Objavljujemo i treći, završni nastavak ogleda profesora fra Ivana Dugandžića (83), čiji su prijevodi pogrešno preinačeni u izdanju Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva, Verbuma i još dvojice partnera, k tome bez njegova znanja i suglasnosti. On upozorava kako promjene prijevoda Evanđelja po Ivanu vode krivotvorenju eshatologije, ugrožavaju učenje o Presvetom Trojstvu, pomiču Isusovu smrt na četvrtak, ruše ivanovsku kronologiju Muke, banaliziraju simbole, profaniraju tekst i izmišljaju zemljopisne pojmove koji je postoje.
Teološka obilježja prevođenja Biblije na primjeru Ivanova Evanđelja, 3/3
Tumačenje vremenskih i prostornih mjera umjesto doslovnoga prijevoda
Parafraza se zove postupak kojim se koristi prevoditelj nekoga teksta s jednoga na drugi jezik ili redaktor njegova prijevoda kada taj tekst skraćivanjem ili proširivanjem želi učiniti razumljivijim. Pritom je važno paziti da se time ne osiromaši sadržaj i ne okrnji izvorna poruka teksta. A upravo je to rezultat prevelike slobode koju je redaktor Biblije HBD-a sebi dopustio u mijenjanju teksta koji je dobio od prevoditelja.
Da to neopravdano i neodgovorno zadiranje u tekst prevoditelja nije samo jezično sakaćenje prijevoda, nego i teološka ugroza izvornoga teksta, pokušat ćemo predočiti na više konkretnih primjera. Pritom treba istaknuti razliku između parafraza koje po sebi ne moraju nužno biti loše, ali ne pripadaju samomu tekstu, nego kao tumačenja nekih pojmova trebaju stajati u bilješkama (fusnotama) te onih koje nemaju nikakva opravdanja.
Pod frazama koje ne smiju stajati u tekstu Evanđelja, nego u bilješkama ponajprije se misli na tumačenje mjera vremena i prostora, u čemu je redaktor novoga prijevoda bio do kraja dosljedan. Sve ih je izmijenio. Opisujući susret dvojice učenika Ivana Krstitelja s Isusom, evanđelist precizno navodi i vrijeme toga susreta: „Bilo je to oko desetog sata“ (Iv 1,39). To je doslovan prijevod grčkoga teksta koji nalazimo u svim prijašnjim hrvatskim prijevodima, samo u novom prijevodu HBD-a stoji: „To se dogodilo oko četiri sata poslije podneva.“
U opisu Nikodemova dolaska Isusu evanđelist kaže da se dogodio noću: „On dođe noću k njemu…“ (3,2), što je u novom prijevodu promijenjeno u: „Jedne je noći došao k Isusu…“ Time je izvornom izrazu „noću“ oduzeto snažno simbolično značenje u smislu da je Nikodem iz tame došao k svjetlu koje je Isus (3,21). Juda predstavlja suprotan primjer. Nakon što je na posljednjoj večeri uzeo zalogaj, napustio je prostoriju i izišao, a evanđelist kaže: „A bila je noć“, što znači da je Juda svjetlo zamijenio tamom (usp. 12,35).
Kao uvod u susret Isusa i žene Samarijanke na Jakovljevu zdencu i u njihov razgovor o „živoj vodi“ evanđelist kaže da je Isus sjedio na zdencu „oko šestog sata“ (4,6), dakle po najvećoj žegi, što objašnjava Isusovu potrebu za vodom. Izraz „oko šestog sata“ pretvoren je u: „Bilo je to oko podneva.“
Kraljevski činovnik koji je došao Isusa zamoliti da dođe i ozdravi mu nasmrt bolesna sina, povjerovao je Isusovoj riječi da će mu sin ozdraviti. Na povratku kući u susret mu dolaze sluge s radosnom viješću da mu je sin ozdravio. Na njegovo pitanje u koji sat se to dogodilo oni odgovaraju: „Jučer ga je oko sedmog sata pustila groznica“, što u novom prijevodu glasi: „oni su mu rekli da mu je groznica prestala jučer oko jedan sat poslije podne“ (4,52). To je gotovo dvostruko više riječi nego u doslovnom prijevodu, a što je time postignuto?
Govoreći o sebi kao o kruhu života koji daje život svijetu, Isus kaže da je volja Očeva da nikoga od onih koje mu je dao ne izgubi, „nego da ih uskrisim u posljednji dan“ (6,39). U prijevodu HBD-a to je preinačeno u: „nego da ih zadnjeg dana uskrisim“, čime je posve otupljena eshatološka perspektiva teksta. Jer „zadnji“ znači završetak nekoga niza ili događanja u vremenu, dok izraz „posljednji“ znači završetak vremena (usp. 11,24). Posljednji dan je u Bibliji dan suda svijetu i uskrsnuća mrtvih na novi život.
