Prije 66 godina troje je znanstvenika matematički izračunalo datum sudnjeg dana. U priči koja slijedi pojavljuju se ugledni znanstveni časopis, obitelj Rockefeller, američki predsjednik i institucije koje su oblikovale svjetsku populacijsku politiku, a gotovo je sve dokumentirano.
Ovdje imamo matematičare, fizičare, časopis Science i precizno određen datum, petak, 13. studenoga 2026., dok Babu Vangu, Nostradamusa, kristalne kugle i tajanstvena proročanstva ostavljamo drugima.
Nalazimo se, dakle, u samom središtu znanosti, daleko od njezina ruba, a istodobno vrlo blizu vrha svjetske političke i gospodarske piramide, tik ispod svevidećeg oka, i upravo tu počinje naša priča.
Jednadžba koja je odredila datum
Godine 1960. fizičar i matematičar Heinz von Foerster objavio je, zajedno s Patricijom M. Mora i Lawrenceom W. Amiotom, u časopisu Science rad neobičnog naslova Doomsday: Friday, 13 November, A.D. 2026.
Autori su proučavali rast svjetskog stanovništva tijekom približno dvije tisuće godina i primijetili da se uz broj stanovnika ubrzavala i sama stopa rasta, pa je stanovništvo raslo brže od eksponencijalnog rasta.
Matematički model mogao se pojednostavljeno zapisati kao:
P(t) = C / (T − t)k
U toj jednadžbi P označava broj stanovnika, t vrijeme, C i k parametre modela, a T kritični datum. Kako se vrijeme približava T, nazivnik se približava nuli, a matematička vrijednost stanovništva raste prema beskonačnosti. Taj je kritični datum bio 13. studenoga 2026. Autori su tu posljedicu saželi rečenicom koja se citira i danas: „Naši prapraunuci neće umrijeti od gladi. Bit će zgnječeni do smrti.“
Trinaesti studenoga bio je i von Foersterov rođendan, pa je datum sudnjeg dana imao i svoju osobnu, pomalo šaljivu stranu.
Svaki ozbiljan matematičar znao je, naravno, da toga petka na Zemlji neće živjeti beskonačno mnogo ljudi, jer je model pokazivao da se dotadašnji obrazac rasta ne može nastaviti unedogled. Naslov je ipak bio dovoljno dramatičan da izađe iz znanstvenih krugova, pa je o njemu već 1960. pisao američki TIME, a matematička jednadžba postala je javna priča o sudnjem danu.
Rockefeller je već bio zabrinut
U isto je vrijeme John D. Rockefeller III, pripadnik jedne od najbogatijih američkih obitelji, godinama upozoravao na posljedice brzog rasta stanovništva.
Kao i svaki inteligentan čovjek koji živi iznad oblaka, u neboderima New Yorka, John je bio zabrinut: „Pa netko se za ovaj planet mora i brinuti.“ Osim tri gradska oca i generala Wara, evo i njega.
Možda ga je dodatno zabrinjavala mogućnost da će svi ljudi početi živjeti sto i više godina, kao članovi njegove obitelji. John je, inače, bio dobar i pošten čovjek, treća generacija obiteljskih trezvenjaka, jer ni njegov otac ni djed nisu pili alkohol, a navodno ni kavu. U takvoj obitelji i atmosferi čovjek je doista imao dovoljno vremena razmišljati o budućnosti čovječanstva.
Organizaciju Population Council, koja je financirala demografska istraživanja i programe planiranja obitelji, osnovao je još 1952., pa je Rockefellerova zabrinutost starija od von Foersterove jednadžbe.
Početkom sedamdesetih pitanje stanovništva već je stiglo do samog vrha američke politike, pa je predsjednik Richard Nixon 1970. postavio Rockefellera na čelo Komisije za rast stanovništva i američku budućnost (Commission on Population Growth and the American Future).
