Noćno hodočašće na relaciji Osijek–Vukovar na prvu pomisao izaziva uglavnom negativnu reakciju. Međutim, kada je taj hod poticaj od samoga Boga i na njega se odazove 85 ljudi, imate veliku šansu izdržati.
Upravo na takvo hodočašće odazvao sam se i ja, ali ovo nije obično hodočašće – tema je, naime, Vukovar. Grad heroja, koji je pao 18. studenoga 1991. godine. Glavni motiv hodočašća bio je “Kroz patnju bliže Bogu”. Hod dug nešto više od 25 kilometara bio je posvećen svim braniteljima koji su poginuli braneći Vukovar. Nakon hodočašća, naša skupina sudjelovala je i u koloni sjećanja, no vratimo se na početak.
Prvi koraci prema sjećanju
Ruta kojom se hodalo počela je u Osijeku, odakle smo se uputili do prvog mjesta, Klise, zatim preko Trpinje, a hod smo završili kod Spomen-doma hrvatskih branitelja.
Kako bih vam dočarao koliko je ovo za mene bilo neobično iskustvo, jer sam se s hodočašćem prvi put susreo, pokušat ću to opisati kroz nekoliko slika. Prije hoda valjalo se kvalitetno obući, a ja sam se toliko zabundao da sam se osjećao kao polarni medvjed.
Sam hod počinje u 1:22 ujutro. U zraku je bilo puno magle, ali bez padalina. Temperatura, ako me sjećanje dobro služi, bila je između 0 i 2 Celzijeva stupnja.
Početak, kao i svaki drugi, bio je lagan; umor se nije osjećao, a svi su bili pričljivi. Razgovaralo se o mnogim temama. Na čelu kolone i na njenom kraju bile su osobe s iznimno jakim lampama kako bi sugerirale vozačima da se nalazimo na cesti. Tijekom cijelog hoda dečki su doista odradili odličan posao – niti u jednom trenutku nisam se osjećao ugroženo.
Do prvog naselja nije bilo problema – nitko nije osjetio umor. Ja sam se malo raspitivao o prošlim hodočašćima. Voditeljica Petra prošla je ovu rutu mnogo puta. Pitao sam je kako je bilo prije dvije godine, kada je pljusak neprestano padao i nije prestajao. Opisala je to kao neobičan put. Kaže da je imala svu potrebnu opremu i bila spremna za takve uvjete, no nekolicina drugih nije imala tu sreću. Znam za slučaj upravo s tog hodočašća kada je prijatelj bio bez opreme za kišu. Kada je sve završilo, bio je, blago rečeno, iznerviran.
Cijelo vrijeme hodao sam negdje u sredini kolone, pa sam odlučio malo ubrzati i doći do čela kako bih razgovarao s još sugovornika. Naišao sam na zanimljivog mladića i započeli smo razgovor o politici. Mogu reći da je to bio izuzetno ugodan razgovor, ali morao je završiti jer smo stigli do prvog naselja – Klise. To je značilo i prvi veći odmor.
Okrijepa koja nosi dalje
Dobrim tempom, prosječno 5,3 kilometra na sat, stigli smo do prvog odredišta. Slijedila je pauza i opskrba hranom i pićem. Moj problem bio je to što sam nekoliko sati prije polaska pojeo dosta začinjenu hranu koja mi nije dobro sjela na želudac. Zbog toga me bilo strah išta piti ili jesti, pa sam se odlučio suzdržati barem ovaj put.
Ljudi su se opskrbili, pojeli nešto i krenuli dalje nakon nekih 20 minuta. Na čelu kolone bio je pater Marko, koji je duhovno predvodio hodočašće. Prije ulaska u Klisu izmolili smo krunicu, a prije polaska s prvog stajališta pročitali smo tekst o kojem smo trebali razmišljati i razmatrati ga tijekom sljedećih 45 minuta do sat vremena šutnje.
Za mene, a kako sam kasnije doznao i za druge, tu su počeli pravi izazovi.
Kad riječi stanu, molitva vodi
Kada je došlo vrijeme za šutnju i polazak dalje, sam sebi sam dao naslutiti da ovaj period neće biti lagan kao početak. Imao sam jako dobru nakanu, kao i ostatak karavane, i nisam se mislio predati. Već nakon 700 metara počinjem shvaćati da je ovo prvi pravi test, osim problema sa želucem.
