Još je 13 kola ostalo do kraja ove sezone HNL-a. Na čelu ljestvice nalazi se Rijeka s bodom prednosti ispred Hajduka i sedam ispred branitelja naslova Dinama.
Potpuno nestvarno zvuči ova informacija kad je sagledamo iz perspektive budžeta, tržišne vrijednosti momčadi s Kvarnera i podrške koju ovaj klub uživa u političkim i gospodarskim strukturama u odnosu na svoja dva najveća konkurenta, Dinama i Hajduka.
Koja je tajna uspjeha ovog nogometnog kluba iz grada koji teče u kojem je sav preostali momčadski, a i pojedinačni sport odnijela bujica, financijske, kadrovske i prije svega strukturalne (političke) nesposobnosti?
Ponekad je doista teško dokučiti koji razlozi Rijeku već godinama održavaju na poziciji najvećeg konkurenta moćnom, europskom Dinamu.
Hajdukova dominacija
Tu poziciju, ako gledamo zadnjih desetak godina, Rijeka je preuzela od Hajduka iako Splićani imaju mnogo dužu tradiciju osvajanja trofeja, kao i neusporedivo brojniju vojsku navijača kako na tribini tako i među utjecajnim ljudima u različitim sferama društva.
U Splitu su dugo na Rijeku gledali kao svojevrsnu nogometnu provinciju. U očima Hajdukovaca Rijeka je bila mali klub iz kojeg će pokupiti ono što vrijedi, kao svojedobno “doktora” veznog reda Nenada Gračana ili pak braću Sharbini koji su u paketu morali na Poljud.
Isto tako, kad je zaškripilo u kadrovskoj ekipiranosti Bijelih s Kantride, put sjevernog Jadrana stizali su “spasitelji” u liku Luke Kaliterne, Ivana Katalinića ili pak Zorana Vulića koji su tako utvrđivali dominaciju Hajdukove sportske politike duž cijele jadranske obale.
Mamićevo zaposjedanje pozicija moći
Situacija se promijenila nedugo nakon što se na hrvatskoj nogometnoj sceni pojavio Zdravko Mamić. Zagrebački Hercegovac dugoročno je zaposjeo pozicije moći u hrvatskom nogometu koje su do tada bile podijeljene između dva nogometna Golijata, dva najuspješnija hrvatska kluba, Hajduka i Dinama, a težište se pomicalo čas na jednu, čas na drugu stranu.
I Rijeka je tada, umjesto najsjevernije dalmatinske nogometne ispostave, kako su je doživljavali u Dalmaciji, postala rasadnik za plave snage. Najbolji nogometaši Rijeke, poput svojedobno Danijela Šarića, Boška Balabana, Damira Milinovića, Renata Pilipovića i ostalih redovito su nakon Rijeke odlazili put Maksimira.
Dvosmjeran promet s Maksimirom
Tek dolaskom Damira Miškovića taj je promet postao dvosmjeran.
Tako su na Kantridi i kasnije na Rujevici osvanula i mnoga imena koja su svoju afirmaciju stekla u plavom dresu. Andrej Kramarić, Marin Leovac, Ivan Tomečak, Goran Mujanović, Domagoj Pavičić, Luka Menalo i mnogi drugi odigrali su važne role u osvajanju trofeja u Miškovićevoj eri.
Riječka stabilnost
Nešto se promijenilo u funkcioniranju kluba.
Rijeka više nije klub koji ovisi o sreći pa mora čekati desetljećima da se pogodi dobra generacija kao što je to bilo u mnogo puta opjevanoj “šampionskoj” 1999.
Rijeka više ne ovisi niti o usponu nekog lokalnog političara/gospodarstvenika na nacionalno relevantne pozicije kao što je to svojedobno bilo za vrijeme Ljube Španjola koji je Rijeci donio dva uzastopna kupa bivše države krajem 70-ih godina prošlog stoljeća ili Roberta Ježića, spretnog poslovnog čovjeka s jakim političkim vezama u doba premijera Sanadera, kojem je to uspjelo sredinom 2000-tih.
Rijeka se već godinama ne bori za opstanak niti joj netko mora povećavati ligu da ne bi iz nje ispala.
Rijeci ne prijeti financijski slom i Rijeka je u pravilu u gornjem dijelu ljestvice koji joj garantira ulazak u kvalifikacije za europska natjecanja.
U ovoj rečenici sažeti su svi riječki sportski i poslovni ciljevi.
Valovi nezadovoljstva
I bez obzira na njihovo učestalo proklamiranje, valovi nezadovoljstva pogađaju riječku navijačku populaciju, uvijek iznova, kad prodajom igrača Rijeka puni svoj proračun.
Istini za volju, svako toliko Rijeka osvoji i poneki trofej. U zadnjih 12 godina osvojena su četiri kupa Hrvatske i po jedan naslov prvaka i superkup. Prije toga u svojoj povijesti Rijeka je osvojila još dva kupa Hrvatske i dva kupa Jugoslavije i jedan Balkanski kup.
No, čak i više od osvojenih trofeja ili trenutačne pozicije na ljestvici, navijačko raspoloženje određuje dostojanstvo koje njihov klub pokazuje u odnosu s drugim klubovima odnosno prema njima samima.
Teško je, iz perspektive navijača Rijeke, pomiriti se s činjenicom da Hajduk, iako s naznakom financijskih dubioza, na kraju polusezone ne proda nikog i još dovodi pojačanja, a Dinamo čak uzima najboljeg Rijekinog stopera i tako je oslabljuje u borbi za naslov.
Bolno djeluje i prodaja jedinog hrvatskog reprezentativca s Rujevice, Marca Pašalića i onda kao sol na ranu stiže prodaja duše i srca bijele momčadi, kapetana Ivana Smolčića u talijanski Como.
