HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – PRISUTNA U EUHARISTIJI! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je – slavimo spomen na Posljednju večeru, na sve one riječi koje je Isus izgovorio za te Večere, pashalne, gdje je on predstavio sebe kao Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta.
Ivan je to davno najavio, za krštenja na Jordanu – Evo Jaganjca Božjega – koji oduzima grijeh svijeta, a Isus je to naznačio u riječima nad kruhom i vinom – koji postaju njegovo Tijelo i Krv. To je njegov osobni tumač drame Velikoga petka, žrtve na križu, njegova umiranja za grješnike, prolijevanja krvi itd.
Treba trajno promišljati pet poglavlja iz Ivanova Evanđelja (13-17) u kojima Isus tako reći sažima svoj život i svoje poslanje te svoj odnos prema učenicima. Sve se slijeva u čin velike ljubavi te molitve Ocu nebeskome za učenike. Za nas je vjernike teška obveza ići na svetu Misu.
Zapravo ne bi smjela biti obveza nego čin ljubavi. Dati Gospodinu jednom tjedno – dva tri sata – do crkve i biti zajedno i jedno s Gospodinom. Ne mogu se načuditi današnjim vjernicima koji tako lako sebe oslobađaju od te obveze, zapravo čina ljubavi prema Gospodinu gdje nam on lomi svoju Riječ te daje Kruh i Piće života.
Ljubav prema Gospodinu kroz sudjelovanje u nedjeljnoj Misi
Pa danas ima svatko vozilo, ili može zamoliti nekoga da ga poveze do crkve da budemo svi zajedno oko Gospodina. Mi stariji znamo kako to bijaše kad ne bijaše prometnih sredstava, kad se pješice išlo satima do crkve – kapelice ili groblja i natrag.
Ne bijaše crkava, nekada se pod vedrim nebom slavila sveta Misa, ali su vjernici bili odani i pobožni, znali su što se na oltaru zbiva. Nosili su krunice, rijetki su imali molitvenike, koji su znali čitati. Ali su imali silnu ljubav prema Gospodinu koji im je davao snagu u životu. I upravo je ovih dana, jučer, ali i prije tjedan dana naš Papa Leon imao svoje audijencije u Crkvi svetoga Petra (ne na Trgu valjda zbog velike vrućine koja vlada i u Rimu) te govorio o Svetoj Misi i Časoslovu.
Jučer sam poslao ono što je izrekao o Časoslovu naroda Božjega u kome je pozvao sve na molitvu, a govorio je i o svetoj Misi. Jasno je rekao kako sve ono što se prenosi na televiziji ili sredstvima komunikacija ne može zamijeniti osobno sudjelovanje na svetoj Misi. Takvo okupljanje na svetoj Misi ne može se zamijeniti isključivo virtualnom prisutnošću niti se svodi na puko pasivno okupljanje.
Liturgijsko se zajedništvo, naime, ostvaruje aktivnim sudjelovanjem braće i sestara koji su zajedno pozvani „zahvaljivati Bogu koji ih je ‚uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za životnu nadu‘ (1 Pt 1, 3)“, podsjetio je Papa.
Papa Lav XIV. o nedjelji, euharistiji i liturgijskoj godini
Pozvao je sve da nastoje stvoriti najbolje uvjete da bi u svetoj misi mogli sudjelovati i oni koji nedjeljom nemaju mogućnost uzdržati se od rada. Istaknuo je da liturgijska godina, u ritmu nedjelja, ima zanimljivu povijest u kojoj se isprepliću vjera i pobožnost Crkve.
„Već od 2. stoljeća poslije Krista slavljenju tjednoga Uskrsa pridružilo se slavljenje godišnjega Uskrsa, „najveće svetkovine“ (SC, 102), koje se proteže kroz „preradosno vrijeme“ od pedeset dana, s vrhuncem u Pedesetnici, a pripravlja se korizmenim vremenom i njegovim pokorničkim obilježjem.“
- Važnost nedjelje: Papa Lav XIV. istaknuo je da je nedjelja temelj i središte liturgijske godine jer je tjedni spomen i uprisutnjenje Kristova uskrsnuća.
- Euharistija i zajedništvo: Naglasio je da nedjeljno slavlje uključuje stvarno okupljanje vjernika i aktivno sudjelovanje u euharistiji, što se ne može zamijeniti isključivo virtualnom prisutnošću.
- Liturgijska godina: Liturgijska godina vjernike kroz nedjelje, blagdane i spomene svetaca vodi kroz povijest spasenja te omogućuje dublje sudjelovanje u Kristovu otajstvu. Stoga kao svjesni vjernici nemojmo izbjegavati nedjeljne sastanka kad je već Gospodin omogućio našemu narodu da još uvijek ima dovoljno svećenika koji mogu udovoljiti potrebama vjernika za nedjeljnim slavljima. Pa Isus je rekao, ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, bit će uz mene, služit će mi… I upravo se ovdje očituje naša ljubav i odanost Gospodinu. Nismo siročad ni pastorčad u Crkvi Božjoj – svi smo braća i sestre Gospodinovi. Nazvao sam vas prijateljima ne slugama, kaže sam Gospodin. Hoćemo li odbiti njegovu ruku i poziv? Zbog vlastitoga komoda, ugode ili pak lijenosti? Izbjegavamo li svetu Misu, dajemo lošu legitimaciju svoje vjere.
Sveta Ivana Franciska de Chantal i osnutak Reda Pohoda
Jučer smo slavili svetu Ivanu Francisku de Chantal koja je zajedno sa svetim Franjom Saleškim osnovala Red od Pohoda Blažene Djevice Marije.
