Misionar kanoniziran nakon ozdravljenja muslimanske majke iz Sudana

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – SINA MARIJE DJEVICE! MIR VAM I DOBRO!

Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je – MARIJIN DAN. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, zahvalimo za dar života, svaki udisaj i izdisaj. Hvalite Gospodina svi puci – slavite ga svi narodi! Jer silna je nad nama i prema nama ljubav njegova i milosrđe njegovo ostaje dovijeka. Kratki psalama koji izriče našu stvorenost i zahvalnost prema Bogu koji nas je stvorio te nas u ljubavi uzdržava.

Izmolimo svoje molitve uobičajene, posvetimo se Gospodinu, zazovimo anđele i svetce u pomoć. Posvetimo se i Mariji – Gospodinovoj Majci koja nas sve pod svoj plašt okuplja. Pa i sinoć je ovdje bilo na oltaru više od 150 (!) svećenika te ako bismo htjeli obnovu Crkve, onda nam Marija nudi najbolji recept i lijek. Ovih dana održavan je u Vatikanu simpozij o Blaženoj Djevici Mariji – pod sloganom – geslom – De Maria numqam satis – Nikada dovoljno o Mariji! U bilo kome obliku.

Ona je ta koja skrbi za djelo svoga Sina u svijetu od trenutka Utjelovljenja, pod Križem nas uzima sve za sinove i djecu, a na Duhove ponovno je dionik Duha Svetoga. I kroz cijelu povijest ona se takvom očituje. O tome smo zborili ovih dana u povodu kršćanskih pobjeda nad Osmanlijama na kopnu i moru. Da su ovi osvojili Sredozemlje, i Europa bi vremenom postala islamska. A svjedoci smo i ovih dana rušenja i vandalizma na Zapadu. Nisu to samo učenici koji se bune, kako mediji žele prikazati. To je rat protiv jedne civilizacije kojoj treba spas.

Sveti John Henry Newman i odlazak u Littlemore

Jučer smo govorili o svetom Johnu Henryju Newmanu. Njegovo obraćenje s anglikanizma u Katoličku Crkvu – bijaše snažan potres za cijelu anglikansku zajednicu kao i za engleski establišment toga doba. Briljantni pisac, pjesnik, teolog, govornik, na prestižnom Oxfordu odjednom napušta sve i zapućuje se u malo mjestance u, doslovce, štalu u Littlemore.

Sveti John Henry Newman se svojom briljantnošću uzdigao do vrhunca anglikanskog establišmenta: vikar Svete Marije Djevice, sveučilišne crkve, slavljeni i priznati autor i pjesnik, znanstvenik nacionalnog ugleda, član Oriel Collegea. Vođa Oxfordskog pokreta, imao je istaknuti nacionalni položaj, s bogatim i utjecajnim prijateljima. Imao je sve što je svijet mogao ponuditi, imao blistavu karijeru, ali otišao je u Littlemore. Što je bio Littlemore? Bio je malen. Skupina gospodarskih zgrada – štala na rubu grada. Bilo je to skromno mjesto.

Littlemore je bio malen, ali je bio i više. Sišao je s jednog od najviših i najslavnijih položaja koje mu je društvo nudilo – u malo mjesto. Staja je bila dovoljna, i upravo zato što je Littlemore bio malen – bio je više. To bijaše njegov Betlehem, kao za Franju Porciunkula. Odlaskom u Littlemore Newman je slušao glas savjesti te je slijedio je primjer i obrazac Utjelovljenja.

Sagnuo se i postao malen, i tako je postao više. U Littlemoreu je Newman postao novi čovjek. Odmaknuo se od establišmenta, bogatstva i privilegija Anglikanske crkve i otišao živjeti u skromnu štalu. Konačno, nakon dvije godine monaškog života, jedne mračne noći primio je skromnoga putujućeg talijanskog misionara – blaženog Dominica Barberija – svetog čovjeka koji je jedva govorio engleski, ali je imao ludu ideju da će obratiti Englesku na katoličku vjeru. Bio je svećenik, pasionist, učen, ali je loše govorio engleski.

Noć obraćenja i Newmanov Betlehem

Uvečer, 8. listopada 1845. sav mokar i pokisao pokucao je na stan Johna Newmana. Ovaj mu je otvorio i htio se osušiti pored kamina. Međutim, John ga je zamolio za ispovijed. Cijelu noć Newman je ispričao i ispovjedio svoj život do jutra, a onda ga je Fra Domenico sljedećega dana, 9. listopada primio u puno zajedništvo Katoličke Crkve.

U sobi koja je nekoć bila štala, veliki Newman primljen je u Katoličku crkvu. Slika Betlehema! Kakva je luda bio taj blaženi Barberi koji je mislio da može obratiti Engleze. Kakva je luda bio sveti John Henry Newman! Kako su sada blagoslovljena oba blaženika jer su obojica bili lude poradi Krista. I što nas je naučio njihov čin poslušnosti, vjere i ljubavi? Bog izabra lude da posrami mudre! Bio je to dalekosežni potres – obraćenje sv. Johna Henrya Newmana. Odabirom Littlemorea Newman je odabrao stvarnost umjesto iluzije, Betlehem umjesto Jeruzalema.

