U utorak 18. siječnja, na dan inauguracije, drugim mandatom očekivano potvrđenog predsjednika Milanovića, stigla je potvrda da se na domaćoj političkoj sceni događa nešto vrlo – neočekivano.
Čak četiri konzervativne desne stranke uspjele su se dogovoriti o zajedničkom nastupu u jednoj županiji za predstojeće lokalne izbore.
Desnica kao rogovi u vreći – prednost za HDZ
Godinama već na desnici slušamo o nužnosti zajedničkog nastupa, o bespotrebnoj rascjepkanosti, o mandatima koji zbog D’Hondta bježe od konzervativaca prema velikim strankama i slične priče.
Međutim, kao rogovi u vreći slagale su se hrvatske suverenističke političke opcije svaki put kad bi i krenuo neki pokušaj njihova ujedinjenja. U sudarima ega, objektivno ipak manjih vođa nego što bi to oni u ogledalu vidjeli, najviše je štete doživjelo konzervativno glasačko tijelo.
Zbog (pre)velike konkurencije na desnici, samostalnih izlazaka na izbore i D’Hondta, podrška koju su dobivale desne stranke nije razmjerno namirena mandatima, a time ni konzervativnim politikama, kako na nacionalnom tako i na lokalnom planu.
Zbog razjedinjenosti desnice i posljedično nedostatka prave konkurencije na desnoj strani političkog spektra, HDZ je dobio mogućnost otići duboko u lijevi centar pa čak i skroz ulijevo i tako okupirati popriličan prostor na političkoj skali, a onda i zagospodariti hrvatskom politikom.
Treći uzastopni mandat na čelu vlade aktualnog premijera Plenkovića kao i veliki broj župana, gradonačelnika i načelnika općina iz redova HDZ-a to nam potvrđuju.
U borbi za isto glasačko tijelo kod desnih se stranaka nerijetko prelazila granica dobrog ukusa, a dojam je bio da su konzervativci jedni drugima veći neprijatelji nego radikalno lijevi Možemo i ostali na ljevici ili vladajući HDZ.
Još se sjećamo epskog dvoboja na desnici kad je u Bujici gostovao Nikola Grmoja. Međusobnih optužbi nije manjkalo i izgledalo je kao da je između političara iz Mosta i Domovinskog pokreta bačena nekakva uzajamna fetva i da tu oprosta nema.
Količina mržnje koja je povremeno izvirala iz komentara koje su na društvenim mrežama pojedinci ostavljali konzervativnim suparnicima bila je zaprepašćujuća i iz kršćanskog rakursa gledano, potpuno neprihvatljiva.
Dezintegracija
Superizborna godina ipak je potaknula sklapanje saveza na desnici pa smo tako imali koaliciju Mosta s manjim strankama HKS-om i NLM-om kao i Domovinskog pokreta s Kolakušićevim Pravom i Pravdom, Zelenom listom i nizom drugih manjih stranaka, ali i dalje je izostajao onaj ključni dogovor između Mosta i Domovinskog pokreta.
I Most i Domovinski pokret su na parlamentarnim izborima postigli solidne rezultate, Most je sa Suverenistima i svojih jedanaest mandata ostao u opoziciji, a Domovinski pokret sa svojih četrnaest odlučio ući u vlast s HDZ-om.
A, onda je došlo bolno otrježnjenje. Već ionako rascjepkana desna politička scena nastavila je vlastitu dezintegraciju. Najprije je bračni par Raspudić, neposredno uoči europarlamentarnih izbora, odlučio napustiti Most i samostalno “napasti” poziciju predsjednika republike na skorim predsjedničkim izborima.
Nakon njihovog odlaska Most je na izborima za Europski parlament ostao ispod praga, a Domovinski pokret osvojio je jedan mandat. Izgledalo je to kao težak udarac za Most i Domovinski pokret je mogao trljati ruke, činilo se da će Penava i Radić prevladati Petrova i Grmoju u bitki na desnici.
Ali, to se nije dogodilo. Dezintegracija, taj zarazni proces kod hrvatskih konzervativaca zahvatio je i Domovinski pokret o čemu smo pisali u našem tekstu “Penava ili Radić: Što ovaj izbor znači za hrvatsku desnicu?”. Njih su se dvojica razišli, a u tom sukobu za kontrolu nad DP-om nadvladao je Penava. Pri tom se ovaj bivši HDZ-ovac odlučio riješiti osnivača i glavnog financijera stranke i njegovih ljudi.
Uvijek će ostati otvoreno pitanje koliko je na ove sukobe kao i na dezintegraciju desnih stranaka utjecao, direktno ili indirektno, vladajući HDZ odnosno različite službe, agencije, servisi, lobisti i razno razni savjetnici?
