HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA KOJI JE POSTAO SLUGA SVIH NAS! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Srijeda je, dan posvećen svetomu Josipu koji je Gospodina odhranio, ali je bio vjerni sluga u Gospodinovoj kući, vjerno je služio Mariji i Isusu. Zahvalimo Gospodinu za ovaj novi dan, zahvalimo i za još uvijek vruće vrijeme i nadamo se – barem takva su predviđanja – zahlađenju idućih dana i tako željnoj kiši koja nije pala još od lipnja. Izmolimo svoje molitve, prizovimo na sebe Presveto Trojstvo – Oca i Sina i Duha Svetoga – čineći na sebi znak velikog križa, odgoneći sve đavolske zamke i zasjede, odričući se grijeha. Uz svoju normalnu jutarnju higijenu obavimo i duhovno-duševnu da nas Gospodin očisti od svega što nas je uprljalo.
Proslava Male Gospe i snaga sakramenta ispovijedi
Ovdje je jučer bila proslava Male Gospe, mnogo svijeta, mnogo ispovijedi, pa i na stranim jezicima. Zahvalimo za sve koji su pristupili sakramentu i molimo da ostanu čisti, oslobođeni od starih navika. Toliko puta iskusim upravo to, povratne informacije nakon dugih godina, kako su se osobe odrekle psovke, nevjere, bludnosti itd. Milost, dakle, djeluje, Gospodin zahvaća u srca. Stoga molimo i utječimo se svetcima da nam budu moćni zagovornici. Rekoh – slavili smo Rođenje BD Marije – Malu Gospu. O njezinu rođenju nemamo ništa u svetopisamskim kanonskim knjigama, ali imamo u izvankanonskim spisima, primjerice u Jakovljevu Protoevanđelju, spisu koji je nastao negdje početkom drugoga stoljeća, kad su živjeli sveti Ignacije Antiohijski ili sveti Polikarp koji je bio učenik svetoga Ivana Evanđelista. Makar su to nekanonski dokumenti, izvan onoga što je postalo biblijski kanon, mogu nam mnogo reći o vjerovanju, kulturi i pogledu na svijet apostolske Crkve. Stječemo uvid u praksu i vjerovanje.
Jakovljevo Protoevanđelje i rano kršćansko vjerovanje
To Protoevanđelje napisano je negdje između 80. i 130. godine poslije Krista. Znamo da je sveti Ivan još uvijek bio živ između 80. i 100. godine poslije Krista, jer nam Polikarp, biskup Smirne, koji je mučenički poginuo u progonima 160. godine u dobi od 85 godina, kaže da je cijelo svoje kršćanstvo naučio od svetog Ivana u Efezu. Sveti Ivan se nastanio kod Gospe („Sine, evo ti Majke; Majko, evo ti sina“) u Efezu, tako da je otprilike u vrijeme sastavljanja ovog dokumenta bilo očevidaca Gospina života, koji je postao voljen i omiljen u ranoj Crkvi.
Jakovljevo Protoevanđelje nije dio kanona Svetog pisma i Crkva ga nikada nije tako tretirala. Ali to ga ne čini nevažnim. Pruža nam izvanredan uvid u ono što su neki od najranijih kršćana vjerovali, cijenili i željeli braniti u vezi s Blaženom Djevicom Marijom. Njegova važnost manje leži u tome može li se svaki detalj tretirati kao izravna povijest, a više u onome što nam govori o zapanjujućem značenju koje je već bilo dano Gospi u ranoj kršćanskoj pobožnosti. Također mnogo saznajemo o svetom Josipu i kako se (vjerovalo) da je izabran za Gospinog muža.
Marijino trajno djevičanstvo i obnova na izvorima vjere
Možda je najupečatljivije što je Protoevanđelje rani svjedok vjerovanja u Marijino trajno djevičanstvo: prije poroda, u porodu i poslije poroda. Ono se ne bavi samo obranom djevičanskog začeća Isusa. Cijela priča satkana je oko Marijina posvećenog djevičanstva prije, za vrijeme i nakon Kristova rođenja. Poznata priča o primalji Salomi, koliko god čudno zvučala modernim ušima, postoji upravo da bi inzistirala na ovom uvjerenju: Kristovo rođenje nije uništilo Marijino djevičanstvo. Stoga Crkva nije u zabludi kad to vjeruje o Djevici Mariji.
