Jedna mi je moja draga prijateljica, inače psihologinja po struci, rekla da se ovom temom, u svojoj ordinaciji i u virtuali, aktivno bavila prije desetak godina kad je šira javna svijest o ovom problemu još bila u povojima, a virtualni prostor nije bio preplavljen tom tematikom kao što je danas.
Naravno, sam poremećaj za struku nije novost – narcistički poremećaj ličnosti (NPD) uveden je u službenu psihijatrijsku klasifikaciju već davne 1980. godine. Dakle, struka ga aktivno proučava i dijagnosticira više od 45 godina, a temelje za razumijevanje patološkog narcizma postavili su psihoanalitičari poput Otta Kernberga i Heinza Kohuta šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Međutim, danas je ova tema toliko prostituirana i sveprisutna da ljudima sam pojam narcizma već izlazi na uši. Jer, budimo iskreni, granica između sebičnosti, lošeg odgoja, nezrelosti i stvarnog poremećaja ličnosti u javnom je prostoru potpuno izbrisana. Danas je dovoljno da vam netko ne uzvrati poruku ili da gleda vlastiti interes pa da ga se automatski proglasi malignim narcisom.
A kvaziterapeuti na tome masno zarađuju. Prodaju se jeftini priručnici, nude se instantna rješenja, a sve se svodi na poticanje kulture žrtve i daljnje produbljivanje sukoba. Moram priznati da ne razumijem zašto struka dosad već nije reagirala – jer ako se već ništa konkretno ne može poduzeti – onda bi se barem trebali ograditi od kojekakvih samoprozvanih stručnjaka, “lifecoacheva” i influencera zbog kojih smo izgubili kompas za ono što narcizam doista jest.
Kako narcis konstruira novu stvarnost
A riječ je o dubokom, razarajućem poremećaju koji iza sebe ostavlja stvarne, traumatizirane ljude s ozbiljnim posljedicama za mentalno zdravlje. Klinička praksa pokazuje da patološki narcizam nije tek pretjerana zaljubljenost u sebe, već fiksiran, rigidan i duboko ukorijenjen obrambeni mehanizam. U njegovoj je srži potpuni izostanak stvarne empatije i emocionalna osakaćenost koja onemogućuje stvaranje zdravih ljudskih veza.
Osobe s ovim poremećajem koriste se sofisticiranom manipulacijom kako bi žrtvu natjerale da sumnja u vlastito pamćenje, razum i percepciju. Budući da sami ne mogu procesuirati vlastiti sram, krivnju i duboku unutarnju prazninu, oni te svoje toksične emocije projektiraju na ljude oko sebe.
Zato oni lažu neprestano, kompulzivno i patološki. Laganje za njih nije povremeni izbor ili alat za izbjegavanje kazne. To je njihov modus operandi, zrak koji dišu i jedini način na koji uopće mogu održati lažnu sliku o sebi.
Međutim, važno je naglasiti da narcis ne laže poput prosječnog čovjeka koji je svjestan da laže. On radi nešto mnogo opasnije. Narcis se “posluži” jednom stvarnom, nepobitnom činjenicom, a onda iz nje kirurški precizno odstrani sve ono što bi ga moglo osuditi.
Žrtvi će pritom pripisati motive koje nikad nije imala, potpuno će izmijeniti redoslijed događaja, svoju sirovu agresiju prikazat će kao puku reakciju, a žrtvinu reakciju podmetnuti kao uzrok svega. On tako ne stvara običnu laž – on konstruira novu stvarnost u kojoj je potpuno nevin. A žrtva? Ona postaje krivac za sve ostalo.
U psihologiji se ovaj mehanizam slikovito opisuje kroz tri koraka: poricanje, napad i zamjena uloga. To nije usputna laž, već sustavno, razrađeno i planirano rušenje tuđeg zdravog razuma. Dakle, oni to nikad ne čine nesvjesno ili u afektu. Oni vrlo dobro znaju što rade. Svaki je njihov korak proračunat, nimalo se ne kaju zbog toga što rade, a u procesu emocionalnog mrcvarenja žrtve potajno i duboko uživaju.