S obzirom na njegove milijarde i utjecaj, Nixon je Johna smatrao ozbiljnim i pravim čovjekom za šefa komisije. Između Vijetnama i Watergatea našao je vremena i za kavu s Rockefellerom, koji ga je uvjerio da se tim pitanjem treba baviti na najvišoj razini.
Komisija, državno tijelo financirano javnim novcem, objavila je već 1972. opsežno izvješće.
A onda se pojavio arhivski trag
Priča postaje zanimljivija kada otkrijemo da je von Foerster doista imao kontakte s institucijom iz Rockefellerova kruga. Prema povijesnom istraživanju koje objavljuje portal HistPhil, u listopadu 1973. predstavio je svoje ideje osoblju zaklade Rockefeller Brothers Fund. Tema je, doduše, bila „kibernetika filantropije“, odnosno kako pametnije darivati novac, a ne stanovništvo.
Zaklada je neko vrijeme koketirala s idejom, a onda odustala. Za priču o zavjeri to je sitni tisak koji nitko ne čita, jer naslov je već napisan: matematičar sudnjeg dana i Rockefelleri u istoj prostoriji.
Ako se netko pitao čime se ta ekipica bavi u svojim institutima, zakladama i komisijama i kamo odlaze milijuni, uključujući i porezni novac za rad državne komisije, evo odgovora: predviđanjem daleke budućnosti, odnosno proricanjem kroz matematičke formule.
Kako nastaje teorija zavjere?
I sada imamo gotovo sve što nam treba za dobru teoriju zavjere: matematičara koji predviđa sudnji dan, milijardera zabrinutog zbog porasta stanovništva, američkog predsjednika i stvarne sastanke iza zatvorenih vrata. Imamo i novinare spremne proglasiti neuračunljivim svakoga tko sve to pokuša povezati.
Ali kad imamo pet povezanih činjenica, šestu ćemo često dodati sami, čak i kada za nju nemamo dokaza. Što su ljudi u priči bogatiji, obrazovaniji i moćniji, to nam se slučajnost čini manje vjerojatnom. Tako se od stvarnih dokumenata, bez ijedne izmišljene činjenice, može napraviti priča koja tvrdi mnogo više nego što ti dokumenti govore.
Budućnost koja nije stigla
Von Foersterova prognoza s vremenom se razišla sa stvarnim demografskim kretanjima. Stopa rasta svjetskog stanovništva dosegnula je vrhunac 1963., samo tri godine nakon objave rada, s oko 2,3 posto godišnje, a otada se više nego prepolovila, na današnjih oko 0,9 posto, dok brojne razvijene zemlje brinu zbog preniskog nataliteta i starenja stanovništva.
Matematika je svoj posao napravila kad je izračunala singularnost, a problem je nastao kada se pretpostavilo da će se dotadašnji obrazac nastaviti bez promjene. Možda je to i najvažnija pouka ove priče.
Uskoro stiže petak, 13. studenoga 2026., za koji se nadamo da će proći u redu i miru i da neki raketaš neće pogoditi pogrešnu metu. Svijet gotovo sigurno neće završiti svoju putanju svemirom, barem ne zbog von Foerstera i Rockefellera, ali pitanje kojim započinjemo ovaj serijal ostaje otvoreno.
Umjetna inteligencija ovo bi završila jakom porukom u stilu: „Zašto nam je ponekad lakše povjerovati da netko upravlja cijelim svijetom nego prihvatiti da se svijet mijenja bez jednog velikog plana?“
Kazalištarci bi rekli: „…ha, ta su se dvojica zaigrala u ulogama bogova.“ Pravi teoretičari zavjere rekli bi da je „smanjenje populacije stari plan tajnih društava“.
Više od istog autora:
Mirna subota u Parizu? Dizel, dug i škole drže Francusku pod pritiskom do proljeća
Skup novac i skupi dizel: hoće li se pritisak s Francuske preliti na ostatak Europe?
Washington otvara vrata ruskom dizelu: može li se energetska kriza preliti i na hranu?
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
