Preselio se s ovoga svijeta PRIJATELJ Slaven Letica. Riječ prijatelj istaknuo sam velikim slovima zato što ona zamjenjuje sve titule, službe, zvanja, zanimanja i hobije toga velikog ČOVJEKA, čiji životni put zavrjeđuje doista veliku knjigu… a nemoguće je, ne samo u ovoj prigodi, niti ukratko nabrojiti gdje smo sve bili zajedno i što smo radili…
Više se i ne sjećam kada smo se i gdje upoznali… ali smo se poslije 2000. zbližili tijekom nastupanja na VIP turnirima u Umagu, nakon čega je slijedilo i intenzivnije druženje ter suradnja… Posljednjih godina rijetko smo se viđali, ali smo često izmjenjivali mejlove i poruke… Ne sjećam se jesmo li se vidjeli nakon kratkog susreta na tribinama tijekom teniskog Davis cup natjecanja s reprezentacijom Amerike u rujnu 2018. u Zadru.
Premda, zbog bolesti, više nije bio “onaj stari”, zračio je snagom i voljom za životom… Iz studenoga te godine ‘slučajno’ sam sačuvao malu izmjenu kratkih poruka s njime – nakon teksta u Hrvatskom tjedniku (u kojem je objavio nekoliko veoma značajnih komentara i stručnih analiza) – u kojem me je nazvao “vojnim biskupom”. Prenosim je ovdje jer pokazuje i umni i duhovni dio njegova karaktera. Poslao sam mu poruku:
“Fratello, pliz (ob)javi ISPRAVAK netočnog navoda u HT – ja nisam bivši vojni ORDINARIJ 
biskup) nego KANCELAR (=voditelj biskupijske kancelarije)! Još sam ‘živopisan’, ali će biti bolje da autor to učini 
Hvala & živ mi bio!”
A on je odgovorio: “Uvijek sam te smatrao biskupom i tako se dogodila ta frojdovska pogreska. Molim te nazovi u moje ime Marijacica da objavi ispravku. Ja sam preko Velike bare u Americi.”
Tipično u njegovu stilu – kao što mu je izgledao svaki tekst, i veliki i mali… U znak zahvalnosti za višegodišnje prijateljstvo i suradnju objavljujem dio Slavenova teksta, koji je kao proslov objavljen u mojoj knjizi DON BLOG, objavljenoj 2010., ter fotografiju s predstavljanja te knjige u dvorani Društva zagrebačkih Poljičana, u siječnju 2011.
Ljetopis virtualne župe
Don Anđelko Kaćunko jedna je od najneobičnijih svjetovnosvećeničkih, novinarskih, blogerskih, spisateljskih i veteranskoteniskih pojava u Lijepoj Našoj. On je utjelovljenje metaforičkoga svjetovnoga trojstva: svećeničkog, umničkog (intelektualnog) i blogersko-novinarskog. Možemo ga smatrati i metaforičkim svjetovnim četvorstvom, tj. izuzetno rijetkom, sretnom, djetelinom s četiri stvaralačka lista.
Naime, nakon ove – njegove četvrte – knjige, možemo ga smatrati i književnikom novoga kova: ima li se na umu činjenica da se opus mnogih “uglednih” hrvatskih pisaca često zapravo svodi na dvije ili tri knjige.
Gotovo sve što je ljudsko, našemu dragome Anđelku spoznajno, ljudski, pa i svećenički, nije strano. Kao i izvorni kršćanski proroci, pisci svetih knjiga, rani misionari i dušobrižnici, i on lake, osrednje i teške grješnike, ljude (i žene) potrebite i vrijedne Božje riječi i pažnje – duševne i duhovne utjehe, okrjepe, pokore, ispovijedi i iskupljenja grijeha – uspješno traži i pronalazi uvijek i svugdje: na VIP-ovskim teniskim terenima ATP turnira “Otvorena Hrvatska” (Croatia Open) u Umagu (kako se teški grješnici ondje nadigravaju potvrđuje činjenica što taj veteranski turnir stalno igraju, primjerice, slavni bankarski euron Franjo Luković, gospodar hrvatskog duhanskog dima Ante Vlahović, odvjetnik, po zlima slavne, trešnjevačke “zločinačke organizacije” Mate Matić, suvlasnik i urednik Jet Set magazina Mihovil Miško Švigir, barun sladoledne industrije Mislav Galić, guverner HNB-a i hrvatskoga dužničkog ropstva dr. Željko Rohatinski, pa, valja mi biti krajnje iskren, do ove godine i pisac ovih redaka), ali i u (crkvenim krugovima ozloglašenim) noćnim lokalima kao što je onaj kod zagrebačkog Jarunskog jezera.