Kao dobar primjer proizvoljnoga parafraziranja i s obzirom na prostor i na vrijeme može poslužiti izvješće o Lazaru iz Betanije. Doslovan prijevod glasi: „Bio neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte“ (11,1). To je zamijenjeno gotovo dvostruko dužom rečenicom: „Lazar iz Betanije bio je bolestan. Betanija je bila mjesto u kojem su živjele Marija i njezina sestra Marta“. U doslovnom prijevodu Lazar je prikazan kao „neki bolesnik“, jer to je prvi susret čitatelja s njime. U prijevodu HBD-a on nije više „neki bolesnik“, nego „Lazar iz Betanije“, što sugerira kao da je čitatelju već poznat. Želeći čitatelju točnije odrediti gdje se nalazila Betanija, evanđelist kaže da je bila blizu Jeruzalema, „otprilike petnaest stadija“ (11,18), što u novom prijevodu glasi: „otprilike dvije milje daleko“.
Poseban slučaj predstavlja datiranje Pilatove osude Isusa na smrt na križu (19,14) i još više njegova polaganja u grob (19,42). Opisujući Pilatovu presudu, evanđelist kaže: „a bio je dan priprave za Pashu, oko šestog sata“. Ne bi bio neki velik problem što je redaktor HBD-a izraz „oko šestog sata“ pretvorio u „oko podneva“, da nije posve krivo shvatio izraz „dan priprave za Pashu“. To se ne može shvatiti drukčije nego kao dan prije pashalne noći (14. nisan), a to je dan kad je pred Pilatom održan proces Isusu (18,28).
Prema ivanovskoj kronologiji Isus je umro u petak, uoči Pashe (19,31), dok sinoptička Evanđelja imaju drukčiju kronologiju prema kojoj je Isus tek nakon pashalne večere (15. nisana) uhićen, osuđen i raspet. Nije jasno kako je došlo do toga očita neslaganja između Ivana i sinoptikā. Možda se odgovor krije u meditativnom pristupu evanđelista tim događajima. Za njega je Isus pashalno Janje (Izl 12,46) kojemu ne smije biti slomljena ni jedna kost (Iv 19,36).
Ako je Isus umro na dan priprave za Pashu, u samo predvečerje Pashe, to objašnjava njegov žurni ukop prije nego nastupi Pasha. Doslovan prijevod glasi: „Tu, dakle, zbog židovske Priprave, kako je grob bio blizu, polože Isusa“ (19,42). Redaktor novoga prijevoda Biblije svojom parafrazom od toga je napravio: „Budući da je to bilo uoči židovske Priprave, a kako je grob bio blizu, tamo su položili Isusa.“ Dakle, doslovni prijevod „zbog židovske Priprave“ iz neznanja je pretvoren u „uoči židovske Priprave“, što bi značilo da se sve odigralo u četvrtak, a ne u petak, na dan priprave za Pashu koja je bila u subotu. To nije samo kronološki nego i vrlo ozbiljan teološki promašaj redaktorskoga posla.
Neopravdano i štetno mijenjanje doslovnoga teksta
U r. 1,13 evanđelist tumači tko su oni kojima je omogućeno da „postanu djeca Božja“ (1,12) pa kaže: „koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, već od Boga“. Trostrukim ponavljanjem „ni“ evanđelist želi naglasiti kako „rođenje od Boga“ ni na koji način ne ovisi o tjelesnoj sferi ljudskoga života. To je, kako će Isus naglasiti u razgovoru s Nikodemom, rođenje odozgo odnosno iz Duha (3,6.8) Redaktor novoga prijevoda to je preinačio u: „koji nisu rođeni od krvi, zbog tjelesne ili ljudske volje, već od Boga.“ To ne samo da nema uporišta u izvornom tekstu, nego zamagljuje smisao rečenice.
Navodeći odgovor Ivana Krstitelja izaslanstvu iz Jeruzalema koje ga pita: „Tko si ti?“ (1,19), evanđelist kaže: „On priznade i ne zataji; priznade: ‘Ja nisam Krist’“ (1,20). Upadno je da Ivan ne odgovara na pitanje potvrdno, u smislu tko on jest, nego niječno, u smislu tko nije: „Ja nisam Krist“. Evanđelistu je to Ivanovo priznanje toliko važno da je dvaput ponovio „on priznade“, jer želi na samom početku Evanđelja jasno odrediti međusobni odnos Ivana i Isusa. Luka je naime u Djelima apostolskim zabilježio da je Pavao na svom 3. misijskom putovanju u Efezu našao skupinu učenika koji su bili kršteni samo Ivanovim krštenjem, što znači da su pripadali onima koji su Ivana smatrali Mesijom (Dj 19,1–7). To Ivanovo priznanje da on nije Krist znatno je umanjeno redaktorskom izmjenom u novom prijevodu: „On im je iskreno odgovorio i nije ništa zatajio. Rekao je: ‘Ja nisam Krist’“.
