Reakcija vladajuće stranke na spašavanje djeteta kroz takozvani “Prozor za život” ogledni je primjer načina na koji funkcionira ova krnja država. Vladajuća parapolitička struktura, pravomoćno osuđena za korupciju, ponudila je niz kafkijansko-apsurdnih opravdanja za nalog kojim se zabranjuje rad inicijativi koja djeluje sa svrhom spašavanja djece; inicijativi koja je ovih dana, vrlo konkretno i bez ikakve pomoći sustava, spasila život jedne bebe.
Sapere Aude je davno odlučio da se na istupe domaćih političkih struktura neće osvrtati, jer nijednu ne smatramo dostojnom odgovora. Nijedna od njih ne djeluje na temelju smislenih i promišljenih načela, nego isključivo prema vlastitim trenutnim i partikularnim interesima. No ovdje ćemo napraviti iznimku.
Priopćenjem povodom ovog slučaja Vlada još jednom vrijeđa zdrav razum i od građana pravi budale. Posebno sablažnjava njihova završna rečenica u kojoj ustvrđuju kako “nijedno dijete ne smije biti izloženo rješenjima koja zaobilaze sustav”. U toj rečenici sadržana je sva kontradiktornost slomljenog i dekadentnog zapadnog društva, društva koje se kiti lažnim slobodama, a istodobno ne dopušta da se čovjeku pomogne na način koji izlazi izvan granica rigidnog i neučinkovitog etatističkog aparata.
Radi se o školskom primjeru kako dekadencija i potpuni gubitak vrijednosnog kompasa vode u sveprisutnu birokratsku tehnokraciju, u kojoj država ne samo da penetrira u svaki aspekt ljudskog života, već to čini preko svog najgoreg, raščovječenog administrativnog sektora, kojemu su ispravno popunjeni obrasci važniji od pomoći konkretnom čovjeku ili djetetu. Ministar nam je jučer de facto poručio da u Hrvatskoj ne smije postojati gotovo niti jedan međuljudski odnos u kojem njegova, u praksi dokazano nesposobna i jalova birokracija nije prisutna.
Pri tome, u ovom su dokumentu prisutne uobičajene bizarne logičke proturječnosti. Tako se na početku tvrdi da “Prozor” nije prihvatljiv jer je napuštanje djeteta kazneno djelo, da bi se nešto kasnije navelo kako javni sustav roditeljima omogućava anonimno napuštanje djeteta i njegovo prepuštanje državi. Znači li to da država zapravo organizirano sudjeluje u onome što sama naziva kaznenim djelom?
Nadalje, razglabanja o tome kako je “sustav” uređen za ovakve situacije mogu prihvatiti valjda još jedino oni koji, usprkos svemu, i dalje daju glas interesnoj grupaciji koja trenutno upravlja Hrvatskom. Najednom, eto, imamo potpuno funkcionalne procese, sposobne nositi se i s ovakvim slučajevima, iako su oba nadležna ministarstva, zdravstva i rada, nedavno ostala bez svojih ministara zbog koruptivnih afera. Neki od nas još pamte i ministra iz jednog drugog resora koji je za vrijeme pandemijske psihoze prijetio oduzimanjem djece roditeljima koji su odbili staviti maske na njihova lica; maske koje su nekoliko tjedana kasnije svi kolektivno prestali nositi.
Nitko naravno ne vjeruje da je ministar rada sasvim slučajno baš prije nekoliko tjedana poslao dopis o zabrani rada udruge, koji ona tobože nije zaprimila. Hrvatska je administracija, žele nas uvjeriti, poznata po svojoj točnosti, brzini i preciznosti, pa je kao i uvijek problem zasigurno u građanima i njihovim udruženjima. Dopis u stvarnosti vrlo vjerojatno predstavlja paničnu ad hoc reakciju na konkretno spašavanje djeteta; čin koji tehnokratskom aparatu, iz svih gore navedenih razloga, naprosto nije prihvatljiv.
Svaka je daljnja riječ o trulom stablu koje upravlja ostacima ove države – desetljećima sustavno uništavajući njezin prosperitet, identitet i samu njezinu bit – suvišna. Ostaje nam potencirati dublju problematiku rastuće hiperlegalizacije i algoritmizacije Zapada, manifestirane i u ovome slučaju, koja reflektira starorimsku maksimu “corruptissima re publica plurimae lege” ili što je civilizacija korumpiranija i dekadentnija, to snažnije teži inflaciji zakona i legalističkih mehanizama.
Gostovanje u Podcast Mrežnici: Rastuća globalistička tehnokracija
