Moralna, epistemološka i vrijednosna magla našeg doba ne smije nas zavarati: tzv. fact-checkeri, koji posljednjih dana ponovno napadaju nepodobne novinare i građane, nisu ništa više od uobičajenih cenzurista i zamračitelja kritičkog mišljenja kakve smo gledali mnogo puta u povijesti.
To što svoje djelovanje plaho skrivaju pod terminologiju koju aktualni duh vremena smatra ispravnom ne znači da se ne radi o iskrivljenim strukturama koje su svoju nekadašnju novinsku profesiju, koja je težila zdravom preispitivanju prevladavajućih društvenih pretpostavki i autoriteta, izdale u ime dobro plaćenog režimskog poslušništva jednog potpuno pogubljenog doba.
Sjetimo se, primjerice, da je Faktograf dobio preko 18 000 dolara od bivše Bidenove administracije kako bi pisao o klimi. Faktograf je, dakle, ili najpoštenija organizacija koja održava neutralnost usprkos golemim financijama jednog izrazito ideologiziranog režima, ili je pak pas čuvar tog istog režima, njegovih ideoloških suboraca i same te ideologije.
Kako je Matija Štahan već prokazao, to je samo jedna u nizu njihovih ideološki pristranih financiranja, dok si istovremeno, na temelju svoje tobožnje neutralnosti, daju za pravo manipulativno interpretirati tuđe izjave, etiketirati ih ili ih u potpunosti cenzurirati. Kako točno funkcionira projektna suradnja europskog establišmenta i njihovih, navodno “nezavisnih”, medijskih glasnika razjasnio je i Mostov Savjet za tehnoetiku i antitotalitarizam.
Stavimo li privremeno na stranu Faktografovo poslovno djelovanje pod velikom režimskom mašinom današnjeg pravovjerja, koju prvenstveno sačinjava trokut EU-NGO-Big Tech, ostaje činjenica, s obzirom na ono što smo od mogli vidjeti prethodnih godina, da se tu ne radi se o posebno kvalitetnim novinarima, o novinarima usmjerenima na beskompromisno istraživanje, na terenski rad ili na progovaranje o temama o kojima drugi šute.
Ne radi se, s druge strane, ni o ljudima bogatih misaonih sposobnosti ili intelektualne raskoši, već prije o uskogrudnim idejnim malograđanima, nerijetko vulgarnim u svojim sukobima s neistomišljenicima, koji argumentiranu raspravu smjenjuju prostim etiketiranjem, zamračivanjem tuđih teza i/ili argumentativno krhkim pozivanjem na znanost, struku te društveni konsenzus.
Valja naglasiti da opisane pojave nisu vezane isključivo uz Faktograf; mnoge od njih, u vremenu u kojem je novinarstvo kao poziv nevjerojatno opustošeno, možemo pronaći u većini glavnostrujaških medija. No Faktograf se izdvaja upravo zbog svojeg pristanka na izigravanje ministarstva istine, čime prelazi iz jednog u nizu portala sa žutoštamparskim elementima u društveni faktor koji će buduće povijesne knjige pamtiti kao dio novog režima globalističke tehnokracije i njezinog masovnog digitalnog nadzora.
To je suština Faktografova poziva; poziva koji je jačao kroz prethodne godine kada je otvoreno podržavao i perpetuirao velike javnozdravstvene zablude, poput one da najveće segregacijsko sredstvo u povijesti demokratske Hrvatske, tepajući nazvano pandemijskim potvrdama, sprečava širenje tadašnjeg virusa. U to ime mnogi pojedinci, pa i profesionalni novinari i znanstvenici, bili su cenzurirani, a doseg njihovih objava preventivno smanjivan po načelu digitalnog društvenog kreditiranja, odnosno sukladno procjenama političke podobnosti.
Upravo zato hrvatski političari i građani ubuduće, prilikom korespondencije s tim pseudomedijskim portalom, moraju slijediti primjer Nikole Grmoje, koji im je otvoreno poručio da, zbog prirode njihova djelovanja koje je odavno izišlo iz okvira novinarstva, s njima ne može imati posla niti im davati bilo kakve izjave.
Nemam, naravno, iluzija da ću na išta od ovoga dobiti smislen (ili ikakav) odgovor. Neka bude što bude. Ono što na ovakve kritike eventualno možemo očekivati jest reciklaža intelektualno lijenih etiketa antivakserstva, teorija zavjere, radikalne desnice i ostale plejade dosadnih, zaglupljujućih jezikotvorevina aktualnih propagandista, ili pak jeftinih pokušaja infantilnog ismijavanja mojih teza, popraćenih znakovljem tzv. emojija koji više priliče tinejdžerskom prepucavanju nego raspravi odraslih i razumnih individua. Na to se, eto, sveo nekad ponosni medijski kodeks.
Ne vjerujem da Faktograf nužno shvaća dubinu problematike svojeg djelovanja. Za to bi trebao imati širinu pogleda koja nadilazi platonovsku špilju prevladavajućeg pravovjerja i šire verbalne mogućnosti od okljaštrenog jezika današnjeg novinarstva. U tom smislu ne snose puninu odgovornosti za svoje djelovanje, no onaj dio za koji jesu odgovorni jest svjesno izokretanje istine, prešućivanje nepodobnih činjenica i općenite masovne manipulacije, posebno kada se sjetimo da za to dobivaju fine novce.
Fenomen fact-checkera tema je kojom se valja pozabaviti, umjesto konzumiranih starih partizana, ustaša i udbaša. Udba našeg doba ima novi kaput i dobro je skrivena iza digitalne zavjese.
Kolektivna hipnoza progresivizma: Zašto se političko neslaganje prelijeva u fizičko nasilje
