Karen Blixen: Moja Afrika
“U svijetu jave snu su najsličnije noći u velegradu, gdje nas nitko ne poznaje, ili noći u Africi. Tu se javlja osjećaj neograničene slobode. Tu se nešto zbiva, sudbine se svuda raspliću, posvuda se nešto događa i ništa nas se od toga ne tiče.”
1985. godine snimljen je film Moja Afrika (Out of Africa) s Meryl Streep i Robertom Redfordom u glavnoj ulozi. Ljubavna priča, smještena na farmu kave u srcu Afrike nagrađena je s jedanaest Oscara, a meni je najdraži onaj za glazbu. Osim po autentičnim scenama afričke savane, zajedno sa svom njezinom faunom i isklesanim profilom Redforda, ovaj film ostao mi je u sjećanju najviše po izuzetnoj i posebnoj melodioznosti. U zadnjim scenama filma, dok se njegova glavna protagonistica u niskom letu avionom i iz ptičje perspektive zauvijek oprašta s Afrikom, u pozadini struji izuzetno lijepa glazba.
Film je snimljen prema autobiografskim zapisima danske plemkinje Karen Blixen koje je ona prvi put objavila 1937. godine pod pseudonimom Isak Dinesen, a ove godine je ista knjiga ponovno objavljena na hrvatskom jeziku.
Treba napomenuti da od knjige nemojte očekivati klasičan ljubavni roman, jer ona to nije. Autorica na određenim mjestima spominje Denysa Fincha Hattona s kojim je ostvarila svoju ljubavnu vezu i nakon čije smrti je odlučila zauvijek napustiti Afriku i vratiti se u rodnu Dansku, no knjiga nije ljubavni roman. Ja bih je definirala kao kombinaciju putopisa i memoara.
Ono što knjiga pruža su hvalevrijedni, a ponekad i lirski opisi afričkog pejzaža. Zatim, tu su zapisi o običajima i životu domorodaca, bilješke o životu na farmi kave, teškoćama takvog života, ali i njegovim posebnostima.
Svakako treba uzeti u obzir i kontekst: mlada žena, očito izuzetno hrabra, napušta civilizirano plemićko društvo, poznatu sredinu uljuđenog europskog sjevera i odlučuje se nastaniti na potpuno drugačijim mjestu, čiji civilizacijske okolnosti nisu usporedive:
„Nakon nekog vremena osvijestila sam tišinu koja je ovdje vladala. Sada, kada se prisjećam života u Africi, mislim da bih ga mogla opisati kao život čovjeka koji je iz bučnog, nemirnog svijeta ušao u zemlju tišine.“
Nisam slučajno spomenula da su opisi pejzaža ponekad duboko lirski. Karen kroz svoje zapise i promišljanja pokazuje ne samo visoki stupanj obrazovanja, nego i smisao za uočavanje pojedinosti i njihovo vješto pretvaranje u hvale vrijedne opise. Ne ograničava se samo na opise onoga što vidi, nego iznosi i svoja unutarnja razmišljanja na vrlo dubok i zanimljiv način:
„Tko sanja dok spava, poznaje jednu vrstu golemog zadovoljstva koje ne pripada današnjici, prilično pasivan zanos i olakšanje oko srca, užitak poput osjećaja meda na jeziku. Pravi je zanos sadržan u osjećaju beskonačne slobode koju donose snovi. Nije to sloboda tiranina koji svijetu nameće svoju volju, već sloboda umjetnika kojim ne vlada volja, čija volja je slobodna.
Osobita radost sanjaoca nije u onome o čemu sanja, nego u tome da se u snovima sve zbiva bez njegova truda, i to tako da on nikako na njih ne može utjecati. Široki se krajolici sami formiraju, otvaraju se daleki vidici, pojavljuju bogate i prekrasne boje, putovi i kuće koje nikad nije vidio ni za njih čuo. …Istina, kad se tijekom dana ponekad prisjetiš snova, izblijedjeli su i izgubili značenje jer su pali u drugi plan.
Ali čim sljedeće noći legneš, strujni se krug zatvori i prisjetiš se koliko su sjajni. Kad se to dogodi, sanjalac slobodu osjeća oko sebe i u sebi, kao svjetlost i čisti zrak, nadzemaljsku sreću.“
Nadam se da sam u ovih nekoliko rečenica uspjela opisati što od knjige možete očekivati. Meni je, bez obzira na godinu kad je pisana otvorila neke nove vidike i pružila nova znanja, a opisi krajolika su me oduševili. U nastavku teksta citirat ću ih još nekoliko:
„ Sa zalaskom sunca afričko bi se nebo ispunilo životinjama. Šišmiši bi nečujno kružili njime kao veliki automobili na asfaltu. Proletio bi noćni jastreb, koji inače slijeće na cestu, i oči bi mu bljesnule crvenim sjajem. Izašli bi i mali skočizečevi, zafrkavali se na svoj osebujan način, sjedili ili skakali u svom ritmu kao da uskaču u vodu, izgledali su poput minijaturnih klokana.
Cvrčci bi u visokoj travi pjevali svoju beskrajnu pjesmu, mirisi bi se širili tlom, a zvijezde padalice kotrljale nebom, kao što se suze kotrljaju niz obraze…. Dvadesetak kilometara dalje, u masajskom rezervatu, zebre su tražile nove pašnjake, krda su poput dugih, svijetlih pruga prelazila sive ravnjake. I bivoli su bili vani, kretali se gore u brdima.“
„Posljednjih bi mjeseci prije kišnog razdoblja cijeli svijet postajao topliji i svakim danom sve suši. Soptali smo, priroda kao da je dobila groznicu, bilo ja kao uoči velike grmljavinske oluje u Europi, ali sada još žešće i sparnije.
Masai, moji susjedi s druge strane rijeke, tada bi palili velike dijelove zemljišta ne bi li s prvim kišama za njihovu stoku izrasla nova, zelena trava, i zrak ponad ravnice plesao je od goleme vatre, tlom su se razlijegale izdužene dimne mase u sivoj i duginim bojama, a žega i miris paljevine bdjeli su iznad obrađene zemlje kao para iz peći.
Divovski ružičasti i ljubičasti oblaci sakupljali su se i rastvarali na nebu dok je lagan udaljen pljusak povlačio plavu prugu dijagonalno na obzoru.“
„ Sve glasniju huku iznad mene stvarao je vjetar u krošnjama visokih stabala, a ne kiša. Štropot uz tlo stvarao je vjetar u grmlju i visokoj travi, a ne kiša. Kad bih čila šuštanje i fijuk tik iznad tla, to je u kukuruzištu vijao vjetar – zvuk me toliko podsjećao na kišu da bih se uvijek iznova dala prevariti, čak bih je i zadovoljno slušala kao da se ispred mene odigrava iluzija za kojom čeznem – a ne kiša.“
Napomena: tijekom čitanja naići ćete na opise lova i eksplicitne detalje ubijanja životinja koji nekoga mogu zasmetati.