Samo ime govori dovoljno o nakani i smislu toga ustanovljenja. Imati na umu i u srcu te u životu one osjećaje koje je imala Djevica Marija za pohoda Elizabeti. Vrijedi osvrnuti se malo na taj novi Red u Crkvi koji je dao mnoštvo svetaca, a pripadala mu je i sveta Marija Margareta Alacoque kojoj je Gospodin objavio tajne svoga Srca.
Nakon dubokoga osobnog gubitka – muža koji je poginuo slučajno u lovu, a ona ostala s četvero male djece, srce svete Ivane Franciske de Chantal – već zapaljeno ljubavlju prema Kristu – žudjelo je za novim izljevom milosti. Upravo u tom razdoblju duhovnog traženja Božja Providnost dovela ju je u prijateljstvo sa svetim Franjom Saleškim, biskupom i crkvenim naučiteljem. Bila je pogođena njegovim korizmenim propovijedima.
Vođena njegovom blagom mudrošću i vlastitom željom za svetošću, Ivana je prepoznala nebeski poziv na misiju kakvu nijedna druga ne poznaje: Okupiti žene koje traže Boga ne kroz strogu pokoru, nego kroz poniznost, ljubav i život oblikovan Presvetim Srcem.
Red Pohoda Blažene Djevice Marije – utočište za slabe i ranjive
Red Pohoda Blažene Djevice Marije rođen je u Annecyju u Francuskoj 1610. godine – tiho, bez pompe, a ipak goreći skrivenom vatrom. Prve sestre živjele su intenzivno euharistijskim životom, ukorijenjenim u svakodnevnoj misi, Božanskom časoslovu i kontemplaciji Gospodinova pashalnog otajstva.
Dok su suvremene zajednice često tražile hrabre mlade žene, Ivana Franciska primala je udovice, nemoćne i one fizički preslabe za stroge samostane toga vremena. Njihova vrata bila su otvorena svima koji su žeđali za Srcem Isusovim i žudjeli da mu prinesu svoju krhkost i vjeru.
Pod Ivaninim majčinskim vodstvom sestre Pohoda prihvatile su blage i skrivene Gospine vrline u trenutku Pohoda Elizabeti – poniznost, jednostavnost i otvorenost Božjoj volji. Zajednica je postala svijećnjak koji zrači Kristovom ljubavlju kroz duhovno prijateljstvo, strpljivu patnju i djela milosrđa. Sestre su učile gledati u Isusa istinski prisutna u Euharistiji i u siromašnima, njegujući duboku pobožnost prema Presvetom Srcu.
Uzdale su se u Božju providnost, posebno u kušnjama i nesporazumima. Kroz molitvu, tišinu i zajednicu u ljubavi, tiho su svjedočile o snazi milosti koja djeluje na skrivene načine. Procvat Reda Pohoda BDM stoji kao živo čudo – dokaz da kada sveci kažu “da” Gospodinu, Crkva se obnavlja u ljubavi, a svijet je blagoslovljen novim izvorom svetosti.
Nešto posve novo – otvorenost svima koji žele služiti Gospodinu
Genij i svetost svete Ivane Franciske de Chantal zasjali su u osnivanju Kongregacije Pohoda Blažene Djevice Marije.
Zajedno sa svojim duhovnim ocem, blagim, ali vatrenim svetim Franjom Saleškim, usudila se zamisliti utočište svetosti za one koji su često isključeni iz redovničkog života – starije, krhke, fizički slabe i umorna srca.
Foto: Wikimedia commons
U doba kada su tradicionalni samostani zahtijevali strogi asketizam i rigorozne rasporede, Ivana Franciska, vođena Duhom Svetim, osjetila je poticaje milosrđa prema dušama koje su čeznule za bliskošću s Kristom, ali su bile spriječene ograničenjima dobi, bolesti ili tuge.
Dakle, nešto posve novo. Primiti u Red ne samo mlade osobe, djevojke, nego bez razlike sve koji žele služiti Gospodinu, poput nje koja je ostala udovica mlada, s 28 godina.
Radikalna gostoljubivost i euharistijski život Reda Pohoda
Ovaj novi red bio je radikalno gostoljubiv. Njegova su se vrata širom otvarala ne samo jakima, već i udovicama, kronično bolesnima i onima koji su nosili terete preteške da bi ih sami nosili.
Pohod nije bio utemeljen na strogoj pokori, već na ljubavi i blagosti, po uzoru na Gospinu poniznu ljubav tijekom njezina posjeta Elizabeti – inspiracija koja je okupala karizmu zajednice u marijanskoj toplini.
Ovdje je ritam kontemplacije i služenja privukao čak i najslabijeg člana u spokojni zagrljaj Srca Isusova. Svakodnevni susreti s euharistijom održavali su ove duhovne majke, ulijevajući ljekoviti balzam Kristove stvarne prisutnosti u rane koje je svijet prečesto previđao.
Prigoda za sve koji se osjećaju sami i usamljeni, za one koje su neudane, kako osmisliti svoj život bez djece i potomstva. Tijekom cijelog svog života, sveta Ivana poticala je sve vjernike da često pristupaju sakramentima i da pristupaju euharistiji s ljubavlju i dubokom poniznošću.
Znala je, s uvjerenjem svetaca, da se u euharistiji Krist najviše približava svom narodu – preobražavajući srca, čineći skrivena čuda i čineći obične dane sjajnima božanskim životom.
Na taj način, sveta Ivana Franciska de Chantal stoji kao živopisan podsjetnik da euharistija nije samo izvor i vrhunac kršćanskog života, već živo središte iz kojeg proizlaze sva svetost i ljubav. Primjer za nasljedovanje!
Svetica se zavjetovala da nikada neće odbiti prosjaka – Bog joj je posebno proviđao
Crkva u oluji vremena: Izazovi vjere, ideologija, položaj žene i primjer svetog Lovre