Isusov odgovor Natanaelu koji ga je priznao Sinom Božjim i kraljem Izraelovim (1,49) u doslovnom prijevodu glasi: „Zaista, zaista, kažem vam: vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad sinom Čovječjim“ (1,51). To je u Bibliji HBD-a preinačeno u: „Zaista, kažem vam: vidjet ćete otvoreno nebo i Božje anđele kako se penju i silaze nad Sinom Čovjeka.“
Amen, amen – iščeznuo
Svečano uvjeravanje dvostrukim „Amen, Amen“ kao uvod u neku tvrdnju nalazi se čak 25 puta u Ivanovu Evanđelju. U novom prijevodu ostao je samo jedan Amen, čime je umanjena snaga uvjerljivosti te izreke.
Umjesto „anđele Božje“ imamo „Božje anđele“. To je plod odluke redaktora i urednika da u sličnim sintagmama imenica ne smije biti na prvome mjesto, što je posve protivno dosadašnjoj praksi prevođenja.
Ipak najneobičnije je što je izraz „kako uzlaze“ zamijenjen izrazom „kako se penju“. Izraz uzlaziti i silaziti ponajprije ima prostorno značenje. Budući da se Jeruzalem nalazi na više od 800 metara nadmorske visine, hodočasnici ne idu, nego uzlaze u Jeruzalem. Isto vrijedi i za Hram koji se nalazi na sionskoj uzvisini u Jeruzalemu, pa i molitelji uzlaze u Hram na molitvu. Dok u doslovnom prijevodu r. 6,3 glasi: „Isus uziđe na goru“, u Bibliji HBD-a imamo: „Isus se popeo na jedno brdo“. U prvom slučaju i glagol „uzići“ i imenica „gora“ podsjećaju na Isusov čuveni Govor na gori (Mt 5–7), a ovdje imamo banalan govor o „penjanju na jedno brdo“. U prenesenom značenju isti izraz je Isus primijenio za anđele koji „uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim koji je sišao s neba (3,13), a ne nad „Sinom Čovjeka“ kako stoji u Bibliji HBD-a.
Kod opisa Isusova čuda u Kani čitamo kako je Isus zapovjedio poslužiteljima da prazne posude napune vodom, što su oni i učinili, a onda im je rekao: „Sad zahvatite i odnesite ravnatelju stola!“ (2,8). Budući da nije ništa rečeno kojim je riječima ili kojom gestom Isus pretvorio vodu u vino, u njegovoj kratkoj riječi poslužiteljima podrazumijeva se da oni ravnatelju stola nose vino, a ne vodu, kako čitamo u novom prijevodu: „Sad zahvatite vodu iz njih i odnesite je ravnatelju stola!“
Opis Isusova razgovora s Nikodemom započinje predstavljanjem Nikodema čitatelju koji se prvi put susreće s tim čovjekom: „Bio je među farizejima neki čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov“ (3,1). Dakle, riječ je o uglednom židovu imenom Nikodem koji je pripadao skupini farizeja. U promijenjenom obliku novoga prijevoda taj redak glasi: „Ugledan Židov imenom Nikodem bio je jedan od farizeja“. To sugerira kao da čitatelj već znade da je Nikodem ugledan židov, treba ga samo informirati da je bio „jedan od farizeja“.
Za evanđelista nema nikakve dvojbe da ljudi sami svojim odnosom prema Svjetlosti (Isusu) odlučuju o svome sudu: „Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne otkriju djela njegova. A tko čini istinu, dolazi k svjetlosti, da bude očito kako su njegova djela učinjena u Bogu“ (3,20–21). U novom prijevodu Biblije izraz „da se ne otkriju djela njegova“ promijenjen je u: „jer bi se inače razotkrili njegovi postupci“. U toj promašenoj parafrazi najčudnije je što su „djela“ zamijenili „postupci“. Taj je izraz jedinstven u cijeloj Bibliji, pa je posve nejasno zašto ga je redaktor ovdje upotrijebio, pogotovo kad vidimo da je u r. 3,21 zadržao doslovan prijevod „da bude očito kako su mu djela učinjena u Bogu“. Budući da sličnih primjera ima još, dojam je da su neke promjene učinjene samo zato da bude drukčije od predloženoga prijevoda.