O tome najbolje svjedoči ovaj primjer. Kao kancelar Vojnoga ordinarijata RH kojem je “vrhovnik” (vojni ordinarij) mons. Juraj Jezerinac, pisac ove neobične knjige čudnoga naslova (“Raspuća blogovske neozbiljnosti”), čudnijeg podnaslova (“Osnove virtualne donangelologije”) i najčudnijeg sadržaja (uz vlastite postove, pisac u knjizi objavljuje i reprezentativni izbor “nabrijanih” i smirenih komentara svojih “virtualnih župljana”), promovirao je 2008. godine – u skandaloznom društvu s istinskom i iskonskom “sotonom” senzacionalističkog novinarstva u Hrvata, ojađenim biljojedom i domoljubnim disidentom Denisom Kuljišom – knjigu spisateljice i bujnosne ljepotice nenadmašnoga umjetničkog imena Nives Celzijus… (1)
I sam je Anđelko Kaćunko prvo svjetlo dana ugledao na obroncima jedne, očigledno je, heteroseksualne, planine (Mosora), na kojoj su glavni “hobiji” do sredine prošloga stoljeća bili teški težački rad, pjesmarica Starca Milovana, sumnja u komunistički raj na zemlji, vjera i ufanje u dragoga Boga i Blaženu Djevicu Mariju (uzdignutu na nebo tako kasno, da danas o tome feministkinje raspredaju crne bajke o seksizmu i diskriminaciji u svetosti), beskrajna ljubav prema Lijepoj Našoj ter stvaranje, rađanje i izvođenje na pravi put vlastite i tuđe djece.
O tome Don Blog (takvo je ime od virtualnog miljea dobio naš dobri Anđelko) i sam svjedoči u jednom intervjuu: “Rođen sam u Splitu 31. srpnja 1954. Potječem iz brojne obitelji (najstariji od devetero braće i sestara) iz kršne i dične Poljičke Republike: iz Doca Donjeg, između Mosora i Cetine.”
Sklonost kompromisu u obitelji u kojoj je svega nedostajalo osim “čeljadi” i ljubavi logična je posljedica okolnosti što je Bog iz obitelji Kaćunko na službu pozvao – uz, pretpostavljam, malu potporu majke, možda i oca, sigurno i mjesnog župnika – baš prvorođenca Anđelka…
Ako te autorove “postove” uzmemo kao poticaj i nadahnuće za rukopise objavljene u knjizi “Raspuća blogovske neo/zbiljnosti”, a postove njegovih virtualnih župljana kao njihovu planinsku jeku, čitatelj knjige ostat će, siguran sam, začuđen visokom razinom “snošljivosti” koju je autor pokazao pri izboru kritika, pohvala, pokuda, uvreda, psovki, pa i “govora mržnje” na svoj račun.
Izraz “snošljivost” stavio sam pod navodnike jer izbor postova njegovih čitatelja, virtualnih župljana, može biti posljedica zapovijedi njegova Vrhovnika, Svevišnjega koji smatra da objava tih silnih uvreda i govora mržnje na račun našega dragoga Don Bloga može djelovati poučno i da same anonimne virtualne prostake može prosvijetliti.
Općenito se može kazati da je estetska i ćudoredna razina hrvatskog “narodnog žurnalizma” (tako se na Zapadu naziva diskurs koji se pojavljuje u blogovima i komentarima anonimnih i neanonimnih čitatelja na različitim “forumima”) upitne kakvoće, jer je prožeta niskim strastima, prostim riječima, agresijom, nesnošljivošću i mržnjom.
Bilo kako bilo, objavom ovog neobičnog Ljetopisa virtualne župe “Kaćunkovo” don Anđelko Kaćunko je uspješno položio ispit kršćanske vjere, ali i test osobne, ljudske i umničke snošljivosti i – prosvjećenosti!
Naime, čak i oni ljudi koji nikada nisu učili i studirali latinski i filozofiju (a sve je to, pa još i novinarstvo, studirao naš vrli i radini Anđelko (2) vjerojatno su čuli za poznatu latinsku izreku “Sapere aude” (usuditi se znati) koja je širu popularnost stekla nakon eseja Immanuela Kanta “Što je prosvjetiteljstvo”. Iako je izreku prvi upotrijebio slavni rimski pjesnik i satiričar Horacije, ona je motom i “lozinkom prosvjetiteljstva” postala Kantovom zaslugom.
