Klimatske politike koje danas oblikuju naš svakodnevni život ne mogu se razumjeti ako se promatraju samo kroz grafove, temperature i političke sporazume. One su rezultat dugog procesa u kojem su se znanstvene ideje, institucije i svjetonazori postupno isprepletali. Zato ova kolumna ne počinje u Parizu 2015., nego u Švedskoj 1896. godine.
Te je godine Svante August Arrhenius, švedski znanstvenik i kasniji dobitnik Nobelove nagrade, objavio rad u kojem je prvi put kvantitativno izračunao odnos između koncentracije ugljikova dioksida u atmosferi i globalne temperature. Arrhenius je potjecao iz luteranske obitelji, u zemlji u kojoj je protestantizam stoljećima bio državna religija. Taj kontekst nije nevažan: protestantski pogled na svijet naglašava racionalnost, individualno tumačenje stvarnosti i odmak od autoriteta Crkve.
Arrhenius je bio dvaput oženjen. Prvi brak sklopio je s Sofijom Rudbeck, svojom bivšom učenicom, s kojom je imao sina Olofa. Taj se brak brzo raspao. Kasnije se oženio Marijom Johansson, s kojom je imao još troje djece. Njegov privatni život, obilježen razvodom i novim brakom, odvijao se u vremenu kada se tradicionalni kršćanski moral u intelektualnim krugovima Europe sve češće dovodio u pitanje.
Svjetonazor, monizam i pogled na prirodu
No ključna duhovna linija ne vodi samo kroz Arrheniusa, nego i kroz one koje je smatrao svojim intelektualnim autoritetima. Jedan od najvažnijih ljudi koji je kasnije oblikovao narativ o Arrheniusu bio je Joseph McCabe. McCabe nije bio znanstvenik, nego bivši rimokatolički svećenik, franjevac, koji je 1896. godine napustio Katoličku crkvu i kršćansku vjeru i to na samu Pepelnicu svega 6 godina nakon zaređenja.
Nakon toga postaje jedan od najglasnijih promotora slobodoumlja, monizma i ateizma te otvoreni kritičar Crkve i kršćanstva.
Upravo Joseph McCabe opisuje Arrheniusa kao monista, a kasniji sekularni autori poput Gordona Steina, urednika Enciklopedije nevjerovanja, nazivaju ga deklariranim ateistom. Te oznake nisu beznačajne. One govore o svjetonazorskom okviru u kojem se priroda promatra kao zatvoren sustav, bez transcendencije i bez Stvoritelja. „Praveći se mudrima, poludješe.“
(Rimljanima 1,22)
Arrheniusov znanstveni rad nije nastao u izolaciji. On se oslanjao na prethodnike poput Josepha Fouriera, Johna Tyndalla i drugih istraživača koji su pokušavali objasniti toplinske procese atmosfere. No s Arrheniusom se događa važan pomak: priroda se počinje promatrati kao sustav kojim se može upravljati matematički, meteorološki, a posljedično i politički.
Od znanstvene hipoteze do globalnog režima
Više od pola stoljeća kasnije, ta znanstvena ideja ulazi u institucije. Godine 1988. osniva se IPCC, a 1992. usvaja se Okvirna konvencija UN-a o promjeni klime (UNFCCC). U tom dokumentu klimatske promjene definiraju se kao posljedica ljudske aktivnosti. Time znanstvena hipoteza postaje pravna definicija.
Pariški sporazum iz 2015. godine ide korak dalje. On ne samo da prihvaća tu definiciju, nego postavlja ciljeve, rokove i obveze. Znanstveni jezik pretvara se u normativni okvir koji države moraju provoditi kroz zakone, strategije i planove. „Jao onima koji zlo zovu dobrim, a dobro zlim, koji tamu drže svjetlom, a svjetlo tamom.“ (Izaija 5,20)
U Hrvatskoj se taj okvir provodi kroz Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NECP). Upravo se u tim dokumentima pojavljuje pojam karbonskog otiska, najprije kao alat za organizacije i poslovne subjekte, a zatim i kao kategorija koja se sve više odnosi na pojedinca i njegov način života.
Dok su najveći industrijski zagađivači obuhvaćeni apstraktnim tržišnim mehanizmima, obični građani postaju mjerljivi, vidljivi i moralno adresirani. Sustav sve češće govori o „promjeni navika“, „osobnoj odgovornosti“ i „individualnom doprinosu“. „Vežu teške i nesnosne terete i tovare ih na pleća ljudima, a sami ih ni prstom ne miču. (Matej 23,4)
U tom kontekstu karbonski otisak riskira postati kazna za siromaštvo, a ne za zagađenje. Oni koji imaju najmanje mogućnosti izbora najviše su pogođeni pravilima koja dolaze odozgo.
Istodobno, globalni sustav pokazuje duboku nestabilnost po pitanju ideologije klimatskih promjena. Sjedinjene Američke Države izlaze iz Pariškog sporazuma, vraćaju se, pa ponovno najavljuju izlazak i to već krajem siječnja 2026. Financijska obećanja najvećih aktera nisu stalna, dok se od građana traži dugoročna disciplina i prilagodba.
„Klimatski koktel“ i kršćansko razlučivanje
Zato se ova kolumna zove Novosti klimatskog koktela. Jer ono što danas živimo nije čista znanost, nego mješavina znanosti, politike, ekonomije i svjetonazora. A svjetonazor, koliko god se to pokušavalo sakriti, uvijek ima duhovne korijene. „Jer svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana; nismo od noći ni od tame.“ (1 Solunjanima 5,5)
U ovom prvom tekstu bilo je važno razumjeti kako je pojam klimatskih promjena nastajao, kroz znanost, institucije i svjetonazor. No rasprava o klimi danas ne završava na emisijama i ciljevima. Sve se češće otvara i pitanje vanjskih, tehnoloških utjecaja na prirodne procese. Upravo tim temama bavit ćemo se u sljedećim nastavcima ove kolumne.
Za kršćane to istodobno znači i nešto više: poziv na razlučivanje duha vremena, na prepoznavanje trenutka u kojem su određene ideje posijane i na promišljanje plodova koje takvo sjeme danas donosi. Jer ne nosi svako sjeme isti rod, niti svaka promjena dolazi iz istog izvora.
Više od istog autora:
Hrvatska otvara vrata Pakistanu, a vlastite radnike šalje u inozemstvo
Što više pokušavaju ušutkati Majku, to glasnije odjekuje njezino ime
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