Te mračne noći u Littlemoreu njih dvojica nisu imali pojma kakve će velike stvari proizaći iz njihovog čina predanja i poslušnosti. Tko zna kakvi će rezultati proizaći iz naše vlastite poslušnosti – našega vlastitog koraka prema Littlemoreu – pod okrilje Pape i Rima. Možda će se, kroz malu poslušnost tebe i mene u punom zajedništvu s Kristovom Jednom, Svetom, Katoličkom i Apostolskom Crkvom, Barbierijev san jednog dana ostvariti.

Možda će se, kroz još više žrtve i patnje, radosti i tuge, Marijina baština – draga Hrvatska i svi dijelovi svijeta pogođeni njezinom vjerom i predanjem – također jednog dana vratiti pravoj vjeri. Ne možemo sagledati što će Bog učiniti. Nemamo pojma. Sve što nam preostaje jest slušati. Ostatak je tišina. Sve što nam preostaje je kleknuti i moliti se gdje je molitva bila uslišana. Ne možemo vidjeti što Bog čini, ali znamo da će prihvatiti našu poslušnost i od toga stvoriti nešto veliko, lijepo i vječno. On zna što radi.

Newmanova molitva povjerenja

I na kraju se prisjetimo ovih riječi Johna Henryja Newmana… „Bog me stvorio da njemu vršim određenu službu. Povjerio mi je neki posao koji nije povjerio drugima. Imam svoju misiju. Možda je nikada neću saznati u ovom životu, ali bit će mi rečeno u sljedećem. Ja sam karika u lancu, veza koja povezuje ljude. Nije me stvorio uzalud. Činit ću dobro; obavljat ću njegovo djelo. Bit ću anđeo mira, propovjednik istine na svom mjestu. Stoga ću mu vjerovati, što god bio, kako nikada ne mogu biti odbačen. Ako sam u bolesti, moja bolest može mu služiti, u nedoumici, moja nedoumica može mu služiti. Ako sam u tuzi, moja tuga može mu služiti. On ništa ne čini uzalud. On zna što radi. Može mi oduzeti prijatelje. Može me baciti među strance. Može me učiniti opustjelim, učiniti da mi duh potone, sakriti moju budućnost od mene. Ipak, On zna što radi.”

Sveti Danijel Comboni – poziv i misija u Sudanu

Crkva se danas sjeća svetoga Danijela Combonija, zaštitnika afričkih misija. Sveti Daniel Comboni bio je jedan od velikih misionara Crkve – angažirao je cijelu Europu u evangelizaciji afričkog kontinenta. Rođen je u talijanskoj regiji Lombardija 1831. godine, a roditelji su obrađivali zemlju bogatog vlasnika. Njegovih sedmero braće i sestara umrlo je mlado – šestero u djetinjstvu – pa su se roditelji jako za njega brinuli. Bili su siromašni, ali bogati vjerom i intimnošću.

Daniel je poslan u katolički internat u Veroni, gdje se u njemu probudio poziv za svećeništvo. Tijekom studija postao je fasciniran ljudima središnje Afrike kako su ih opisivali misionari u posjeti. Zaređen je 1854. godine, a tri godine kasnije krenuo je s petoricom drugih kako bi pomogao u širenju Evanđelja u Africi.

Trebalo je pet mjeseci da stigne do Kartuma, glavnog grada Sudana. Odmah su se susreli s mnogim poteškoćama, uključujući težak rad u neugodnoj klimi, veliko siromaštvo ljudi i bolest. Smrt nekoliko njegovih kolega misionara nije umanjila njegovu revnost. Roditeljima je napisao: „Morat ćemo se naporno truditi, znojiti se, umrijeti. Ali pomisao da se netko znoji i umire iz ljubavi prema Isusu Kristu i spasenja najnapuštenijih duša na svijetu previše je ugodna da bismo odustali od ovog velikog pothvata.“

Bio je prisiljen vratiti se u Italiju kako bi razvio novu strategiju za svoj misionarski rad. Dok se molio na grobu sv. Petra, primio je inspiraciju za novi plan – “spasiti Afriku kroz Afriku”. Njegova je ideja bila osnažiti lokalnu Crkvu u Africi kako bi se mogla obnoviti i održati, umjesto da se prema Afrikancima odnosi kao prema bespomoćnima.

Combonijevo djelo, biskupstvo i kanonizacija

Od tog trenutka, počeo je neumorno moliti diljem Europe za podršku i podizanje svijesti o novoobraćenim kršćanima središnje Afrike. Kraljevi i kraljice, biskupi i plemići odazvali su se. Govorio je šest europskih jezika uz arapski i nekoliko autohtonih afričkih dijalekata. Osnovao je prvi talijanski misionarski časopis i počeo okupljati muškarce i žene u redovničku družbu kako bi održao djelo.

Godine 1877. zaređen je za biskupa i dobio je odgovornost za Crkvu u središnjoj Africi. Ubrzo nakon toga, područje je pogodila strašna suša i glad, što je ponovno osakatilo misionarske napore. Daniel i njegovi misionari su, međutim, ustrajali i poduzeli korake kako bi suzbili trgovinu robljem. Godine 1881. Daniel se razbolio i umro. Imao je samo 50 godina.

Svećenici, braća i sestre iz Combonija nastavljaju njegov rad i danas u 41 zemlji. Blaženim je proglašen 1996. nakon što je afro-brazilska djevojka ozdravila njegovim zagovorom. Kanoniziran je 2003. nakon što je njegovom zagovoru pripisano ozdravljenje muslimanske majke iz Sudana. Zahvalimo Gospodinu za te smione navjestitelje naše svete vjere!

Podržavaš neovisno novinarstvo

Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:

Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)