Stajićevo se nalazi u Banatu kod Zrenjanina. Logor Stajićevo su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge odnosno farme gdje su držali goveda.
Logor se sastojao od više zgrada (štala), u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici. Kad su natrpali ljude, žene i djecu u te zgrade svaku zasebno su ogradili bodljikavom žicom, a van žice postavili naoružane vojne policajce.
U početku su u objektima bili policajci, a oko bodljikave žice vojni stražari, a nakon nekoliko dana su plavi policajci otišli, te su ih zamijenili vojni policajci.
U samom početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, niti bilo kakve vode. Vodu za piće su donosili u brentačama i ona je više ličila na žutu sumpornu tekućinu, jer kad joj se približio plamen ona bi se zapalila.
Poslije dolaska Crvenog križa napravljeni su WC-i i postavljen valov s vodom. Ljudi su sjedili danima vezani žicom ili plastikom na betonu, a poslije su donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći.
Kroz koncentracijski logor Stajićevo je prošlo oko 3000 ljudi.
Od toga je 2000 ljudi zadržano do 21.12.1991.
Kad su ga zatvorili ostale su logoraše odveli u Niš i Sremsku Mitrovicu.
(Iz knjige “Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991… u 21. stoljeće)
A ovo je sve što sam uspjela o tom logoru izvući iz mog tate, koji je iz Stajićevo izašao u razmjeni i svake godine na Dan logoraša ili godišnjicu njegovog izlaska objavljujem na ovom blogu – da se nikad ne zaboravi:
Mrak.
Spavam li ili ne?
Nisam siguran.
Čujem tihi žamor, jecaje, plač…
Otvaram oči, ništa osim boli.
Protrljam desno oko, osjetim nešto vlažno, ne mogu ocjeniti što bi moglo biti.
I s lijevim, isto…
Pipam oko sebe.
Nečije noge, pipam dalje – opet noge!
Čujem nečiji glas: ‘Osvjestio se!’
Pokušavam ustati…
Uspjevam.
Ne mogu otvoriti oči…
Pokušam rukom podići kapke i – uspjevam!
Vidim na lijevo oko.
Držim kapak i gledam oko sebe.
Skužim da sam u busu, u masi ljudi.
Masa me polako nosi prema izlazu.
Mozak mi konačno počne funkcionirati.
Gdje smo – pomislih nažalost naglas.
‘Ma šta gde si, mamu ti ustašku! U Zrenjaninu, i to ćeš zapamtit dok si živ!” – raspalio me netko pendrekom preko leđa.
Zapeklo me od vrata do peta.
Udarali su me pendrekom i prije (‘naša milicija’), ali nikad tako “dušmanski”…
On ljut, a ja sretan!
Pa nisu nas valjda vozili 250 kilometara da nas ubiju?!
Konačno mi proradi instinkt o samoodržanju.
Pokušavam prokužiti što se događa.
Na udaljenosti od tridesetak metara vidi se kvadrat svjetla.
I svi koji izađu iz autobusa nestaju u tom svjetlu.
Bilo mi je čudno što iz busa izlaze uspravno, a u ‘svjetleći kvadrat’ ulaze trčeći, pužući, a neki uz pomoć drugih.
Izlazim konačno i ja…
Vani me dočeka jaukanje.
Jeziva vriska ljudi i tupi udarci za koje sam znao od čega potječu, jer sam to već prošao u Vukovaru.
Tada sam ih ugledao.
Špalir od pedesetak, nazovimo ih – ljudi…
Civili, milicajci, rezervisti…
Bradati četnici, vojnici JNA sa zvijezdom petokrakom na kapi.
Znao sam da ako padnem neću više ustati.
Zazvao sam Boga i krenuo…
Pljuštalo je sa svih strana.
Ponavljao sam u sebi: ‘Hodaj, hodaj, još malo, još malo…’
I evo ga… konačno u ‘svjetlosnom kvadratu’.
Ulazim unutra, kad ono – štala!
Uska, dugačka štala.
Kroz sredinu prolaz oko 2 metra.
Sa svake strane kanalići za mokraću i prostor gdje su nekad spavale krave.
Do zida jasle.
U štali dvadesetak ljudi.
Instiktivno krećem prema sredini i sjedam pored jednog čovjeka.
Tek tada vidim da je to Beco, moj poznanik i prijatelj iz djetinjstva kojeg jako dugo nisam vidio.
Kako mi je lice bilo smrskano do neprepoznatljivosti shvatio je da sam to ja tek kad sam progovorio.
Prokomentirali smo naš položaj i zaključili da je ovaj tren najvažnije da smo živi.
A dalje kako bude…
Prilazi nam jedan civil.
Poučen lošim iskustvom iz vana pomislim: – ‘Koji vrag ovaj hoće?!?
– ‘Sad će nas opet porazbijati…!’
– ‘Beco diži se i prelazi u drugu prostoriju” – obrati se mom poznaniku.
Tada sam ga prepoznao.
Čovjek je bio “manipulant” u pogonu moje supruge u tvornici Borovo.
Ona mu je bila šefica.
Dvoumio sam se par sekundi i kad se pridošlica već okrenuo i krenuo prema izlazu zapitao sam ga:
‘A ja?’
Okrenuo se i tada me prepoznao:
“Rudi, pa to ste vi, pređite i vi tamo…’
Tako sam i ja završio u malo ‘toplijim krajevima’…

‘Kako sam prilikom zarobljavanja 1991. dobio nadimak Bipsić’
Budi ono što jesi ili hobotnica koja guši i ucjenjuje Hrvatsku
Pa šta ako se radi o silovatelju i ubojici? Pa šta ili – nikom ništa!!!