Završila je još jedna školska godina.
Iako sam iz prosvjete već poodavno pobjegla u neke druge poslovne vode, školski me sustav ipak sustigao – i to preko moje male, ali meni iznimno drage skupine školaraca koje podučavam, a koji su potpuno nezainteresirani za materinski jezik. Ali njihova ravnodušnost nije nikakav razlog da odustanem. Baš naprotiv.
Budući da mi je stalo do te djece, zajedno proživljavamo sav pritisak, hvatamo korak s gradivom i redovito završavamo u općoj histeriji zvanoj kraj školske godine.
Tko uopće treba poduku iz hrvatskoga?
A onda me u svemu tome neki znaju pitati – pa tko uopće treba poduku iz hrvatskoga?
Istina, u naše je vrijeme gotovo i nije bilo, ali ljudi pritom zaboravljaju činjenicu da mi nismo morali imati prosjek 5,0 kako bismo upisali “dobru” srednju školu ili fakultet.
Kriteriji za upise nimalo nisu nalikovali današnjima.
Kad petica postane prosjek, a ne izvrsnost
Prema podatcima MZO-a, gotovo polovica svih učenika u Hrvatskoj završava osnovnu školu s odličnim uspjehom, a među njima mnogo je onih s čistim, isklesanim prosjekom 5,0. Ta suluda statistika samo dokazuje ono što svi prešućujemo: ocjena više ne služi za prepoznavanje i razlikovanje izvrsnosti. Ona je postala tek osnovni, podrazumijevani društveni standard ispod kojega se ne smije ići.
Kao tobožnje rješenje tog problema u osnovne su škole uveli nacionalne ispite, tu famoznu „malu maturu“. Svrha je bila “donijeti” objektivnost u ocjenjivanje, ali u praksi smo dobili samo još jedan apsurd. Budući da ti ispiti i dalje ne donose bodove i izravno ne utječu na upise u srednje škole, pritisak na ocjene u e-Dnevniku ostao je isti.
Ovo ludilo zvano „teror odlikaša“ potpuno nas je obuzelo i ne nazire mu se kraj. Svi se kao nešto bune protiv toga, a opet – svi pristaju na ta pravila igre. Na bjesomučno dizanje ocjena u posljednji trenutak.
I onda mi ekipa, koja se čudi potrebi za podukom, lagano digne tlak jer ne povezuje uzrok i posljedicu, koja je itekako vidljiva u grčevitim pritiscima na kraju školske godine, pri čemu o srozavanju dostojanstva struke očito ne smijemo ni govoriti.
Elitizam, kontrola i strah od budućnosti
A gdje je zapravo korijen tog problema?
Korijen je u tome što smo kao društvo oboljeli od opasne kombinacije elitizma, tehnološke kontrole i kroničnog straha od budućnosti.
Danas većina djece – nerijetko pod nerealnim očekivanjima ambicioznih roditelja – pod svaku cijenu želi u gimnazije. Stvara se umjetni pritisak na upisne kvote kojih jednostavno nema dovoljno za sve te “frizirane” odlikaše.
Kao naličje te medalje zanimanje za strukovne škole dramatično je opalo. Kao da je postala sramota pošteno zaraditi kruh vlastitim rukama. Biti keramičar, krovopokrivač ili stolar danas se u kuloarima roditeljskih sastanaka doživljava kao poraz, a ne kao cijenjeno i plemenito zanimanje. Sustavom dominira snobizam prema kojemu dijete bez gimnazije manje vrijedi.
Kad algoritam presuđuje o djetetu
Taj snobizam dodatno hrani hladna i birokratska digitalizacija upisa.
Današnji upisni sustavi dehumanizirani su računalni algoritmi. Računalo ne vidi djetetovu kreativnost, karakter, trud ni talente – ono vidi samo puku brojku svedenu na dvije decimale.