Misli doslovno lete po glavi. Trebao bih razmišljati o tekstu, o žrtvi koju je podnio svaki branitelj za Vukovar, a ja razmišljam o tome kako mi bijela crta pleše pred očima. Kapci su nakon dva kilometra bili teški kao olovo. Žao mi je svih ljudi u koje sam se zabijao ramenom i odbijao od njih kao u fliperu, ali drugog izbora nisam imao.
Noge su počele klecati, a ja sam po cesti švrljao kao pijanac s više od dva i pol promila. Oči su mi se krenule zatvarati, osjećao sam se kao u knock-downu. U takvim trenucima sjetio sam se svoje nakane i zašto sam ovdje došao – to me podiglo.
Moje molitve tada su bile još jače, Bogu sam vapio još žešće da mi da snage, jer sam znao da sam samo čovjek i da se ne mogu osloniti na samoga sebe. Ponizio sam se, a Bog mi je uslišao molitve. Uspješno sam vratio misli na temu do kraja tišine.
Dolazak na tlo heroja
Nakon šutnje ekipa se malo-pomalo vratila razgovoru. Pitao sam ostale kako su se osjećali tijekom šutnje. Bilo mi je mnogo lakše kada sam čuo i od drugih kako je to bio težak period i za njih. Većina je u razgovoru spomenula pojačanu molitvu, što je samo dokaz da je Bog bio s nama i pratio nas cijelim putem. Nije dopustio da Njegova djeca stradaju.
Drugi su također opisivali iste simptome, poput vijuganja linije, pijanog hodanja, pa čak i situaciju u kojoj je netko zaspao tijekom hoda i pao na glavu. Srećom, prošlo je bez ozljeda. Do Trpinje smo izmolili još krunicu Božjega milosrđa. Neki su dodatno molili, dok su se drugi zabavljali razgovorom.
Ulazak u Trpinju označio je onu uzrečicu: “Tako blizu, a tako daleko.” Stigli smo na benzinsku postaju gdje su ljudi iskoristili priliku za odlazak na WC i ponovnu okrjepu. Ovaj put čak sam i ja nešto popio i prigrizao. Tijekom odmora do nas je stigla ekipa s HRT-a, kojoj je ovo bila savršena prilika za snimanje materijala za emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”.
Nije se znalo tko je od nas umorniji, tko ima veće podočnjake. Cijelo vrijeme mislio sam: “Samo da ne dođu do mene, jer nisam u stanju izgovoriti dvije smislene rečenice.” Srećom, bilo je hrabrih koji su stali pred kamere, dali izjave, i bilo je vrijeme za poći dalje.
Žrtva u svakom koraku
Nakon polaska s benzinske postaje ostalo je otprilike dva sata, možda i nešto manje, do samog odredišta. Iako sam cijelo vrijeme molio u sebi i imao odnos s Bogom, kako sam postajao sve umorniji, nekako sam zaboravio i na Njega. Srećom, podsjetio me na razne načine da je On sa mnom, pa tako i sa svima ostalima.
Nakon što smo se udaljili od benzinske postaje, htio sam saznati kako ostali stoje s bolovima i s čime se oni bore. Nekolicinu ljudi, uključujući i mene, boljela su stopala od asfalta. Kod nekih su se javljali problemi s potkoljenicama, dok su drugima stradala ramena zbog ruksaka. Kako nisam pio niti jeo gotovo ništa, što znači da sam istu težinu nosio od početka do skoro samoga kraja u ruksaku, očekivao sam da će mi ramena otpasti. No, dogodilo se baš suprotno – to nisam ni osjećao.
Kako smo nastavili hod, u grupi u kojoj sam bio nije se vodilo mnogo razgovora. Ljudi su bili previše umorni i duboko u svojim mislima: “Kad će taj kraj više?” To je bio trenutak kada sam se u potpunosti obratio Bogu i pokušao s Njim razgovarati. Nisam želio drugima previše pričati o tome što me muči, jednostavno sam znao da me On najbolje čuje i razumije.
Svaki korak vodio nas je bliže cilju, ali svaki korak bio je sve teži. Snage za izdržati dao mi je samo On. Počeo sam gledati na kartama koliko nam je još ostalo, a da to tada nisam znao, time sam sebi samo dodatno zakomplicirao stvari. Vrijeme kao da je stajalo, a činilo mi se da se nismo kretali. Ta su dva sata izgledala kao vječnost.