Povijest Crkve ne počinje protestantskom reformacijom u 16. stoljeću, nego ima svoju duboku i trajnu prošlost i vrijednost. Kao što je rekao sveti naučitelj John Henry Newman, što se više ide u povijest, u daleku povijest, to manje čovjek ostaje protestant, i nužno postaje katolikom. Moramo se vratiti na vlastite izvore. A upravo se tu događaju ona čudesa milosti i obraćenja, na biotopima vjere i života. Sabor je htio upravo to: obnova na izvoru, a ne obnova i preimenovanje struktura u Crkvi. Nema koristi od svih proglasa i spisa ako nema obnove u srcu i životu.
Sveti Petar Claver – misijska služba i ljubav prema robovima
Crkva se danas sjeća svetoga Petra Clavera, isusovca, misionara u Južnoj Americi. Petar je rođen u uglednoj obitelji u Kataloniji, u Španjolskoj, 1581. godine. Pridružio se Družbi Isusovoj (isusovcima), a nakon novicijata u Tarragoni poslan je u kolegij Montesione u Palmi na Mallorci. Tamo je upoznao brata Alfonza Rodrigueza (također sveca), poniznog vratara samostana. Alfonz je zapalio Petrovu dušu za misije kako bi spasio duše afričkih robova – tisuće su izgubljene jer nije bilo nikoga tko bi im služio.
Njegovi nadređeni su konačno poslali Petra u Novu Granadu u travnju 1610. Nikada se više nije vratio u rodnu Španjolsku. Do 1615. Petar je završio studij i zaređen je za svećenika u Cartageni. Kada je položio posljednje zavjete, dodao je i osobni zavjet: Petar, rob robova zauvijek. Ovdje u tome prometnom lučkom gradu, u vrućoj, vlažnoj, tropskoj klimi, otac Claver proveo je veći dio svog svećeničkog života.
Služenje u Cartageni i svjedočanstvo Evanđelja u obitelji vjere
Cartagena je bila glavno tržište robova za Novi svijet. Tisuće crnaca dovedene su tamo, stjerane u skladišta i prodavane na dražbi najvišem ponuđaču. Zarobljeni u Africi, ovi su robovi bili vezani lancima u skupinama od šest i naguravani u donja skladišta brodova namijenjenih za 100-200 ljudi, a znalo ih se nagurati i do 600-800 ljudi. Njihov tretman bio je toliko nehuman da je trećina robova umrla na morskom putovanju. Tim ljudima je Petar služio.
Dočekao bi svaki brod s robovima čim bi stigao. Petar bi odlazio u skladišta i donosio im hranu, vodu, lijekove i odjeću, jer, kako je rekao: “Moramo im govoriti rukama prije nego što im pokušamo govoriti usnama”. Ali najviše od svega, donosio im je Boga. Dok ih je njegovao, poučavao ih je o Kristu, objašnjavao im da ih Bog voli više nego što ih čovjek zlostavlja i da zlo vrijeđa Boga. Nudio im je jedinu utjehu: nadu u Božja obećanja. Gotovo tristo tisuća njih primilo je krštenje iz njegovih ruku.
Poruka svetog Pavla o jednakosti braće i blagoslov za novi dan
Nakon dvadeset i sedam godina odanosti crnim robovima, sveti Petar Claver umro je u Cartageni 8. rujna 1654. Papa Lav XIII. kanonizirao ga je 15. siječnja 1888., proglasivši ga posebnim zaštitnikom crnaca. Sveti Alfons Rodriguez, vratar kolegija koji je nadahnuo Petra da postane misionar za robove, kanoniziran je u isto vrijeme. Upravo ta praksa robovlasništva jedna je teška mrlja na kršćanskim vladarima – od Engleske do Španjolske.
Znamo što je Pavao pisao u Poslanici Filemonu o odbjeglom robu Onezimu. Vraća ga natrag, ne više kao roba, nego kao brata njegovu gospodaru Filemonu koga je Onezim pokrao i utekao se Pavlu u Rim. Vrijedi pročitati taj kratki spis o kršćanskom tretmanu robova kao braće, ali i primijetiti koliko osoba spominje Pavao u tome spisu od dvadesetak redaka. Vrijedno čitanja! Sretan vam i blagoslovljen današnji dan! Neka vas prati blagoslov kamo god se zaputili i što god radili ili poduzimali!
