Nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine, mnogi hrvatski vojnici i civili bili su zarobljeni i odvedeni u logore pod kontrolom srpskih snaga. Jedan od takvih logora nalazio se u Dalju, selu smještenom na obali Dunava u istočnoj Hrvatskoj.
U Dalju su zarobljenici bili podvrgnuti teškim uvjetima i zlostavljanjima. Logor je bio smješten u policijskoj postaji i hangaru u blizini željezničke stanice, gdje su zatočenici bili izloženi premlaćivanjima, mučenjima i drugim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja.
Među zarobljenicima su bili pripadnici hrvatskih snaga sigurnosti, civili, pacijenti i medicinsko osoblje vukovarske bolnice.
Prvi zatvorenici dovedeni su u logor 20. studenog 1991. godine, gdje su pri ulasku bili prisiljeni držati pognute glave i ruke prekrižene na leđima, dok su ih srpski policajci tukli palicama.
Takav tretman nastavio se i narednih dana, što je rezultiralo modricama i slomljenim rebrima kod mnogih zatvorenika.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Gorana Hadžića, tadašnjeg političkog vođu hrvatskih Srba, za ratne zločine povezane s ovim događajima.
Optužnica je uključivala nezakonito zatočenje stotina civila u Dalju, gdje su bili podvrgnuti premlaćivanjima i drugim oblicima fizičkog zlostavljanja.
Nakon što je Hadžiću dijagnosticirana terminalna bolest, suđenje je prekinuto 2015. godine, a on je preminuo u srpnju 2016. godine.
Ovi događaji predstavljaju tamno poglavlje u povijesti Domovinskog rata, svjedočeći o stradanjima i patnjama koje su pretrpjeli hrvatski vojnici i civili tijekom sukoba.
Jedan od svjedoka je i moj tata, evo dijela njegovog svjedočenja prilikom zarobljavanja i odvoženja u Dalj.
***
Kako sam prilikom zarobljavanja 1991. dobio nadimak Bipsić
Ovo je priča kako sam dobio nadimak Bipsić:
U studenom, točnije 20.11.1991. godine, dok ovo pišem i satnica se poklapa, stojimo ispred ulaza u pogone tvornice Borovo, Klinasto remenje i Commerc.
Zarobljeni smo prilikom izvlačenja naših ranjenika civila (žena i djece) iz zgrade Commerca zapaljene od JNA i četnika. Nakon zarobljavanja su nas doslovce masakrirali – od batinanja imao sam oba oka zatvorena i lice prektiveno oteklinama i modricama, slomljen nos, razbijene obje akade i izbijen pokoji zub.
Nakon par sati stajanja dolaze dva vojna kamiona tkt. 110-ke u koje nas tovare nas i u pratnji dva vojna policajca voze u nepoznato.
Kasnije sam saznao da smo išli preko Trpinje i Vere u Dalj.
Putem nas je jedan od njih, saznao sam kasnije da je iz Borova naselja, stalno maltretirao. Svi koji su mu bili u dometu dobijali su pendrekom svuda po tijelu. A odjednom se zaželio i pjevanja pa je počeo dečke prisiljavati da mu pjevaju četničke pjesme.
Budući da su to bili dečki 1972./1973. godište normalno je da nisu znali takve pjesme. Ponudio sam se da mu ja pjevam!
Kako sam sam stalno držao sagnutu glavu on mi dotada nije ni vidio lice, no kad sam je podigao on je malo zastao pogledavši me i izvalio: “Hajde Bipsiću, pjevaj!”
Valjda sam mu sa crnim šljivama oko očiju i otečenim licem izgledao kao oni psići iz crtića o psićima Bipsićima, kao Šljiva.
Otpjevao ja njemu po svom izboru ‘Oj, vojvodo Sinđeliću’, a potom i po njegovom njegovom ‘Prošetala kralja Petra garda’ – i još koju, ne sjećam se više… i taman smo stigli u Dalj.
Ondje su nas predali drugima uz prijetnju: “Sad ste tek najebali!” Tako sam ja za te dečke koji su bili u kamionu ostao Bipsić.
I sad nakon 33 godine kada ih sretnem još uvijek me zovu Bipsić.
Fotografija je snimljena 08.01 1992. i na njoj se jasno vidi zašto sam dobio taj nadimak.
Svjedočanstvo: Rudlof Kovačić
Grad heroj koji je stajao i stajat će dok protječu vode Dunavske
Mjesto bez savjesti i polja zla na kojima niču makovi iz krvi naše djece i braće
Obilježena 33. godišnjica stradanja Vukovaraca ubijenih u Veleprometu
