Članovi čuvene Hrvatske kulturno-umjetničke udruge „Matija Gubec“ u bačkom selu Tavankutu, smještenom nedaleko od Subotice, uspjeli su od zaborava otrgnuti i u njegovu potpuno izvornom, autentičnom obliku obnoviti stari pučki uskrsni običaj. Riječ je o tradiciji koja je među bunjevačkim Hrvatima na ovim prostorima od davnina poznata pod nazivom Vodeni ponedjeljak. U sklopu toga jedinstvenog obreda, na Uskrsni ponedjeljak mladići su svečano obilazili seoske kuće, posjećivali djevojke za udaju te ih simbolično polijevali hladnom bunarskom vodom.
Ova hvalevrijedna inicijativa tavankutske udruge privukla je veliku pozornost lokalne zajednice, etnologa i brojnih medija, postavši još jedan snažan dokaz nepokolebljive predanosti vojvođanskih Hrvata u očuvanju vlastite kulturne baštine, jezika, obiteljskih vrijednosti i stoljetnih narodnih identitetskih obilježja na prostorima sjeverne Bačke.
Konjska zaprega, tamburaši i hladna bunarska voda
Iako je običaj polijevanja djevojaka ostao živ u narodu sve do današnjih dana, njegova se forma kroz desetljeća znatno izmijenila i prilagodila modernom vremenu. Danas mladići u posjete djevojkama uglavnom odlaze automobilima te ih umjesto vodom iz bunara simbolično polijevaju mirisnim parfemima i toaletnim vodama. Također, od šezdesetih godina prošloga stoljeća, a još učestalije i masovnije od ratnih devedesetih, u polijevanje su počeli odlaziti muškarci svih dobnih skupina – od dječaka do umirovljenika – te su redom polijevali sve pripadnice ženskog spola na koje bi naišli, od malih djevojčica do baka.
Upravo zbog želje da se sačuva i mlađim naraštajima prikaže stvarni, nekadašnji duh ovog obreda, članovi HKUD-a „Matija Gubec“ odlučili su u potpunosti rekonstruirati običaj onako kako se on izvodio prije više od jednoga stoljeća. Mladići su u posjete seoskim domaćinstvima išli tradicijskim drvenim zaprežnim kolima s upregnutim konjima. Bili su odjeveni u svečana, raskošna bunjevačka odijela s bijelim košuljama, šlinganim prslucima i šeširima, a u svakom ih je dvorištu pratio živi zvuk tamburaškog sastava.
Po dolasku u kuću djevojaka, polivači bi momački i dostojanstveno odveli djevojke do seoskog bunara te ih polili svježom vodom – bilo izravno iz drvenog kabla ili iz tradicionalnog limenog lončića. Zauzvrat, domaće bi ih djevojke i njihove obitelji srdačno počastile domaćim specijalitetima, kolačima i rakijom, a prigodom odlaska momke bi darivale ručno oslikanim pisanicama, narančama te ih kitile prvim proljetnim cvijećem iz svojih vrtova.
Kulturna baština pod zaštitom i duboki teološki korijeni
Zbog svoje iznimne etnološke i povijesne vrijednosti, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) ovaj je autentični običaj službeno uvrstio na popis nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, čime mu je osigurana trajna institucionalna zaštita i skrb.
Osim same folklorne i zabavne dimenzije, ovaj običaj u svojoj suštini nosi i duboko vjersko, teološko te simvoličko značenje. Kako se navodi u opsežnim znanstvenim istraživanjima ugledne profesorice i etnologinje Milane Černelić, koja je objavio Upravo Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, korijeni ovog obreda sežu u same novozavjetne predaje o Kristovu uskrsnuću.
„Prema staroj predaji, žene su na sam dan Uskrsa bile prve koje su proširile radosnu i nevjerojatnu vijest o Isusovu uskrsnuću. Uz to se izravno vezuje narodno vjerovanje da su žene, vidjevši da je Isusov grob prazan i otvoren, u potpunom šoku i uzbuđenju potrčale to ispričati apostolima. Apostoli su pak, misleći da žene od velike žalosti i uzbuđenja izmišljaju stvari, počeli polijevati žene hladnom vodom kako bi se smirile i došle k sebi“, pojašnjava se u stručnim istraživanjima profesorice Černelić.
Uz to teološko tumačenje, voda u narodnoj tradiciji od davnina simbolizira čišćenje, obnovu života, zdravlje, plodnost i proljetno buđenje prirode nakon duge zime, pa je polijevanje djevojaka bunarskom vodom ujedno predstavljalo i želju za njihovim dobrim zdravljem i ljepotom u nadolazećoj godini.
Plod stoljetnog prožimanja hrvatske i mađarske kulture u Bačkoj
Istraživanja etnologa nadalje ukazuju na to da ovaj zanimljivi uskrsni običaj nije bio prisutan samo kod bunjevačkih Hrvata. On je iznimno snažno zastupljen i u tradicijskoj kulturi susjednih Mađara, gdje se pod nazivom locsolkodás održao u gotovo identičnom obliku.
S obzirom na to da je cjelokupno područje Bačke i šire Vojvodine stoljećima bilo u sastavu nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, opravdano se pretpostavlja da je ovaj običaj nastao i oblikovao se dugotrajnom svakodnevnom interakcijom, suživotom i kulturnom razmjenom između hrvatskoga i mađarskoga stanovništva na ovim prostorima.
Obnova Vodenog ponedjeljka u Tavankutu u njegovu izvornom obliku pokazala je kako tradicija nije samo mrtvo slovo na papiru ili arhivski eksponat, već živa snaga koja okuplja mještane, spaja generacije te uveseljava i mlade i stare. Članovi HKUD-a „Matija Gubec“ najavili su kako će s ovom praksom nastaviti i ubuduće, čuvajući tako neprocjenjivo blago tradicijske kulture bunjevačkih Hrvata za sve buduće naraštaje.
Više od 3000 posjetitelja uživalo na Croatian Festu u New Orleansu