Tim stalnim izvrtanjem istine žrtva se dovodi u stanje u kojemu počinje sumnjati u vlastito pamćenje. Žrtva sumnjau ono što je čula i vidjela, a na kraju i u vlastiti razum. Stvarni, patološki narcizam zatvoreni je sustav koji ne trpi nimalo krivnje. Budući da njihov ego ne može podnijeti suočavanje s vlastitim pogreškama, oni sve svoje unutarnje smeće, sram, nesigurnost i agresiju nasilno prebacuju na žrtvu. I ne staju dok je potpuno emocionalno ne isprazne. Ljudi u njihovoj okolini za njih nisu ljudska bića s osjećajima, već samo “gorivo” – izvor pozornosti, moći i rješavanja vlastitih frustracija.
Lijek postoji, ali ne za njih
I tu dolazimo do onoga ključnoga, ali i do dobre vijesti – lijek ipak postoji. Ali ne za njih. Za patološkog narcisa lijeka nema jer osoba koja u svojem kodu nema ugrađenu sposobnost da prizna grešku, ne može se ni promijeniti. Zato nam ni klinička literatura ne ostavlja prostor za iluzije.
Lijek postoji samo za žrtvu, a to je – radikalan odmak i apsolutni muk. Nema poruka, nema objašnjavanja, nema “razgovora odraslih ljudi” ili bilo kakvih dokazivanja. Isto tako, nema nikakvog smisla govoriti im da su narcisi jer oni to nikada, baš nikada ne bi priznali. Svaki argument, suza ili opravdanje za njega su samo potvrda da još uvijek ima moć. I da iz žrtve još uvijek može crpiti energiju.
Zanimljiva je i činjenica kako su njihove žrtve gotovo uvijek empati – dakle, sve ono što oni nikada neće biti. Ipak, u tom neravnopravnom odnosu događa se neobičan paradoks. Pod teretom nakupljenog jada, čak i empati upadnu u zamku u kojoj požele da narcis barem na trenutak osjeti isti pakao kroz koji su prolazili dok ih je mučio. Da onaj tko je nanio bol, tu bol konačno i razumije. Ali – to je jednostavno nemoguće. Ne može se slomiti srce nekome tko ga nema niti se može izazvati grižnja savjesti kod osobe koja je operirana od empatije.
Ipak, u svemu tome krije se duboka, hladna i neizbježna pravda. Narcisi kao iznimno zluradi ljudi koji uživaju u tuđoj nesreći – sami nikad nisu sretni. Baš nikad. Njihov javni igrokaz savršenstva, glamurozne priče i blještave fasade služe samo tome da nitko ne zaviri u trulež ispod njih.
Međutim, nisu oni samo zluradi, oni su patološki zavidni na gotovo sve – na tuđi novac, na materijalne stvari, bolji posao, izgled pa čak i na najsitnija tuđa postignuća. Tuđi napredak u njima budi neizdrživ nemir i bijes jer ne podnose da itko ima više ili bolje od njih.
Može im se pokloniti cijeli svijet, mogu i sami uzeti sve što požele, ali u njima ostaje ona ista, proždrljiva crna rupa koju nitko i ništa ne može napuniti ni zadovoljiti. Oni ne znaju što je mir, što je stvarna bliskost i osuđeni su na to da do posljednjeg dana svojeg života ostanu zatočeni u samici vlastitog mentalnog zatvora.
A ima li veće kazne od činjenice da te tvoj vlastiti um osudio na doživotnu robiju bez prava na pomilovanje? Nije li to svim žrtvama najbolja “zadovoljština” ikad, snažnija od svake osvete? Pravda koja se namiruje sama?
Više od iste autorice:
Slučaj Lika: Kronologija ekološke izdaje i buđenja građanske svijesti
Ekocid pod zaštitom države: Dokad ćemo tolerirati trovanje vlastite zemlje?