Ako je torpediranje Rijeke od strane ljubljanske Olimpije na startu sezone bilo otpisivanje Bijelih ambicija onda je prodaja bisera iz riječke ogrlice u zimskom prijelaznom roku bila potpuno potapanje probuđene nade da se nešto ipak može učiniti još u ovoj sezoni.
Ogorčenje nakon rasprodaje igrača i prvog ovogodišnjeg poraza u HNL-u, koji je odmah potom stigao na gostovanju u Varaždinu, toliko je jako zahvatilo navijačku populaciju da je Mišković morao sazvati konferenciju za medije i objasniti svoje (ne)ambicije o čemu smo pisali ovdje.
Nakon predsjednikove presice stigao je i domaći poraz od Istre, a rezigniranost u navijačkom puku pod Učkom dosegnula je svoje najviše vrijednosti.
Predstojeće derbi utakmice s Osijekom na Opus Areni i Dinamom na Rujevici iščekivale su se kao potencijalni zadnji čavli koji će se zabiti u lijes riječkih ovogodišnjih ambicija s kojima se sprdala hrvatska nogometna javnost.
Potvrda svrhovitosti sportske politike Rijeke
I onda smo svi skupa, još jednom, svjedočili potvrdi svrhovitosti tvrdoglavih ustrajavanja na sportskoj politici koju gura Damir Mišković. Riječka blagajna je puna, a
Osijek i Dinamo potučeni su do nogu bez prilike da zaprijete riječkoj momčadi
Bila je to demonstracija momčadskog duha i fanatične borbenosti koja krasi ovaj tim tijekom cijele ove sezone. I sa Smolčićem i bez njega.
Visoki presing, koji provocira pogreške i lomi kreaciju igre protivnika već u njenom začetku, načeo je protivnike u obje ove utakmice.
Povratak Fruka u prostor iza isturenog napadača, nakon što je na tu poziciju doveden Duje Čop potvrdio je predviđanja da će to biti veliki dobitak za riječki napad. Oslobađanjem svoje prinudne “lažne devetke” i njegovim povratkom na pozicije koje mu ostavljaju prostora za kreaciju, Rijekina igra postala je lepršavija i s mnogo više mogućnosti nego je to bilo do sada.
Frukova minijatura kod prvog gola otvorila je prostor za još jednu potvrdu – onu da je Djouahra na lijevom krilu jedno od najubojitijih oružja bijelih.
Vodstvo Riječana kao da je izbacilo Dinamove zvijezde iz težišta.
Gubitak živaca i bespotrebni žuti kartoni Kange, napadača Dinama, ostavili su njegovu momčad bez ikakve šanse da odgovori na moć koju je Rijeka ionako već pokazivala i prije tog, za Plave, kobnog trenutka.
Nakon toga, utakmica je bila potpuno jednosmjerna. Uskoro su Janković i Petrović pogocima još u prvom poluvremenu zapečatili sudbinu Dinama u ovoj utakmici.
Duje Čop početkom nastavka potvrdio je tezu o kojoj se sramežljivo pričalo čim je stigao u Rijeku, a osobito nakon pobjede na Opus Areni: “Rijeka s Čopom može napasti titulu”.
Moramo napomenuti i da je samo uviđavnost Rijekinih napadača do kraja utakmice poštedjela Dinamo najtežeg poraza u HNL-u.
Premda, vrijedi istaknuti i da je i ovih 4:0 izjednačavanje najuvjerljivijih Dinamovih poraza HNL-u.
Skromni “Đale”, “Bijeli David” i razgolićavanje Dinamovih slabosti
Bijeli David pomeo je plavog Golijata. Najveće zasluge za ovaj rezultat ipak idu treneru Rijeke, skromnom “Đaletu”.
Riječki Crnogorac kod svojih igrača uspio je probuditi upravo one vrline koje je budući kralj David demonstrirao u biblijskoj borbi protiv moćnog Golijata.
Vjera da se može pobijediti, hrabrost i odlučnost da se to i postigne zadale su ozbiljan udarac plavom stroju u nastojanjima da obrani naslov.
Utakmica na Rujevici razgolitila je sve slabosti koje dostižu klub koji uvođenjem demokratskog načina upravljanja više nema jasnog vodstva.
Slično kao i ono što se često znalo događati u Hajduku, sada se događa i u Dinamu. U vođenju kluba prelamaju se interesi više različitih grupacija što nužno dovodi do raznih kompromisa u sportskoj politici, a onda kao posljedice toga stižu i slabiji rezultati.
Ništa još nije gotovo
Ali, za razliku od Dinama, Hajduk je, barem u ovom posljednjem kolu, izgledao kao momčad koja je kadra napasti titulu.
Naravno, ništa još nije gotovo ni za Dinamo. Dinamo ima i kvalitetu i iskustvo i pobjednički mentalitet da izvuče ovu situaciju, ali vremena je sve manje.
Zagrepčanima slijedi derbi protiv Hajduka u naletu. Hajduk je, baš kao i Rijeka Dinama, pomeo Osijek na Poljudu s 4:0.
U predstojećem derbiju na Maksimiru Dinamo ima imperativ pobjede. Ne upiše li sva tri boda moglo bi se dogoditi da Dinamov zaostatak postane prevelik čak i za ovog neupitnog vladara nogometnih travnjaka u Hrvatskoj.
U zadnjih 20 godina samo jednom Dinamo nije uspio prvi presjeći vrpcu prvoligaške utrke. Njegov je čelnik, Zdravko Mamić, tada Rijeci i Hajduku poručio: “Ovo ste gledali sad i nikad više!”
Ali, Mamić više nije u klubu…
Konačno izronili – Hajduk utrpao Osijeku četiri komada kao uvertiru za derbije