Upravo zbog toga što je sloboda javnog izražavanja vlastitih misli i uvjerenja u Republici Hrvatskoj tek odnedavno premašila maloljetničku dob, korisno je podsjetiti na prve rečenice kratkog Kantova eseja iz 1784. godine u kojima objašnjava što podrazumijevao pod navedenim pojmom:
“Prosvjećenost je izlazak čovjeka iz njegove samo-skrivljene nezrelosti (maloljetnosti). Maloljetnost je nemoć čovjeka da se bez vodstva drugoga služi vlastitim (raz)umom. Ta je maloljetnost samo-skrivljena jer njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u nedostatku odlučnosti i hrabrosti da se tim razumom služimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Usudi se (imaj hrabrosti) služiti vlastitim razumom!“(3)
Hrvatska je zemlja višestrukih i dugotrajnih nezrelosti i maloljetnosti. Glasovita “hrvatska šutnja” ili sklonost sadašnje i bivše vlasti da svoje postupke i odluke donosi i usmjerava prema zahtjevima “Europe” i da njihovu uspješnost mjeri apstraktnom mjerom “našega ugleda u svijetu”, dva su simptoma te nacionalne – intelektualne i političke – nezrelosti.
Kant je uzroke nezrelosti pronašao u pojedinačnoj, individualnoj lijenosti i kukavičluku, a mi ih možemo tražiti i u pojedinačnoj i u kolektivnoj znanstvenoj, intelektualnoj i političkoj lijenosti, kukavičluku i oportunizmu, ali i provincijalnom (u odnosu na “Europu” i “Zapad”) mentalnom sklopu.
Svi ti razlozi, uzeti zajedno, osuđuju hrvatske znanstvenike, novinare i političare, nekmoli sluge Božje, za intelektualnu nezrelost. Ona se ogleda u činjenici gotovo dvadeset-godišnjeg bijega većine hrvatskih umnika od slobodne, javne upotrebe vlastitoga uma.
Upravo zbog toga, autor ove knjige zaslužuje vašu pažnju i moju skromnu pohvalu: jer se kao sluga Božji i kao “namještenik” navodno zatucane i nazadne Katoličke Crkve usudi slobodno misliti i svoje kontroverzne misli dijeliti sa svojim stvarnim i virtualnim župljanima.
Kako su njegovi virtualni postovi, ranije dostupni samo “putnicima” po Gatesovoj galaksiji (nazvanoj po kralju virtualne stvarnosti Billu Gatesu), sada pretvoreni u knjigu, oni su dostupni i čitateljima koji još uvijek uživaju u plodovima i ljekovitoj tišini Gutenbergove galaksije…
Što se, pak, autorovih vrijednosnih i vjerskih sudova tiče, neki se i meni ponekad čine zastarjelim, pa i nazadnjačkim i natražnjačkim, ali “tko sam ja da mu sudim”. Možda on ima e-poštansku adresu Svevišnjega pa se s njim dopisuje. Tko zna, možda ima i broj mobitela kakvoga svetca ili svetice, pa se i s njima pri pisanju konzultira…
Dr. Slaven Letica,
sveučilišni profesor u miru Božjem
————-
BILJEŠKE:
1) Denis Kuljiš, Genijalni promotor don Kaćunko! (35 u hladu!, 19.7.2008.)
2) Tijek vlastite naobrazbe u jednom je intervjuu ovako skicirao: “Nakon jednogodišnje kapelanske pastoralne službe u župi Gospe od Otoka u Solinu biskup me uputio na daljnji studij. Ujesen 1980. upisao sam studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1989. i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.
Usporedno sa studijem bio sam angažiran kao voditelj zajednice mladih MI u Hrvatskom Leskovcu (kraj Zagreba) i kao pastoralni suradnik u župi Stupnik-Lučko. U veljači 1981. postao sam član uredništva lista mladih MI. Na osnivačkoj skupštini Hrvatskog katoličkog zbora MI (1990.), izabran sam za glavnog tajnika Zbora MI. Osim novinarskih i uredničkih poslova, od 1994. do konca 1998. obnašao sam službu direktora lista mladih MI i izdavačke djelatnosti HKZ MI.”
————-
NB&PS: Dragi Slavene, želim ti vječnu Božju radost u društvu anđela, čiju si veselu umnu i životnu ‘razigranost’ širio svuda oko sebe!
Hrvatskoj fali domoljubno i ‘zdravoljudno’ orijentirani dnevni list
