HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – ČIJE JE SRCE PROBODENO ZBOG NAŠIH GRIJEHA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je – ovdje je četvrti dan Devetnice Marijinim ukazanjima. Spomen na Gospodinovu muku, smrt i ukop. Zahvalimo za ovo jutro. Toplo je, i ovdje je temperatura jutros preko dvadeset stupnjeva. Svejedno, hodočasničke rijeke ne prestaju.
Svakodnevno sve više autobusa domaćih i stranih. Marija je magnet, kao što sam i neki dan pisao o onima sa Samoe. Imali su sa sobom i biskupa i svećenike. Čovjek se divi dokle sve dopire Kristova Radosna vijest – prema onoj što je rekao učenicima: Bit ćete mi svjedoci do kraja zemlje. I ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Da, divimo se tim vjernicima, dok Europa koja je bila kršćanska i glavni pokretač evangelizacije svijeta danas tone u poganstvo i perverzije, što je očito i kod nas u Hrvatskoj. Molimo za obraćenje srca, jer nemirni smo dok se u Bogu ne smirimo. Izmolimo svoje uobičajene molitve jutros, odreknimo se zla i grijeha, obucimo se u Božju opremu da se možemo oduprijeti strijelama i navalama Zloga.
Pismo pape Lava XIV
Prije tjedan dana, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, papa Lav XIV poslao je pismo svećenicima u kojem naglašava gdje je srce svećeničke svetosti. U Srcu Isusovu – probodenom.
To pismo pape Lava XIV svećenicima za Dan molitve za posvećenje svećenika duboko je tradicionalno i inovativno. Izdano je, kako rekoh, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova i smješta svećeničku svetost u kontekst Srca Kristova te nudi viziju svećeništva koje je duboko duhovno, sakramentalno, u zajedništvu i misionarsko. Papa ga smješta unutar otajstva milosti, euharistije, bratstva i preobrazbe ljubavi koja teče iz probodenog Kristova boka.
Pismo se može čitati kao sinteza biblijske teologije, duhovnosti Presvetog Srca, učenja Sabora i pastoralnog naglaska koji karakterizira suvremeno papinstvo. – Pismo počinje pozivom koji je i drevan i uvijek nov: “Budite sveti, jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš!” Odabirom ovog biblijskog teksta kao polazišta, papa Lav svećeničko zvanje odmah utemeljuje u sveopćem pozivu na svetost. Ovo je značajno jer sprječava svako iskušenje da se svećenička svetost smatra nečim temeljno različitim od kršćanske svetosti.
Svećeništvo i svetost
Svećenik je prvo učenik prije nego što postane svećenik. Njegovo zvanje proizlazi iz krštenja prije nego što se suobliči po ređenju s Kristom Gospodinom. Papa inzistira na tome da poziv pretpostavlja posebnu radikalnost za svećenike jer su izabrani biti pastiri po Kristovu srcu.
Ovaj naglasak odražava jedno od središnjih učenja Drugog vatikanskog koncila, posebno u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, Lumen gentium, koja je naučavala da je svetost poziv svakog kršćanina. Cijelo peto poglavlje te konstitucije govori o univerzalnom pozivu na svetost. Svećenici ne stoje izvan ovog univerzalnog poziva; nego su oni pozvani da ga cjelovito utjelovljuju kroz sakramentalno suobličenje Kristu Dobrome Pastiru.
Posebno upečatljiv aspekt pisma je njegov realizam. Papa otvoreno govori o paradoksu svećeničke egzistencije. Svećenici su pozvani sudjelovati u Božjoj svetosti, a ipak ostaju krhka ljudska bića. Nose božansko blago u glinenim posudama.
Krhkost i odgovornost
Ova slika, izvučena iz svetoga Pavla, priznaje ograničenja, slabosti i rane koje svećenici doživljavaju. Takav je realizam posebno važan u suvremenom crkvenom kontekstu. Posljednjih desetljeća svjedočili smo skandalima, neuspjesima i krizama koje su duboko ranile Crkvu i narušile povjerenje u svećeničku službu.
Na nama je moliti za vlastitu svetost te svetost naših svećenika da obnašaju svoju službu dostojanstveno. Da obavljaju svete stvari na svet način Svetomu – Bogu i Isusu Kristu.
Kardinal Ruini i Međugorje
Neki sam dan pisao kako je preminuo kardinal Camillo Ruini koji je petnaest godina bio predsjednik Talijanske biskupske konferencije, koji je bio vikar Rimske biskupije (kojoj je Papa osobno biskup i poglavar – prema apostolu Petru) 17 godina, koji je bio predsjednik Međunarodne komisije koja je istraživala fenomen Međugorja te podnijela papi Franji svoju dokumentaciju u kojoj se priznaju ukazanja prvih sedam dana.