Ako dijete ima prosjek 4,96 umjesto 5,00, sustav ga automatski eliminira iz željene škole. Ta brutalna matematička realnost utjerala je strah u kosti čak i najnormalnijim roditeljima jer u ocjeni 5,0 vide jedini preostali administrativni štit koji djetetu otvara vrata u ovoj surovoj mašineriji.
Histerično inzistiranje na peticama zapravo je očajnički pokušaj kupnje sigurnosti u svijetu koji je odavno izgubio jasne kriterije i moralni kompas.
Začarani krug stalne kontrole
I tako smo ušli u začarani krug stalne kontrole.
Nekad su roditelji ocjene viđali svakih nekoliko tjedana, a danas uz e-Dnevnik i push-obavijesti prate svaku ocjenu u realnom vremenu. Čak i obična četvorka istog trena postaje obiteljska krizna situacija, a ne samo djetetov problem.
U eri društvenih mreža, gdje se sve mora prikazati savršenim, djetetov uspjeh služi kao produžetak roditeljskog ega, odnosno kao dokaz okolini da smo “savršeni”. Živimo pod pritiskom modernog društva koje tolerira samo fotošopirani perfekcionizam.
A ni škola nije imuna na takav trend. Taj se društveni imperativ u lipnju pretvara u grčeviti roditeljski pritisak oko ocjena pa se na kraju godine teret svih tih nerealnih očekivanja izravno svaljuje i na leđa prosvjetnih radnika, ostavljenih na prvoj crti dehumaniziranog sustava.
Hiperprodukcija privida
A kamo nas ovaj teror zapravo vodi?
U hiperprodukciju privida.
Stvorili smo društvo u kojemu je forma pojela sadržaj, a savršena ocjena u e-Dnevniku postala je važnija od stvarnog znanja, karaktera i mentalnog zdravlja naše djece.
Rezultat? Sve više djece razvija ozbiljnu anksioznost, paralizirajući strah od pogreške i klasičan burnout. Učimo ih bolesnom perfekcionizmu i usađujemo im opasnu ideju o tome da vrijede onoliko koliko vrijedi njihov prosjek.
Time u njima ubijamo onu prirodnu, intrinzičnu radoznalost i motivaciju za učenje. Odgajamo generacije koje od najranije dobi učimo da se ne isplati pogriješiti i da je društveno neprihvatljivo imati četvorku.
Sustavno ubijamo kreativnost i kritičko mišljenje, a zauzvrat dobivamo bjesomučno štrebanje za tablice i postotke, samo da se zadovolji forma i statistika.
Život nije e-Dnevnik
Pritom zaboravljamo da život nije e-Dnevnik i da u stvarnom svijetu nitko neće propasti jer je promašio naglasak, tvorbeni šav ili je pogrešno upotrijebio futur prvi.
Ali hoće ako ne zna misliti svojom glavom.
Fascinantno je koliko nam se gluposti može podvaliti pod normalno.
Mislim da se zapravo nitko ne slaže s ovim pritiscima i terorom savršenstva, ali nitko ništa i ne poduzima protiv toga. Lakše je samo kukati, čekati sljedeći lipanj i novi krug školskog realityja u kojemu svi glumimo uloge koje zapravo duboko preziremo.
I dok se odrasli bave paradom, ocjenama i lovom na lažno savršenstvo, djeca tiho plaćaju cijenu našega konformizma. Guramo ih u kalupe, brojimo im zareze, ali ih pritom zaboravljamo pitati kako su.
Zato … sretan vam kraj još jedne školske godine.
A ja? Ja odoh nazdraviti sa svojom malom bandom navodno nesavršenih. Jer ako je suditi po zdravom razumu, u njima leži puno više života, hrabrosti i autentične znatiželje nego u svim friziranim peticama i statistici sustava koji ih uporno pokušava slomiti, obezličiti i uniformirati.
Više od iste autorice:
Podnevni demon i prokrastinacija: Zašto odgađamo obveze?
Zašto nas izdaju oni kojima najviše pomažemo?
Muškarac je glava kuće, ali žena je vrat koji tu glavu okreće
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