Drski zahvat u prevoditeljev rad ostavio je štetan trag osobito na perikopi 3,31–36, posebice na prvom i zadnjem retku. U doslovnom prijevodu prvi redak glasi: „Tko dolazi odozgor, on je nad svima, a tko je sa zemlje, on je zemaljski i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je nad svima“ (3,31). U redigiranom tekstu novoga prijevoda r. 3,31 glasi: „Onaj odozgo je nad svime“, rekao je Ivan. „Tko je sa zemlje, on je zemaljski i govori na zemaljski način, ali tko dolazi s neba, on je iznad svega“.
Dok je starija egzegeza držala da je to nastavak govora Ivana Krstitelja iz prethodne perikope 3,27–30, već odavno je to mišljenje napušteno i zato ni u jednom prijevodu na bilo kojem jeziku te riječi nisu pripisane Ivanu, nego se smatraju dijelom ivanovskoga kerigmatskoga govora u kojem su povijesne riječi prošle dubok teološko-meditativni proces, da bi evanđelist u njima u zgusnutom obliku izrazio sadržaj Sinove objave Oca (usp. 1,18). Sin koji dolazi „odozgo“ svjedoči „o onom što je vidio i čuo“ (3,32). Njega je „Bog poslao“ da „Božje riječi govori“ (3,34). Zato je on „nad svima“ koji su „zemaljski i zemaljski govore“ (r. 31b), a ne „iznad svega“ kako stoji u novom prijevodu. Samo redaktor novoga prijevoda znade da su to Ivanove riječi.
Redak 3,36b doslovno glasi: „…A tko ne sluša Sina, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu“. U redigiranom tekstu novoga prijevoda čitamo: „A tko ne sluša Sina, neće vidjeti život, nego će na njega pasti Božji gnjev“. Upadna je razlika u glagolima i njihovim vremenskim oblicima. U prvom slučaju u prezentu se kaže da „gnjev Božji ostaje na njemu“, dok se u redigiranom tekstu u futuru kaže da će „na njega pasti Božji gnjev“. To odaje potpuno nepoznavanje ivanovske sadašnje eshatologije prema kojoj se sud događa već sada u čovjekovoj odluci za Svjetlost ili protiv Svjetlosti (3,19), kao što se vjerom „da je Isus Krist, Sin Božji“ već sad postiže život vječni (20,31).
Slična promjena napravljena je i u r. 5,24 koji u doslovnom prijevodu glasi: „Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud…“, dok u Bibliji HBD-a čitamo: „Zaista vam kažem: tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, imat će vječni život i neće doći na sud…“ Dakle prezentski oblik glagola zamijenjen je budućim, što znači da opet nije prepoznata sadašnja eshatologija. To međutim ne znači da je evanđelist zaboravio buduću eshatologiju, uskrsnuće mrtvih i konačni sud (usp. 5,27–29). Sadašnja eshatologija želi samo istaknuti važnost Očeve objave u Sinu za čovjekovo spasenje koje se događa već u prihvaćanju ili odbacivanju te objave.
U silnoj potrebi da sve bude drukčije ni Juda nije ostao što je bio. Dobio je novi identitet. U doslovnom prijevodu on je „Juda, sin Šimuna Iškariotskog“, a u redigiranom: „Juda, sin Šimuna iz Iškariota“ (6,71). Ne postoji nikakvo mjesto koje bi se zvalo „Iškariot“, nego postoji Kariot, zavičaj Judina oca Šimuna, pa je on bio poznat kao „čovjek iz Kariota“ (iš kariot) ili jednostavnije Iškariot. Prema tome, logično je reći „Juda, sin Šimuna Iškariotskog“, a ne „Juda, sin Šimuna iz Iškariota“ (usp. 12,4; 13,2). U tome je novi prijevod jedinstven.
Odgovor na pitanje zašto židovi nisu povjerovali Isusu, unatoč brojnim čudesima koja je pred njima učinio, evanđelist nalazi u riječi proroka Izaije koja glasi: „Gospodine! Tko je povjerovao našoj poruci? Komu li se je otkrila ruka Gospodnja?“ (12,38). U novom prijevodu ta Izaijina riječ glasi: „Gospodine! Tko je povjerovao poruci koju smo naviještali? Kome je Gospodin pokazao svoju moć?“ Ako se Izaijinom riječi želi nešto objasniti ili dokazati, ne može se ta riječ prepravljati, kako je ovdje učinjeno. Završavajući svoj govor kojim osuđuje nevjeru židova, Isus kaže: „Prema tome, što ja govorim, govorim kako mi je rekao Otac“ (12,50). Redaktor novoga prijevoda to je preinačio u: „Prema tome, ono što ja kažem jest ono što mi je Otac rekao da kažem“. Ovim je samo vrlo jasna Isusova riječ nepotrebno zakomplicirana.
