Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u utorak je u večernjem videoobraćanju prvi put govorio o operaciji „Veles”, u kojoj su ukrajinski vojnici kod Kupjanska u Harkivskoj oblasti prošli kroz podzemne plinovode i izbili iza ruskih položaja. Pozivajući se na izvješće visokih vojnih zapovjednika, rekao je da su Rusi pokušali iskoristiti podzemne plinovode kako bi se probili iza ukrajinskih linija, a da su ukrajinski borci tu taktiku okrenuli protiv okupatora „s iznimnim uspjehom”. Zelenski je pritom ocijenio da je položaj ukrajinskih snaga na bojištu trenutno najbolji u posljednje vrijeme tijekom četiri i pol godine rata.
Detalje operacije pet je dana ranije, 22. listopada, objavio 2. korpus Nacionalne garde Ukrajine Hartija, koji ju je vodio zajedno s nekoliko drugih postrojbi. Hartija, što na ukrajinskom znači povelja, osnovana je u ožujku 2022. u Harkivu kao dobrovoljačka postrojba, godinu kasnije postala je brigada Nacionalne garde, a u travnju 2025. na njezinu je temelju ustrojen cijeli korpus. Prema podacima korpusa, ukrajinske skupine prošle su više od 15 kilometara podzemnim plinovodima do ruske pozadine i taj prodor povezale s napadima na površini i udarima dronova. Rusija je, tvrdi Hartija, izgubila više od stotinu vojnika, a više od 30 ih je zarobljeno. Te brojke dolaze s ukrajinske strane i nisu neovisno provjerene.
Zapovjednik Hartije, brigadni general Ihor Obolenskij, objasnio je da su njegovi vojnici najprije proučavali kako se Rusi kreću pod zemljom. Kad su procijenili da će Rusi plinovodima pokušati ući u ukrajinsku pozadinu, odlučili su ih preduhitriti i sami se spustiti u cijevi. Operacija je dobila ime po Velesu, slavenskom bogu podzemnog svijeta, a u korpusu je nazivaju prvom potpunom podzemnom protuofenzivom na svijetu.
Rusko ministarstvo obrane operaciju dosad nije službeno komentiralo, a Moskva i dalje tvrdi da drži Kupjansk, koji je proglasila zauzetim još u studenom 2025. Prokremaljski portal Svobodnaja pressa ukrajinsku verziju odbacuje kao izmišljotinu i tvrdi da je ruska izvidnica otkrila ukrajinsku diverzantsku skupinu u cijevi i uništila je mitraljezima i bacačima plamena, dok prolazak od 15 kilometara kroz cijev promjera do 1,2 metra smatra nemogućim.
Rusi su prvi sišli u cijevi
Ukrajinci su taktiku preuzeli od protivnika, koji je s njom eksperimentirao gotovo tri godine. Prvi zapaženi slučaj zabilježen je u siječnju 2024. u borbama za Avdijivku u Donjeckoj oblasti. Ruski zastupnik Eduard Šarafijev, koji je i sam ratovao u Ukrajini, kasnije je ispričao da su napuštenu podzemnu cijev uočili još u veljači 2023. Prvi pokušaj propao je kad su Ukrajinci primijetili ruske vojnike okupljene kod ulaza i zasuli ih topničkom vatrom. Nakon nekoliko tjedana priprema Rusi su prošli više od dva kilometra pod zemljom i zauzeli dio utvrđenog položaja južno od grada. Prema ruskim izvorima, buku čišćenja i zavarivanja cijevi prikrivali su topničkom paljbom, a vojnici su se u cijevi skupljali četiri dana prije napada.
Mnogo veću pozornost privukla je operacija kod Sudže u ruskoj Kurskoj oblasti, gdje je Ukrajina od kolovoza 2024. držala oko 1300 četvornih kilometara teritorija. Rusi su iskoristili krak plinovoda Urengoj–Pomari–Užgorod, kojim je ruski plin preko Ukrajine stizao u Europu sve dok Kijev 1. siječnja 2025. nije prekinuo tranzit. Cijev promjera 1,4 metra vodila ih je 12 do 15 kilometara, sve do pozadine ukrajinskih snaga. Načelnik ruskog Glavnog stožera Valerij Gerasimov tvrdio je da je u operaciji sudjelovalo više od 600 vojnika, a ujutro 8. ožujka 2025. oko stotinu ih je izbilo blizu Sudže. Moskva je tvrdila da je napad iz cijevi dezorijentirao ukrajinske postrojbe, dok je ukrajinska strana tvrdila da je za plan znala unaprijed, a Glavni stožer izvijestio da su napadači pretrpjeli teške gubitke od dronova i topništva. Ukrajinske snage ubrzo su se ipak povukle iz većeg dijela Kurske oblasti.
Kupjansk i plinovod ispod Oskila
U rujnu 2025. Rusi su istu metodu primijenili kod Kupjanska. Ondje se četiri napuštena plinovoda, među njima i sovjetski plinovod Šebelinka–Ostrogožsk izgrađen za transport plina iz Harkivske oblasti u Rusiju, spajaju u dva kraka ispod rijeke Oskil. Prema ukrajinskoj promatračkoj skupini DeepState, ulaz je bio kod okupiranog sela Liman Peršij, a put do grada trajao je oko četiri dana. Vojnici su se kroz cijev kretali na posebno izrađenim nosilima s kotačićima i električnim romobilima, a ruske su se skupine tako probile na sjeverne rubove Kupjanska. Ukrajinci su odgovorili poplavljivanjem cijevi i protunapadom koji je Ruse potisnuo iz dijelova grada, a Zelenski je u prosincu 2025. posjetio Kupjansk kako bi demantirao ruske tvrdnje da je grad pao.
