Oni koji pomnije prate stranicu Sapere Aude znaju da je naša prvenstvena razina djelovanja kulturna. U dnevnu politiku rijetko zalazimo, među ostalim zato što smatramo da je bolest suvremenog Zapada preozbiljna da bi njezino izlječenje moglo proizaći iz uobičajenih političkih nadigravanja. Za istinski boljitak naše okoline potrebno je zaroniti ispod površine, najprije u kulturnu sferu, a potom i u onu najdublju, duhovnu.
Poneki politički izbori, međutim, dovoljno su simbolički važni da izokreću klasični međuodnos politike i kulture. Dok kulturne mijene u pravilu, a pogotovo u kriznim civilizacijskim vremenima, nizvodno rezultiraju političkim promjenama, poneke političke utakmice mogu utjecati i na stanje kulture. Klasični primjer toga je nedavna iznimno važna pobjeda Donalda Trumpa u dotadašnjem globalističko-progresivnom centru – SAD-u.
S još jednom takvom situacijom, na manjoj razini, suočit će se Zagrepčani 1. lipnja. Ideološki ostrašćene strukture koje trenutno upravljaju gradom glasno zagovaraju tezu da su zagrebački izbori prvenstveno komunalno pitanje. Oni to nisu. No, upravo zbog radikalnosti ideologije koju zagovaraju, domaćim je progresivcima, kao i njihovim kulturnim suborcima diljem Zapada, pred izbore presudno sakriti svoje manjinske stavove od većine od koje traže glasove. Današnja je većina dovoljno zaboravljiva i fragmentirana da može višestruko nasjedati na takve spinove.
Drugi krug zagrebačkih izbora pitanje je politike, pitanje je kulture te je posredno pitanje i duhovnog zdravlja. Vladajuća stranka nije samo politička stranka, štoviše, nije uopće primarno politička stranka. Ona je svoj javni uspon započela na ulicama Zagreba, raznim minijaturnim inačicama obojenih progresivnih revolucija, savršeno utjelovljujući obećanje starih marksista da će njihovi nasljednici – nakon što su oni sami bili prokazani kao masovni ubojice – umjesto politike svoj marš sada izvršiti na kulturu i na institucije. To se i dogodilo. U Zagrebu su pritom nakon institucija uspješno zajahali i u sedlo vlasti.
Vladajuću stranku stoga možemo promatrati kao parapolitičku, ideološki ostrašćenu postdemokratsku tvorevinu radikalno progresivnog tipa, koja se sastoji od više ešalona. Prvi je ešalon onaj koji politički upravlja našim gradom. On donosi odluke, on briše zagrebačko purgersko lice i smjenjuje ga onim progresivno-zapadnjačkim, on vješa svoje barjake po našim trgovima, on narušava našu svakodnevicu namjernom komunalnom destrukcijom u ime parareligijske zelene agende. Drugi pak ešalon, koji im drži ljestve, jest onaj iz kojega je ovaj prvi proizašao; onaj iz civilnog društva.
Zagrebački je gradonačelnik prošle godine dodijelio oko 4 milijuna eura svojim direktno ili indirektno srodnim udrugama – udrugama sličnim onima koje, kako je prokazao američki predsjednik Trump, po cijelome svijetu financiraju razni globalistički centri moći, ponajprije iz washingtonske duboke države. Taj ešalon održava privid normalnosti u našem gradu kako bi njegovi nadređeni mogli nesmetano vršiti svoje društveno-političke eksperimente. On je taj koji potpomaže masovno povećanje cijena zagrebačkih gradskih usluga, usprkos tome što one rade manje i lošije nego prije. Još važnije, on je taj koji normalizira uvoz spolno-eksperimentalnih suvremenih teorija u naš grad, naše škole i naše vrtiće. On, drugim riječima, stvara privid normalnosti u nenormalnim okolnostima.
Treći ešalon čine obični građani lišeni dubljeg političkog znanja; nesvjesno dezorijentirani pojedinci koji, u nedostatku jasnih vrijednosti i čvrstih moralnih uvjerenja, nasjedaju na parareligijski urbani pseudomoral koji im gornja dva ešalona, svaki na svoj način, serviraju. Kao što su apolitični ljudi ranije, kada smo živjeli u zdravijim vremenima, po inerciji nedjeljom išli na misu, tako današnji apolitični pojedinci po inerciji idu na raznolike parade, klimatske samite, vulgarne marševe itd. Riječ je o klasičnom primjeru duhovne supstitucije svjetovnim elementima. Oni, nažalost, u svojoj zavedenosti služe kao topovsko meso gornja dva ešalona, jer će i sami na svojoj koži izravno osjećati (i već osjećaju) posljedice eksperimenata koje ovi odozgo provode.
Ovakvi se destruktivni parapolitičko-ideološki fenomeni moraju prokazati, jer društvo kakvo poznajemo ne može opstati uz njihovu prisutnost za kormilom. Primjerice, demokracija pod njihovom ingerencijom postaje karikatura same sebe, pretvarajući se u jedan do sad neviđeni režim koji je deklarativno demokratski, a suštinski isključiv i ideološki rigidan.
To se najbolje vidi iz činjenica da su upravo ti ljudi prije nekoliko godina ogradama segregirali političke neistomišljenike, da njihovi eurokratski saveznici uklanjaju nepodobne kandidate s izbora, te da se svi oni busaju u prsa liberalnom demokracijom dok prešućuju kako pod krinkom permisivnosti zapravo sustavno nameću vlastiti lijevo-liberalni pogled na svijet. Svi smo slobodni voljeti kako želimo, reći će nam, ali će prešutjeti da se pod tom floskulom krije učenje djece, primjerice, o tzv. moongenderismu; stanju u kojem se rodna opredijeljenost osobe mijenja sukladno mjesečevim mijenama.
Sa svime time na umu, jasno je što u drugom krugu izbora treba napraviti. Sapere Aude vas nedvosmisleno poziva da svoj glas date kandidatkinji koja im je suprotstavljena, Mariji Selak Raspudić.
