Neki dan su na RTV Sloveniji davali dvodijelni dokumentarac “Zadnji odcep za Sarajevo” (“Zadnje skretanje za Sarajevo”, ako se ne varam), dva sata u kojima su se svi uglavnom tužili na sve moguće vezano uz tretman slovenskih športaša i kadrova u svezi i glede olimpijskih igara u glavnom gradu BiH. Slovenci i danas misle da su igre trebale biti u Sloveniji jer su imali već postojeću infrastrukturu i njima su “pripadali” zimski športovi u SFRJ.
S druge strane, prošle veljače bilo je dosta sarajevskih i inih dokumentaraca o četrdeset godina od slavnoga događaja za Sarajevo. Nedvojbeno je da su XIV. zimske olimpijske igre najveći pozitivni događaj za Sarajevo u povijesti. Stvarno se krenulo iz nule, sarajevska infrastruktura se digla na jednu višu razinu, sarajevska urbana kultura se razvila i postala prepoznatljiva u cijeloj bivšoj državi. Sarajevo je u osamdesetima živjelo svoje najbolje dane. Sve do 1992.
Slovenci su sebi odlučili pripisati podosta zasluga, od gradnje športskih objekata za olimpijske svečanosti (koje je pak gradila velika zapadnonjemačka tvrtka, što su prešutili, a podosta toga je prepustila lokalnim firmama, pa tako i slovenskima) do realizacije TV prijenosa igara. Zabavno je kako su u slovenskom dokumentarcu intervjuirani srpski i BiH novinari, ali npr. živuće hrvatske novinare kao npr. Božu Šušeca i Slavka Cvitkovića su izbjegli. Nestao je, nažalost, s Youtubea dokumentarac (a tražio sam ga jako, jako), srpski ili crnogorski, gdje su svi živi novinari dijelili svoja iskustva iz Sarajeva, Slovenci jesu bili stvarno najbolje pripremljeni, ali TV Beograd i TV Zagreb su isto pomagali TV Sarajevo koliko su mogli i umjeli.
Sarajevska TV doku-produkcija je pak suprotna slovenskoj kada su olimpijske svečanosti i sve povezan uz tzv. olimpijadu, uglavnom se temi pristupa nekritički. Ono što Slovence jako boli da njihovim sanjkašima dekretom je bilo zabranjeno nastupiti, sanjkanje je 1984. pripalo bosanskohercegovačkim športašima.
Neki dan je pak AJB isto pustila dokumentarac “Ligure sa Trebevića”, a pokušaju oživljavanja boba i sanjkanja u suvremenoj BiH (npr. hrvatska bob reprezentacija je svoj bob posudila na prvom suvremenom nastupu BiH reprezentaciji). U ratu su skoro svi olimpijski objekti uništeni. Međunarodni olimpijski odbor je primjerice dao novac za obnovu Zetre i Koševa nakon rata, ali npr. olimpijske skakaonice na Jahorini i bob-staza na Trebeviću i danas trunu i propadaju. Dio olimpijske infrastrukture je u Federaciji, dio u Republici Srpskoj, da stvar bude luđa.
Beogradska čaršija je pak šaljivo tvrdila da su Hrvati sami sebi organizirali igre u Sarajevu, jer govore na otvaranju su držali moćni Mika Špiljak (tada Predsjednik Predsjedništva SFRJ, otvorio igre) i Branko Mikulić (član Predsjedništva SFRJ, predsjednik Organizacijskoga komiteta ZOI, koji je sve bio, ali ne gorljiv Hrvat), a olimpijski plamen je zapalila Sanda Dubravčić (kao druga žena u povijesti, prva na zimskim igrama).
Ono što nitko ne može negirati, da najzaslužnija osoba za Olimpijske igre u Sarajevu je bio Artur Takač (1918.-2004.), ludo zanimljiv Varaždinac, jedan od najboljih prijatelja Franje Tuđmana za beogradskih dana. Sličnih prijeratnih interesa, dijelili su sklonost svemu športskome, a taj hrvatski Židov već je za Drugoga svjetskoga rata, bježeći pred nacistima, završio u Švicarskoj, gdje je već uspostavljao prve veze s međunarodnim športskim organizacijama. Rat je završio u partizanskoj uniformi, a poslije rata, kao i Tuđman, našao se u Beogradu.
U jednom trenutku Tuđman je bio predsjednik JSD Partizan, a Takač glavni tajnik, vrlo vjerojatno nitko nikada neće toliko napraviti za beogradski šport kao ovo dvoje (baš me zanima hoće li se to znati za sto godina). Na opće veselje upravnog odbora, vječno su se svađali i to na kajkavskom, a po mnogim svjedočenjima Takač je znao s Tuđmanom kao nitko, jednostavno su izvanredno dobro funkcionirali skupa, iako je Tuđman bio general, a Takač pukovnik, a u vojsci je vertikala nemilosrdna.
Hrvatska enciklopedija piše: “Od 1958. bio je član Europskog odbora Međunarodne atletske federacije, od 1962. njegov glavni tajnik, od 1968. član Savjeta Europske atletske federacije, a od 1976. njegov dopredsjednik. Bio je savjetnik Organizacijskog odbora OI 1968., 1972. i 1976., zimskih OI 1972. i tehnički direktor zimskih OI 1984. Tehnički direktor Međunarodnoga olimpijskog odbora 1969–73. te savjetnik predsjednika 1985–95.”.
Uz Sarajevo, bio je važna figura Mediteranskih igara u Splitu 1979., Univerzijade u Zagrebu 1987., Europskog atletskoga prvenstva u Splitu 1990. Iako je cijelo vrijeme živio u Beogradu, za devedesetih, Takač je u MOO-u bio pod hrvatskom zastavom. Svu svoju športsku imovinu ostavio je Gradu Varaždinu (koja čeka neke bolje dane, projekt je počeo 2012. i došao nikamo), gdje je htio i biti pokopan, ali ga je pokojni sin Goran sahranio u Beogradu.
Slovenski športaši su loše prošli u Sarajevu. Jedino je Jure Franko osvojio srebro, prvu zimsku jugoslavensku medalju. Četiri godine poslije, u Calgaryu, Slovenci su prošli puno bolje, skakači su ekipno osvojili srebro, skijašica Mateja Svet također srebro, a skakač Matjaž Debelak broncu, što govori dosta. Jugoslavenski sport mogao je biti trofejniji da nije bilo politike i da nije bilo tzv. republičkog ključa. Slovenci su zimske športove smatrali svojim lenom i svojom domenom.
Da je Jugoslavija opstala, teško da bi Janica Kostelić mogla se izboriti za svoje mjesto pod skijaškim suncem, kao ni Zrinka Ljutić. Športski svijet bez obitelji Kostelić i Ljutić bio lošije mjesto. Srećom, danas se i hrvatski, i slovenski športaši natječu pod svojom zastavom, a ne tuđom.
