Slučaj američke tvrtke Conservative Dad’s Ultra Right i njihovog kalendara Conservative Dad’s Real Women of America 2024 Calendar manje je poznat hrvatskoj javnosti. Zbog njegove simptomatičnosti uzeo sam ga kao primjer šire teme dosljednosti konzervativne misli u suvremenom svijetu. Drugim riječima koliko konzervativizam slijedi, konzervira i čuva vrijednosti, ideje i misli prošlih generacija?
Vratimo se američkom primjeru koji nas i dovodi do pitanja koji stoji u naslovu teksta. U “grubim” crtama tvrtka Conservative Dad’s Ultra Right na tržište je pustila kalendar namijenjen populaciji konzervativnih američkih očeva. U zavodljivim pozama koje se u društvu zdravog razuma definiraju i kao meka pornografija, oskudno odjevene od kojih mnoge i udane, pozirale su brojne poznate žene iz javnog života Amerike.
Jedna od njih je i Riley Gaines koje se možda i sjećate iz dokumentarnog filma Matta Walsha What Is a Woman? u kojem je razotkrila poznatu kontroverzu s muškarcem Lia Thomasom koji je odlukom svoje volje “promijenio” spol. Doduše svaka stanica u njemu još uvijek vrišti „Čovječe, muškarac si!”, pokušavajući mu dati znak, onaj najočitiji (biološki) kako je vrijeme za povratak u realnost.
To nije spriječilo NCAA ili ti po naški Nacionalnu sveučilišnu atletsku organizaciju da dekretom Thomasa ubaci u bazen s ženama. Čudnog li čuda biološki muškarac počeo je dominirati u ženskoj kategoriji te je zanemarive rezultate iz prošlosti zamijenio prvim mjestima. Svako zlo za neko dobro, pa i ova igra prerušavanja Lia Thomasa iz muškarca u ženu poslužila je Mattu Walshu da u potpunosti razotkrije ludilo u kojem se čak i stečeno znanje iz osnovnoškolske Biologije počelo ozbiljno dovoditi u pitanje.
Mnogi su se konzervativci pobunili protiv seksualno sugestivnog ženskog kalendara koji su vlasnici tvrtke Conservative Dad’s Ultra Right namijenili američkim očevima – desničarima i konzervativcima. Kritički su se osvrnuli na njegovu nemoralnu prirodu koja potiče pohotu kod oženjenih muškaraca koje moralni postulat bračne vjernosti veže uz supruge dok ih koncept poštivanja ljudskog dostojanstva uči kako žena ne može biti svedena na objekt požude.
Uz to ne treba zaboraviti niti ulogu oca kao uzora i prenositelja vrijednosti svojoj djeci. Obitelj kao zajednica u kojoj vlada jedinstveni ambijent muško-ženske ljubavi i spolne komplementarnosti ujedno je i po naravi stvari najprikladnija društvena institucija za prenošenje generacijskih vrijednosti na djecu.
Našalit ću se pa napisati kako bi to prenošenje (konzerviranje) generacijskih vrijednosti izgledalo ako pitate navedene američke konzervativce.
Otac je ovdje u glavnoj ulozi prenositelja vrijednosti. Nakon racionalizacije modernih konzervativaca kako su to NAŠE djevojke i kako je sloboda inherentna vrijednost konzervativizma, ocu ne preostaje ništa drugo nego kupiti kalendar s oskudno odjevenim ženama. U maniri pravog zaštitnika i prenositelja generacijskih vrijednosti očevi će iskoristiti svoje pravo na slobodu i prenijeti (konzervirati) sve one neizrečene vrijednosti kalendara s oskudno odjevenim ženama svojim muškim nasljednicima.
‘Ne brini sine, naše su!‘
Na ovom primjeru ženskog kalendara možemo primijetiti duboku nedosljednost. Moderni konzervativci priklonili su se liberalnoj i seksualno permisivnoj definiciji slobode. Ona je u ovom slučaju sloboda žena da se oblače i poziraju kako god hoće i sloboda muškaraca da konzumiraju koji god sadržaj hoće.
Kakva je to sloboda?
Sloboda je to koja daje propusnicu za sva ona djela koja fizički ne ugrožavaju drugoga.
Zvuči poznato?
Ne sliči mi na Edmunda Burkea, Alexis de Tocqueville ili Rogera Scrutona, ali da bi moglo doći iz retoričkog univerzuma Rade Borić, Sandre Benčić ili možda Damira Habijana, to mi je već plauzibilna tvrdnja.
U zadnjih nekoliko desetljeća dogodila se zanimljiva situacija u konzervativnom pokretu. On je nakon ideološkog proboja liberalizma i pratećih seksualnih politika u sve pore društva odlučio reinterpretirati načelo konzerviranja (čuvanja) vrijednosti čvrsto ukorijenjenih u moralnom zakonu upisanom u čovjekovo srce i naravnom zakonu koji je čovjeku spoznatljiv razumom.
Naravni i moralni zakon odbačeni su kao temelji konzervativizma. Oni su u modernoj karikaturi konzervativizma na Zapadu pretvoreni u ispraznu političku frazeologiju. Konzervativci se pozivaju na osobu, obitelj i domovinu ali u praksi ne ustaju u obranu tih vrijednosti. Ekonomska načela slobodnoga tržišta i manjeg državnog utjecaja na ekonomiju “usidrila” su se kao temelji modernog konzervativizma.
