnih i manje sitnih sudačkih krađa, te onog bolnog i nesretnog poraza u polufinalu Kupa na Rujevici.
Ali ono što je bitno u kontekstu priče s početka teksta, ovog proljeća se u niz navrata događalo ono što je krucijalno za nove članove da ostanu „doživotno zaraženi“ Istrom, baš onako kako je autor ovog teksta ostao te davne 1992. godine. Istra je ove kalendarske godine opalila Rijeku, dvaput Lokomotivu, Dinama, Hajduka, Osijeka, igra je atraktivna a atmosfera na stadionu nikad bolja. Kao logični rezultat takvih okolnosti, i Demoni su postepeno omasovili članstvo te svi skupa zajedno jašemo na tom hajpu koji je generiran na Marsovom polju.
33 godine je trebalo proći da Demoni i svi simpatizeri/navijači Istre dožive ono što smo svi sanjali, ali i ono što smo mnogi sumnjali da će se ikada dogoditi. Ok, Istra još nema trofeja, nije se plasirala u Europu (još), ali polako postajemo svi svjesni da je ovo ozbiljna priča koja će se nastaviti bez obzira uhvate li zeleno-žuti četvrto mjesto ili ne.
Vjernik sam, pa ne želim da mi netko zamjeri paralelu s Isusom, ali i on je nakon mnogo muka i patnje, uskrsnuo s 33 godine. Siguran sam da će nekome sa strane to zvučati patetično, ali mi koji smo pratili i bili uz klub svih ovih 33 godine, znamo Golgotu koju smo prošli, križ koji smo nosili i svu patnju koju smo propatili. A najveću težinu tog križa su nosili dečki iz Demona, koji sve ove godine nisu odustajali od svojih snova i ljubavi prema klubu.
Pisao sam o tome nakon nedavne pobjede nad Rijekom; spuštanje po stepenicama tribine toga dana je bilo poput silaska iz nebeskog kraljevstva. Stanje nirvane, ekstaze ili maksimalnog mogućeg zadovoljstva, na nogama laganim kao da su đonovi od perja, s osmjesima na licima svih oko mene kao da je svaki od nas toga dana dobio jackpot na lotu.
Moram priznati da sam taj dan doživio vrhunac u svom 33 godine dugom stažu vjernog navijača Istre. Ponos, sreća, pa i nevjerica da prolazimo nešto što smo mislili da nama jednostavno nije suđeno. Naravno da mi je drago zbog svih koji pohode Drosinu, zbog igrača, trenera, uprave, naravno da mi je drago i zbog sebe samoga, ali najviše mi je drago zbog jezgre prve ekipe Demona koji su iznijeli taj težak križ kroz sve ove godine.
Zeleno-žuti preporod je i slijepima evidentan. Klub raste na svakom koraku i čini se da se polako ostvaruje moj san iz djetinjstva, da Istra postane kao Parma. Ne (još) po trofejima, ali „da“ u kontekstu Davida koji ruši Golijate. Ili bolje rečeno; mrsi račune velikima. Za sada, jer perspektiva je pozitivna i tko zna, možda u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti, i mi osjetimo čari osvajanja pokojeg trofeja (il)i igranja Europskih utakmica.
Šteta je možda jedino ta što je bajka krenula tek na polusezoni a ne odmah na početku sezone. Jer sada bi vjerojatno bili u punoj borbi za titulu prvaka (ne pretjerujem, zbrojite bodove proljetnog dijela*).
Ali ono što je važnije od konačnog plasmana i eventualnog ulaska u Europu, je budućnost koju ima klub. Mislim da je to važnije od svega jer postoji jasan projekt i stabilni temelj, a kad je tako; uspjesi nisu iznimka već posljedični splet događaja.
Ako Baskijski vlasnici održe obećanje koje su dali (da će još jače podržati Istru*) ne vidim zašto tako ne bi bilo. Demoni, i svi navijači Istre, to su itekako zaslužili ovaj zeleno-žuti preporod koji se ove godine dogodio.
Stranac… samo mi ne budi stranac…