Nepotrebnu promjenu nalazimo i u Filipovoj molbi Isusu: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je“ (14,8). Izraz i „dosta nam je“ pretvoren je u izraz: „i to je sve što trebamo“, koji nema nikakva uporišta u izvornom tekstu.
Najveću teološku štetu redaktor novoga prijevoda napravio je mijenjajući Isusovu riječ o ulozi Duha Svetoga poslije njegova odlaska. Doslovan prijevod glasi: „Sve što ima Otac moje je. Zato sam vam i rekao, da će od mojeg uzimati i vama navješćivati“ (16,15). U Bibliji HBD-a to glasi: „Sve što moj Otac ima, moje je. Zato sam vam i rekao da će Duh uzimati ono što sam mu dao i vama navješćivati“.
Formulacija „da će od mojeg uzimati i vama navješćivati“ podrazumijeva zajedništvo Oca i Sina, dok se formulacija „da će Duh uzimati ono što sam mu dao i vama navješćivati“ može shvatiti samo u smislu da Sin sȃm određuje što će Duh u njegovo ime navješćivati, čime je izravno ugrožena ideja Presvetoga Trojstva.
Proizvoljno mijenjanje izvornoga teksta nalazimo i u opisu Isusova uhićenja. Doslovan prijevod glasi: „Tada Juda uzme četu i sluge od glavara svećeničkih i farizeja“ (18,3). U novom prijevodu čitamo: „Juda je došao u vrt zajedno s postrojbom vojnika i slugama svećeničkih glavara i farizeja“. Jednostavan izraz „četa“ posve je proizvoljno i nepotrebno zamijenjen izrazom „postrojba vojnika“.
Umjesto zaključka
Ovim člankom obuhvaćene su samo veće promjene koje su nepotrebno učinjene u mome prijevodu Ivanova Evanđelja. Kada bi se navele sve, bila bi potrebna čitava knjiga. Ipak i ove navedene dovoljno uvjerljivo pokazuju razmjer nepotrebna i ustvari nedopuštena zadiranja u tuđi tekst bez pristanka autora, u ovom slučaju prevoditelja.
Nakon svega, ne mogu zaobići pitanje koje me je pratilo cijelo vrijeme dok sam pisao ove retke, tko će ovo čitati i hoće li od ovoga biti ikakve koristi?
U traženju odgovora na to pitanje sjetio sam se velikoga katoličkoga pisca Georgea Bernanosa, koji je jednom prigodom na sličan način razmišljao o smislu svoga pisanja i to izrazio ovim riječima: „Ja ne znam za koga pišem, tko će čitati moje knjige, ali znam zašto pišem. Ja pišem da bih opravdao sebe u očima djeteta koje sam nekoć bio i mladenačkih ideala koji se nisu ostvarili.“
Nešto slično mogao bih i ja reći o tome što očekujem od ovoga teksta. Ne znam hoće li ga pročitati itko od crkvenih autoriteta koji su izravno ili prešutno blagoslovili pojavljivanje novoga prijevoda Biblije.
Još manje sam siguran da će on zanimati trgovce Biblijom kojima je najvažnije koliko su primjeraka prodali, dok ih sadržaj uopće ne zanima. Oni su slični onim trgovcima u jeruzalemskom Hramu koji misle da je sve što se događa pod okriljem Hrama na slavu Božju.
Ne znam hoće li za ovim člankom posegnuti tkogod od kolega bibličara koji također zagonetno šute. Donekle razumijem one koji su prevodili teološki manje važne knjige, ali što je s onima čiji su prijevodi važnih teoloških spisa doživjeli sudbinu Ivanova Evanđelja i Poslanice Rimljanima?
Možda će ovaj članak ipak pročitati netko od onih koji su, potaknuti moćnom reklamom, u najboljoj namjeri kupili Bibliju misleći da će u njoj naći vjernost izvornom tekstu kao i lijep hrvatski jezik, a ostali su razočarani.
Bez obzira na sve, ja imam potrebu pisati kako bih opravdao golem trud uložen u ovaj prijevod, a pogotovo svoje razočaranje koje je nakon svega uslijedilo. Nakon svega mogu donekle mirno reći: Scripsi et salvavi animam meam! [Napisah i spasih dušu svoju!]
fra Ivan Dugandžić