Želeći ostati dio takozvanog liberalno-demokratskog mainstreama obrana konzervativnih vrijednosti ispražnjena od moralnih implikacija, pretvorila se u infantilni pokušaj usporavanja progresivnog ludila prema kojem su krenule političke i društvene elite Zapada.
Uzmimo samo primjer pobačaja. Za većinu samoprozvanih konzervativaca to je „kompleksno pitanje”. Koliko kao samoprozvani konzervativac moraš biti odmaknut od svojih temelja koji se nalaze u tradicionalnom naravnom pravu da zauzmeš takav stav?
Da ne govorimo o tome koliko ti mora otupjeti moralna intuicija da na intrinzično zlo pobačaja kao namjernog ubojstva nerođenog djeteta koje nije ni za što krivo i ne može se ni na koji način braniti gledaš kao na „pitanje na koje ne postoji jednoznačan odgovor”.
Onda očito ne živiš kao konzervativac pa si poprimio tipičnu bolest uzrokovanu življenjem seksualnih politika i liberalnih “dogmi” modernoga doba . Prvotne su ti otupjele um, a drugotnima si se poslužio kako bi sebi stvorio prihvatljivi intelektualni konstrukt preko kojeg ćeš racionalizirati svoje pogrešne i objektivno loše moralne odabire i pritom biti u takvoj zabludi misleći kako ti nešto konzerviraš.
Edmund Burke začetnik je konzervativizma kako ga razumijemo u kontekstu modernih ideologija i intelektualne povijesti modernosti. On je slobodu vezao uz poredak. Sloboda za njega postoji zajedno s redom i vrlinom i bez njih ona gubi svoj smisao.
Prva pretpostavka društva je postojanje sredstava za obuzdavanje čovjekovih strasti. Ljudske sklonosti moraju se ograničavati kako bi se njihova volja obuzdala, a njihove strasti podčinile razumu. Povijesna lekcija za sve moderne konzervativce koji su skloni raditi kompromise s liberalnim dogmama i seksualnim politikama modernoga doba.
Ovakva burkeovska definicija sloboda kao sine qua non utemeljenja zajednice, društva i domovine jedina jamči stabilne obitelji, jedina omogućava uvjete za stvarnu radost, a ne prolazne užitke te ispravno prepoznaje svrhovitost čovjekove borbe sa svojim strastima koje ga osnažuju i koje mu omogućavaju stvarnu slobodu.
Slobodu s velikim S koja označava oslobođenost od poroka, u kojoj čovjek gospodari svojim nižim strastima omogućavajući razumu da prepozna lijepo, dobro i istinito. Takva sloboda otvara ga za ljubav prema bližnjemu, prema široj zajednici i u konačnici prema (do)gradnji domovine na temeljima pradjedovskih vrijednosti.
Progresivni konzervativizam i njegovi predstavnici koji prodaju kalendare sa seksualno sugestivnim pozirajućim “konzervativnim” ženama i koji na pobačaj gledaju kao na „kompleksno pitanje” osuđen je na propast. On ne konzervira (čuva) nikakve vrijednosti doli progresivnih i temelji se na tome da ne odlazi on (još) uvijek toliko daleko da normalizira i integrira u svoj politički okvir recentnije pojave poput transrodnosti odnosno još jedne progresivne igrice, ovoga puta igrice koja se zove prerušavanje muškaraca u ženu i obratno.
Moderni konzervativci nisu “ludi” da idu toliko daleko. Oni su progresivizam i prateće mu seksualne politike zaustavili koje desetljeće ranije. Primjera takvih politika je mnogo, a ja ću navesti one najočitije poput toga da iako je život svet u svim njegovim fazama razvoja ipak treba omogućiti pobačaj ali “samo” do prvog tromjesečja, a istospolne parove ne treba izjednačiti s naravnim brakom ali treba omogućiti nekakav oblik zajednice koja se pravno i moralno institucionalno sankcionira poput recimo životnoga partnerstva.
Znamo da je glavna odlika progresivizma njegova neprestana borba protiv moralnih i naravnih postulata ljudske osobe. On se ne zaustavlja na „slobodnom seksu”, „dostupnom pobačaju i kontracepciji”, „normalizaciji homoseksualizma”, već ide dalje u nepregledne ponore moralnoga pada, sve do uništenja čovjeka.
Moderni konzervativci koji “samo” usporavaju progresivizam i njegove seksualne politike, a ne pokreću borbu protiv potpune eradikacije njegovih katastrofalnih učinaka na čovjeka, obitelj i domovinu nemaju nikakve šanse za relevantnim političkim uspjehom.
Izvjesno je kako politička relevantnost neće biti moguća bez značajnog društvenog utjecaja konzervativnih vrijednosti. Uzorak od zadnjih nekoliko desetljeća pokazuje nam svu ispraznost konzervativnih politika „slobodnog tržišta” i „manjeg uplive države u ekonomiju”.
Bez povratka čvrstim uporišnim korijenima konzervativizma, nastavit ćemo gledati samoprozvane konzervativce koji prodaju razgolićene ženske kalendare ili pak kukavički odustaju od borbe za nerođene, stavljajući pred nas pitanje na koje nemaju odgovor:
Što vi draga gospodo konzervirate?
Još kolumni istog autora:
Njemačka, obećana zemlja? Dokumentarac Eve Vlaardingerbroek tvrdi drugačije
Koliko građani doniraju lijevim, a koliko desnim nevladinim udrugama?