Trenutačno stanje
Radić je od saborskih zastupnika i članova koji su mu ostali odani osnovao Domino, novu stranku i izašao iz vlasti dok je Domovinski pokret ostao činiti tanku većinu vladajuće koalicije.
Tako trenutačno u saboru imamo Most, Domino, Hrvatske suvereniste, Bračni par Raspudić i Domovinski pokret kao predstavnike desnih ideja.
Čini se da će Domovinski pokret postati žrtva HDZ-ovog “bratskog ” zagrljaja i polako nestati sa scene, a bračni par Raspudić, koji se dok je bio u Mostu oštro protivio bilo kakvim razmišljanjima o zajedništvu, sada prebire po posljedicama svojih odluka nakon neuspješnog samostalnog pohoda na Pantovčak.
Izgleda da je situacija natjerala preostale igrače na hrvatskoj desnici i njihove ključne ljude da napokon progledaju.
Prema istraživanjima rejtinga političkih stranaka Most se opet vratio na čelnu poziciju kod hrvatskih konzervativnih stranaka s podrškom između 6 i 8 %, a Domovinski pokret i Domino imaju podjednakih 2,5 % podrške birača.
U takvim okolnostima očito je razum na desnici prevladao osobne interese. U Mostu često ističu da njihove lokalne organizacije imaju autonomiju same odlučivati o načinu izlaska na izbore odnosno o predizbornim koalicijama.
Zajedništvo nema alternative
U Primorsko-goranskoj županiji očito su shvatili da zajedništvo nema alternative kako je glasio jedan slogan kojeg su svojedobno koristili Hrvatski Suverenisti i u Rijeci je tako dogovorena pa onda i predstavljena kandidatura Mostovog Marina Miletića za župana Primorsko goranske županije. Miletić je zajednički kandidat Mosta, Domina, Hrvatskih suverenista i HSP-a.
Niz od ove četiri stranke izgleda poprilično ozbiljno.
Podsjetimo, Marin Miletić je na prošlim lokalnim izborima za Gradonačelnika Rijeke skupio 11,2 % glasova, a tada je tu kandidaturu podržala samo njegova stranka. Bit će izrazito zanimljivo vidjeti koliko će desnih birača mobilizirati zajednički nastup četiri suverenističke stranke na području Primorsko-goranske županije koja je ipak nešto sklonija svjetonazoru kojeg zastupa Miletić (odnosno stranke koje ga podržavaju) nego što je to bio grad Rijeka.
Jednako zanimljivo bit će pratiti na koji način će se razvijati suradnja ove četiri stranke i u drugim jedinicama lokalne samouprave.
Sudeći po riječima političara koji su došli izraziti podršku Miletićevoj kandidaturi, točnije dr. Biloglava, saborskog zastupnika Domina, Dominika Kleme, člana predsjedništva Hrvatskih Suverenista i predsjednice HSP-a Marine Logarušić, ovi su partneri spremni za suradnju gdje god je to moguće i pri tom nisu previše zahtjevni.
Navodno su u još nekoliko sredina pokrenuti pregovori i uskoro bi se moglo očekivati još sličnih vijesti.
Nezavisni saborski zastupnik iz kluba Mosta profesor Jurčević koji je jučer također došao iskazati podršku Miletiću ističe zajedništvo kao ključni faktor koje će on osobno doći podržati kad god bude pozvan.
Konzervativno biračko tijelo moglo bi uskoro na lokalnim izborima, a i onima koji će uslijediti napokon dobiti priliku glasati po svojoj savjesti, a bez straha da će glasovi propasti.
Naravno, da bi se to doista dogodilo, potrebno je da vodeće osobe desnih stranaka demonstriraju kršćanske kreposti što autentičnim konzervativcima ne bi trebalo predstavljati problem. Kao prvo, trebaju jedni drugima oprostiti sve izrečeno u godinama međusobnih prepucavanja, trebali bi se uzajamno ispričati i smoći hrabrosti to javno izreći.
Prema informacijama koje su do nas došle u tom smjeru se kreću razgovori, ali postoje i neki prijepori prvenstveno vezani uz osobe koje bi trebalo zajednički podržati i njihove izglede da ostvare dobar rezultat.
Dobar će rezultat svakako biti potvrda da je donesena odluka bila ispravna no mnogo je važnije graditi kvalitetne odnose s partnerima. Zajedništvo doista nema alternative jer vremena koja dolaze bit će turbulentna, a novi izbori vrlo mogući i to mnogo prije nego se očekuje.
Sposobnost okupljanja i povjerenje među suradnicima tako bi mogli postati presudni faktori za budućnost domoljubnih stranaka, ali i mnogo više od toga!
Europski tigar od papira s lakiranim noktima nasuprot ruskog medvjeda
Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao buncanje nekog ekscentrika