To je bio i povod Papi da pošalje svoga delegata u Međugorje, da se izda onaj vatikanski Nihil obstat – da nema nikakve zapreke za hodočašćenje u Međugorje na temelju svih dosadašnjih plodova od 45 godina. I tu je zacijelo njegova uloga bila odlučna jer je kao rimski vikar bio svjedokom koliko je hodočasnika iz Rima dolazilo u Međugorje te kakvi su bili učinci njihova hodočašćenja na duhovni život samoga Rima.
Duhovna oporuka
Ostavio je iza sebe svoju duhovnu oporuku koju je napisao 2016., deset godina prije svoje smrti, koja je u biti vrlo dirljiva. Evo nekih misli iz te Oporuke: “Sada sam već osam godina emeritus i zahvaljujem Ti, Gospodine, što si mi dao sve ovo vrijeme da se pripremim za uzvišeni susret s Tobom.
No, također molim Tvoj oprost što sam to vrijeme tako malo iskoristio za tu svrhu. Uistinu, do sada sam bio vrlo zauzet emeritus, zbog raznih odgovornosti koje su mi povjerene i, prije svega, zato što sam se posvetio strasti za studijom koja se u meni pojavila tijekom odrastanja i prati me od tada.
Teme koje sam odabrao – Bog i život nakon smrti – po svojoj prirodi upućuju na susret s Tobom, a dvije knjige u kojima sam sažeo svoja razmišljanja bile su zamišljene kao skroman doprinos, ma koliko malen, evangelizaciji. U stvarnosti, međutim, djelo pisanja nije poticalo slobodu duha potrebnu za molitvu….Ipak, glavni uzroci ovog nedostatka slobode su moji grijesi i slabost mog odgovora na Gospodinovu ljubav. To su stvari koje bih želio priznati, nadajući se da neću nikoga sablazniti, već da ću potaknuti druge da mole za mene i da čine bolje od mene.
Prije svega, priznajem siromaštvo svoje vjere. Od djetinjstva sam primio dar vjere i naučio moliti. Vjera me pratila i održavala kroz cijeli život, posebno u prihvaćanju poziva na svećeništvo. Posvetio sam se obrani vjere već kao srednjoškolac, bez bojažljivosti i straha. Nastojao sam kroz studij produbiti njezin sadržaj i razloge te je predstaviti i braniti sa žarom i uvjerenjem. Pa ipak, unatoč svemu tome, u tajnim dubinama svog srca uvijek sam bio kušan upravo u vezi vjere, iako, Božjom milošću, ne mislim da sam ikada podlegao toj kušnji.
Konkretno, moja vjera je bila i ostaje premalena da bi održala i oživjela život koji bi trebao biti u potpunosti posvećen Bogu i mojoj braći i sestrama. Gospodine, smiluj mi se i ojačaj moju vjeru u ovoj posljednjoj i odlučujućoj fazi moga zemaljskog putovanja. Djevice Marijo, naša ljubljena Majko, posreduj da ljubav Božja ispuni moje srce i podari mi istinsku slobodu. „Blaženije je davati nego primati“ (Djela 20,35):”
Odnos prema papi Franji
Duhovni testament kardinala Ruinija otkriva ‘nelagodu’ zbog smjernica koje je papa Franjo dao Crkvi:
“Oduvijek sam bio odan Papi i zbog toga zahvaljujem Gospodinu i svojim učiteljima, posebno profesorima Sveučilišta Gregoriana. Nakon Ivana Pavla II. tri sam godine radio s Benediktom XVI. i zahvaljujem mu svim srcem, također i na ljubavi koju mi i dalje pokazuje. Kad je papa Franjo izabran, radovao sam se i, koliko sam mogao, odmah sam ga podržao. Čak i danas se radujem i zahvaljujem mu na njegovom izvanrednom misionarskom i evangelizacijskom žaru.
Ipak, moram priznati da se nalazim u stanju nelagode – ne iz osobnih razloga, svakako, već zato što se mučim razumjeti određene upute koje mi se čine kao da ponovno otvaraju rane koje su se nakon Sabora samo s mukom zacijelile. Ponizno molim Gospodina da me u sebi uvjeri da je Crkva Njegova i da se On sam brine za nju, onkraj naših ljudskih perspektiva. Gospodine, pomozi mi da prihvatim mali križ svog propadanja – zasad fizičkog – i postupnog nestanka svoje uloge.
To je milost koju mi sada daješ kako bih se mogao dostojnije pripremiti za susret s Tobom. Gospodine, samo ti znaš zašto si me pozvao. Tvoja ljubav je potpuno besplatna, nezaslužena i stvaralačka. Daj mi da je ne odbacim; oprosti mi i što sam je prečesto izbjegavao i razočaravao. Gospodine, vjerni Bože, nikada se ne umori ljubiti me, zvati me i obraćati me. Oče bogat milosrđem, daj meni i svoj mojoj braći u čovječanstvu milost konačne ustrajnosti.”
Hvala Bogu za ovoga poniznoga slugu u njegovu vinogradu – Crkvi. Neka mu udijeli pokoj vječni!