Srce na ulazu u Grad Heroja
Ostalo je još samo nekih 30 minuta, i znao sam da je tabla blizu. Čekao sam taj trenutak kao ozebao sunce. Kako se gotovo u potpunosti razdanilo, sve veći broj automobila prolazio je kraj nas u smjeru Vukovara, i znao sam da smo blizu. Mnogi su trubili i pozdravljali. Isprva mi je to godilo, ali na kraju moram priznati – počelo mi je ići na živce.
Da, dogodio se i taj trenutak. Srce mi je zaigralo. Mislio sam, kad smo počeli hodočastiti, da ću skakati od sreće i grliti prvu osobu do sebe. Međutim, moja reakcija bila je potpuno suprotna. Koliko god sam osjećao ponos i sreću, toliko sam bio umoran i nisam imao snage skakati unaokolo. Zahvaljivao sam Bogu što je poslušao sve moje vapaje. Vjerojatno sam i Njemu već bio dosadan govoreći mu što me sve muči, ali i On je mene istrpio.
Nedugo nakon toga prilazili smo odredištu i razmišljao sam prići drugima i pitati ih za njihove osjećaje. No, nisam imao snage hvatati ostatak kolone. Mali broj ljudi koje sam pitao osjećali su se slično kao i ja – ponosno, ali umorno.
Posebno mi se urezao u pamćenje čovjek koji je nosio križ gotovo cijelim putem od početka do kraja. Kasnije sam saznao da je pred sam kraj križ predao dalje, a prošle ga je godine također nosio. Doista, čovjeku skidam kapu.
Završetak hoda, početak sjećanja
Pred cilj smo stali na jednoj autobusnoj stanici, ostalo je jedan kilometar do odredišta i netko je odlučio da je bolje da tu stanemo i da sačekamo bus koji je dolazio po nas. Uh, kako sam ja ljut u tom trenutku bio. Prešao sam 25km, i ostao je onaj jedan kilometar. Bio sam na rubu da odem pješice sam do kraja, no nakraju nisam htio raditi preveliku dramu zbog ostalih, jer sam vidio da to drugima godi. Još i dalje pamtim taj jedan kilometar i ostat će mi dugo u sjećanju.
Svjedočanstvo koje oslikava hodočasnički duh
Upitao sam ostale kako su doživjeli ovo hodočašće i zamolio ih da podijele svoja iskustva kako ovo ne bi bio tekst samo o meni. Javila se Ana, koja je htjela podijeliti svoje svjedočanstvo.
Ana Kos:
“Hvaljen Isus i Marija!
Želim posvjedočiti o tri provedena dana koje smo zajedno prošli. Kada sam pogledala unatrag na ono što mi je bilo teško, sve sam zaboravila. Što to znači kad ti je teško u pojedinim trenucima hoda? Hladnoća, prolazak kamiona pored nas i želja za snom…
Također, taj jedan hod u godini, kojem je cilj bio doći do Vukovara u sigurnosti i slobodi, nije bio težak. Teško mi je bilo kad sam hodala i sjetila se kako su naši Hrvati i Hrvatice mjesecima morali hodati kilometrima, ne znajući tko će im prići, gdje će se moći odmoriti, naspavati, što će jesti…
Ovaj hod pomogao mi je shvatiti što to znači kada bježiš iz mjesta gdje si rođen, ignorirajući svoje ljudske potrebe kako bi dohvatio slobodu. Koliko je jak krik prema Bogu za spasenjem!
Kada smo ušli u Vukovar, radost koja me obuzela izbrisala je sav moj umor. U sebi sam sva treperila. Ponos i oduševljenje – radujem se što sam došla onima koji su me čekali. Shvatila sam da je naša domovina odabrana da u Kraljevstvu Božjem ima Hrvate i Hrvatice, mučenike i mučenice koji su nam moćni zagovornici.”
Mjesto bez savjesti i polja zla na kojima niču makovi iz krvi naše djece i braće
Grad heroj koji je stajao i stajat će dok protječu vode Dunavske
‘Kako sam prilikom zarobljavanja 1991. dobio nadimak Bipsić’