Prije (ne toliko) puno vremena, nekih dvije tisuće i dvadeset pet godina nakon Krista, na krajnjem jugu poluotoka Isteriks, lokalno pleme Histri doživjelo je nirvanu. Ono što su mnoge generacije tog napaćenog kraja prije mogle samo zamišljati, u proljeće se dogodilo. Ta zeleno žuta vojska, koju ni stotine preživjelih brodoloma nije slomilo u vjeri za bolje sutra, sanjala je o tome desetljećima. Dok je s tranzistora pitalo „Ima li nade za nas?“, svima je bilo jasno da je ovom perspektivnom plemenu potreban samo pravi vojskovođa, onaj koji će znati iskoristiti potencijal garde. Taj se pojavio u pravom trenutku; Žgombalo Gracijano.
Za mladog revolucionara Gracijana, inače iz plemena Marcela Zalayeta, radilo se o povratku na jug Isteriksa. Ovdje gdje je zapravo imao jedinu uspješnu generalsku epizodu svoje kratke karijere, pošto je u međuvremenu probao svoje stručne sposobnosti i u zemlji Fernanda Couta. No tamošnje pleme nije imalo toliko strpljenja koliko su imali pitomi i mirni Histri, pa je tako Gracijano otišao na plaćeni godišnji čekajući da mu se ukaže neka nova prilika. Iako je prvi put naprasno otišao u također (do tada) jednom od najboljih trenutaka u povijesti poluotoka Isteriks, ljudi su ga ipak i dalje simpatizirali. Nisu mu zamjerili prijašnji bijeg iz sredine koja ga je toliko cijenila i voljela, već je opet bio dočekan poput kralja i onog kog se čekalo.
Povratak Žgombala na čelo zeleno-žute vojske je u startu pokrenuo ogroman val optimizma u pomalo pasivnom okruženju Histra. Ovdje gdje su ostale, brojčano superiorne vojske, proteklih godina većinom dolazile bahato i odlazile slavodobitno, unatoč ponekom podvigu, poput bljeska kratkog sjaja (koji je ipak bio više iznimka nego pravilo). Gracijano je dobio mnogo bolje uvjete za borbu; bolju logistiku, tehnologiju i oružje od svih svojih prethodnika. Pa i od samog sebe u prvom mandatu, prije tog spomenutog bijega, kondicioniranim visokim ambicijama.
Sve se ovaj put posložilo i okrenulo na pravu stranu; po prvi puta u svojoj povijesti, Histri su redovno i dominantno šamarali sve koji su bili na putu, uključujući one najjače i najbogatije vojske. Cijeli grad je izgledao ljepše i sijalo je sunce iznad Heister Marselovog polja. Posebno je žitelje Isteriksa oduševilo pobjeđivati protiv mrskog susjednog plemena, koji je kroz godine uvijek reketario i podcjenjivački gledao preko planine svog napaćenog rivala. No Histri su jačali na svim poljima, organizacijski, brojčano, strateški… Rasli su rapidno i postali apsolutni hit čitave nacije. Za jedne rašlje partibrejkera Hernanija, ostali su na korak od aviona koji bi ih u srpnju odveo na 3500 km udaljeni izlet na Atlantski ocean.
Tog 25. svibnja, završila je predivna sezona a tuga se miješala s ponosom zbog iznimno intenzivnog rollercoastera emocija. No prije nego se motor niti ohladio, po Istragram i ostalim društvenim mrežama, počela se širiti šokantna vijest kako je Žgombalo Desperado Gracijano opet izveo famozni bijeg u „ambiciozniju sredinu“. Nestao je preko noći i nikome nije rekao kamo ide, čak ni svojim najvjernijim suborcima. Tradicionalno napaćena garda s juga Isteriksa, bila je dotučena do srži. U najljepšem ikada proljeću, uz već postojeće dvije ogromne i nezaboravne traume (polufinale Kupa i za dlaku izmaknuta Europa), stigao je treći težak udarac koji je izazvao miks bijesa i razočarenja Histra.
Jer kod njih, tako strastvena reakcija nije uobičajena. No ovdje je u punoj snazi okušana izdaja, a zna se da je izdaja jedan od najtežih udarca koji čovjek može doživjeti. Bol je još veća jer ne dolazi od neprijatelja, već od osobe koju smo voljeli i kojoj smo vjerovali. Neprijatelj nas nikada ne može izdati jer od njega ni ne očekujemo vjernost. No od lidera našeg čopora, s kojim smo zajedno rasli (mi s njim ali i on s nama), i kojem smo poklonili sve svoje povjerenje; to je bio nož u srce na najteži mogući način. Iako se Gracijano do dan ranije kunio u ostanak i obećavao budućnost u gradu na sedam brda, te iako je imao status božanstva u cijelom tom okruženju, Žgombalo je digao sidro, iskopčao telefon, preusmjerio pozive kolega iz kluba na svog menadžera, te odjahao prema južnim krajevima.