Od tada je taktika postala rutinska. U siječnju 2026. ukrajinske snage zaustavile su pedesetak ruskih vojnika koji su napredovali plinovodom Sojuz, a pokušaji su zabilježeni i u Sumskoj te Zaporoškoj oblasti. U Zaporoškoj oblasti Rusi su u svibnju 2026. prošli više od 13 kilometara kroz cijev promjera jednog metra, a zarobljenici su ispričali da su dijelovi cijevi iza njih zavareni, bez puta natrag.
Zaklon od dronova po visokoj cijeni
Podzemni prolazi stari su koliko i opsadno ratovanje, od tunela kopanih ispod rovova u Prvom svjetskom ratu do vijetnamske mreže Cu Chi, ali u Ukrajini ih je oživio dron. Na bojištu koje sa svih strana nadziru bespilotne letjelice svako kretanje po otvorenom brzo postaje meta, a sovjetska mreža plinovoda nudi koridor koji se iz zraka ne vidi. Umirovljeni ukrajinski časnik i vojni analitičar Viktor Kevljuk opisuje to kao običnu logistiku, jer je cilj neopaženo stići do odredišta, pa bi se, kako kaže, neprijatelj kretao i podzemnom željeznicom da je ondje ima. Isti stručnjak upozorava da se kroz cijev ne može prebaciti velik broj vojnika i da uspjeh gotovo u potpunosti ovisi o iznenađenju u pozadini protivnika.
Cijenu plaćaju vojnici u cijevima. Ruski vojnik Igor Garus iz Sankt Peterburga u snimci koju je objavio neovisni ruski medij Astra opisao je kaos u cijevi kod Sudže, gdje su se, prema njegovim riječima, deseci vojnika ugušili, ubili ili umrli u panici i deliriju. Kod Kupjanska su cijevi promjera tek metar do 1,2 metra, a do ukrajinskih linija treba propuzati oko 15 kilometara. Zamjenik zapovjednika Hartije s pozivnim znakom Abat tvrdi da neki Rusi u cijevima čekaju i po nekoliko mjeseci dok se ne skupi dovoljno ljudi i opreme, a oružje im se ljepljivom trakom pričvršćuje na leđa. Ukrajinski operateri dronova kažu da Rus nakon izlaska iz cijevi preživi najviše sat vremena, a obično desetak minuta.
Obrana se ipak pokazala težom nego što se činilo. Ukrajinci su cijevi plavili, minirali i punili bodljikavom žicom, a stručnjaci savjetuju da se izlazi drže pod stalnim vatrenim nadzorom. Abat tvrdi da je plinovod gotovo nemoguće trajno uništiti, jer Rusi oštećenu dionicu zaobiđu kopanjem, a topništvo ne dolazi u obzir zato što su ukrajinski pješački položaji preblizu cijevima. Serhij Bratčuk, glasnogovornik ukrajinskih snaga na jugu, upozorio je i na problem karata, jer je mreža projektirana u Sovjetskom Savezu, a velik dio izvornih planova ostao je u Rusiji. Austrijski vojni analitičar Tom Cooper smatra da su Ukrajinci u cijevi odavno trebali ugraditi senzore pokreta, ali priznaje da za nadzor svih plinovoda, i onih duboko iza bojišnice, nemaju dovoljno ljudi.
Veles okreće taktiku protiv Rusa
Operacija „Veles” prvi je put tu prednost okrenula u korist Ukrajinaca. Hartija je vojnike posebno obučila za borbu u skučenom prostoru, uredila podzemnu rutu i razvila vlastita rješenja za veze, navigaciju i održavanje života, jer pod zemljom nema GPS signala ni stabilne radioveze. Izvor Ukrajinske pravde iz Hartije opisao je razmjene vatre unutar plinovoda promjera oko 1,2 metra, kroz koji su se ukrajinski vojnici probijali nekoliko kilometara. Prema pisanju Wall Street Journala, borci Hartije u tunelima uništavaju ruske zaklone i s neprijateljem se sukobljavaju na udaljenosti od nekoliko metara.
Podzemni rat tek počinje
Rat u Ukrajini još jednom pokazuje da novo oružje donosi i nove načine ratovanja, a ponekad i povratak vrlo starih. Dronovi su otvoreni teren pretvorili u prostor na kojem se pješaštvo gotovo ne može neopaženo kretati, pa su se vojnici spustili pod zemlju, u cijevi koje je Sovjetski Savez položio kako bi plin izvozio na Zapad. Ono što je u Avdijivci počelo kao ruska improvizacija za manje je od tri godine preraslo u zaseban oblik borbe, s posebno obučenim postrojbama, vlastitom opremom za vezu i navigaciju pod zemljom i okršajima na nekoliko metara udaljenosti unutar cijevi. Obje strane pritom brzo uče jedna od druge, a stručnjaci već predlažu senzore koji bi otkrivali svako kretanje u plinovodima. Hartija je još u prosincu 2024. objavila snimke borbene operacije u kojoj su sudjelovala samo robotizirana kopnena vozila, pa nema sumnje da će se i podzemno ratovanje dalje razvijati, osobito na dijelovima bojišnice ispod kojih prolaze stari sovjetski plinovodi.
Ovdje još valja ponoviti i da operacija nosi ime po Velesu, slavenskom bogu podzemlja. U kršćanskoj teologiji jasno je koji duhovni entitet nosi titulu gospodara podzemlja. Za vojnike s obje strane uski, mračni, zagušljivi i često poplavljeni sovjetski plinovodi postali su pravo podzemno carstvo u kojem vladaju panika, gušenje i smrt od neprijatelja udaljenog tek nekoliko metara, pa je ime operacije jezivo precizno.