Priča je gotova i vraćamo se u stvarnost. Mentalitet nogometnog navijača, i stav koji zauzima, po defaultu je subjektivan. To jednostavno tako mora biti. Isto tako, bol boli samo onog koga boli. Generalno, u svijetu gdje nove generacije sve više uče da gledaju sebe i postanu usamljene individue (odnosno lak plijen establishmentu*), i logično je da će navijači drugih klubova imati kompletno drugačiju percepciju ove priče. Pa je tako Istra, ili Histri s početka priče; „nezahvalna prema Garciji (Gracijanu) jer normalno je da profesionalac ide za ambicijama u veće klubove“. Ili, „napadate Garciju da je izdajnik iako je stranac, a domaćem dečku Lisici koji je otišao u Dinamo, pišete slatke oproštaje…“
Službenu stranicu Istre su na objavi o razlazu s Garciom napali mnogi navijači njegova novog kluba, iako njih nitko od nas nije krivio za cijeli slučaj Žgombala Gracijana. Jasno da je Hajduk po tradiciji i povijesti veći klub od Istre. Osim toga, u bivšoj državi je Istra igrala u nižim ligama, te su Istrijani u izboru „velike četvorke“, mahom navijali za Hajduk, osim onih na istočnoj obali koji su naginjali Rijeci. Što zbog dijalekta, što zbog mediteranske veze, nekako je to bilo čak i logično. No dolaskom HNL-a, Istra je počela graditi svoju priču, te su Demoni godinama morali mukotrpno graditi svoju bazu da Istra bude glavni klub u gradu.
Ali ako gledamo svježiju povijest, može se primijetiti koliko je zapravo Istra porasla u odnosu na prošla vremena. U zadnjih 5 međusobnih utakmica s Hajdukom; 4 su završene 1-1 i to tako da se „majstor s mora“ svaki put spašavao poraza, ali peti put nije bilo spasa jer tako je Rozić odlučio. Osim toga, Istra je u zadnjih 20 godina osvojila jednak broj HNL titula kao Hajduk. Isto impresivan podatak; u posljednjih 30 godina u grupnim fazama europskih natjecanja, zeleno-žuti su osvojili samo 3 boda manje od tradicionalno u Europi uspješnog Hajduka. Dakle navijačka subjektivnost može biti spakirana kako god kome paše. Realno, Hajduk je vjerojatno veći, ali navijačima Istre je Istra najveći klub na svijetu.
I general Garcia bi sigurno bio puno simpatičnija osoba žiteljima Isteriksa, da je malo bolje iskomunicirao svoje planove s ljudima koji vode klub. Pa da i oni imaju vremena naći nasljednika. Ovako zavlačiti, ne samo svoje kolege i igrače koje vodiš, nego kompletnu navijačku masu koja ti je vjerovala i držala kao kap vode na dlanu…. Ružno i neoprostivo, iako je sasvim jasno da svakim danom Gonzalo sve manje i manje nedostaje zeleno žutoj obitelji. Istra će nastaviti svoj mukotrpni proces rasta, jer nakon ovakve sezone i bijega Garcije, najteže će biti zadržati igrače kojima je sigurno utjecaj managera i interes brojnih klubova „pomutio razum“. To je sve normalno u svijetu sporta ali i životu svagdašnjem.
Prodaja će sigurno biti, neke su već i službene, jer Istra je razvojni klub i poput svakog drugog kluba u ligi (osim Dinama momentalno*) može stabilno poslovati samo kvalitetnim prodajama igrača. Nakon ovako teške tri traume koje su Puležani doživjeli u najljepšim trenucima svojih života, uvijek postoji strah da se opet sve ne strovali natrag u ralje prosječnosti. Tamo negdje oko dobrog starog devetog mjesta. Ali Saša, alfa & omega naša, zna što radi i zašto to radi. U prve tri godine je stvarno uspješno nadomještao odlaske igrača i stvarao profite, paralelno podižući budget, ulažući u sportski kamp i postepeno dižući rejting kluba. Istra je postala peta momčad lige po vrijednosti na TM. Krivulja je kontinuirano uzlazna.
Nož u srce (ili bolje reći; nož u leđa) Gonzala Garcije, postavio je klub u vrlo ranjivu poziciju, jer dugogodišnja pulska depresija uvijek vreba iza ugla da opet učini sivim nebo iznad Alda Drosine. Goran Tomić i Saša Bjelanović, uz support iz Vitorije, imat će jako težak zadatak zadovoljiti svježe ambiciozne kriterije čitavog okruženja. Očekuju se isti ili još bolji rezultati, a gotovo svi igrači su mete raznih klubova. Navijačima će zato trebati puno strpljenja i razumijevanja za novi proces tranzicije, u kojemu će sigurno biti puno promjena, novih igrača ali i odlazaka stožernih igrača. No, tako je i svim ostalim klubovima u ligi. Garcia je sada gotova priča a Istra mora dalje nastaviti svoj mukotrpan proces rasta. Usprkos svim izdajama, podcjenjivanjima i opstruiranjima, Istra će opet zablistati!
VAR, TV prijenos i kaos: Kako je HNL postao najluđe prvenstvo u povijesti
