“Derby della Učka” u polufinalu Hrvatskog nogometnog kupa čekao se u Rijeci s podijeljenim emocijama. S jedne strane nakon prvenstvenog poraza u Koprivnici riječki su navijači zahtijevali iskupljenje u vidu domaće pobjede nad lokalnim rivalom Istrom. Ništa drugo jednostavno nije dolazilo u obzir.
S druge strane, iskustvo Rijekinih igara u proljetnom dijelu HNL-a nam govori da Rijeka velike muke muči s klubovima iz donjeg doma HNL-a. Naime, Rijeka je u deset službenih utakmica u 2025., šest od njih igrala s klubovima iz te skupine i pobijedila samo Lokomotivu.
Ta je pobjeda bila ujedno i uvodna Rijekina utakmica u ovogodišnjem HNL-ovom proljeću. Nakon te pobjede Rijeka je izgubila od Varaždina, Istre i Slavena i remizirala s Goricom i Šibenikom.
U preostale četiri utakmice koje je igrala s tzv. “velikom četvorkom”, Rijeka je u HNL-u pobijedila Osijek u na Opus Areni, Hajduk i Dinamo na Rujevici. Tome još treba pridodati i pobjedu protiv Hajduka na Poljudu u kupu.
I koliko god ugodno, iz riječke perspektive, djeluju pobjede nad rivalima iz vrha jednako zabrinjavajuće djeluje jalovost Rijeke u utakmicama s klubovima koji ne pripadaju toj skupini.
Strepnja riječkih navijača pokazala se potpuno opravdanom. Istrijani su se nametnuli od samog početka i niti u jednom periodu utakmice nisu posustajali. Statistički gledano, Istra je bila bolji suparnik. Imala je veći posjed, više šansi i veći ukupan broj udaraca prema golu.
Broj udaraca u okvir gola bio je jednak, po četiri sa svake strane. Rijeka je dominirala samo u broju kornera i u pokazatelju koji je jedino važan na kraju – onaj postignutih golova.
Kako to obično biva, momčad koja ne iskoristi svoje šanse bude kažnjena. Tako je bilo i ovaj puta.
U sam smiraj utakmice, kad su produžeci već bili vrlo izgledni, Toni Fruk, koji je do tog trenutka bio potpuno rezerviran, iskoristio je jednu pogrešku gostiju, presjekao krivo dodavanje Valinčića i poentirao za vodstvo domaćina u 86. minuti.
Vremena za preokret više nije bilo i Rijeka je s minimalnom pobjedom otišla u finale.
Trener Rijeke Đalović slavio je nakon zadnjeg sučevog zvižduka kao da je osvojio naslov. Nešto kasnije, na konferenciji za medije, poprilično se uzbudio na konstataciju novinara da je Rijeka igrala slabo.
Priznao je Đalović da je najteže igrati kad svi očekuju pobjedu i odao priznanje svojim momcima uz konstataciju da nitko neće pitati za igru u polufinalu ako se trofej osvoji.
Za razliku od njega, najbolji riječki strijelac nakon utakmice bio je vrlo kritičan i izjavio kako je ovo bila možda i najlošija Rijekina utakmica ove sezone. Mnogi riječki navijači složili bi se s Frukom.
I ovdje trebamo zastati i ne upasti u zamku vječito nezadovoljnih Hajdukovih navijača kao i u zadnje vrijeme isto tako nezadovoljnih Dinamovaca.
Nije Rijeka bila loša u Koprivnici i nije bila katastrofalna ni protiv Istre u polufinalu kupa. Nije ni Dinamo bio užasan u Varaždinu kao što ni Hajduk nije bio loš protiv Šibenika.
Jednostavno, nije pošteno prema njihovim suparnicima isticati samo slabe strane igre papirnatih favorita. Svaki klub igra onoliko koliko mu suparnik dozvoli i upravo u tom starom pravilu krije se ljepota ove sezone HNL-a.
Ni u jednu utakmicu nitko iz velike četvorke ne može ulaziti s unaprijed upisanim bodovima. Ili može, ali će mu se to vrlo izgledno razbiti o glavu.
Istra je na Rujevici, baš kao i Slaven u Koprivnici, igrala odlično. Varaždin je aktualnom prvaku dvije trećine utakmice bio potpuno ravnopravan protivnik. Igrao je hrabro, tražio nadigravanje, branio se kad je trebalo.
Umjesto jaukanja komentatora jer njihovi favoriti iz vrha ne trpaju mreže klubovima iz “donjeg doma” mnogo je uputnije uživati u svakoj pobjedi svog omiljenog kluba koji se bori za trofej i ne klonuti duhom nakon nepovoljnog rezultata.
Ova je sezona prava poslastica baš zbog činjenice da svatko može svakoga pobijediti. U takvim okolnostima možemo očekivati promjene na vrhu prvoligaške karavane iz kola u kolo. Baš zbog toga svaka je prvenstvena utakmica presudna kao da je eliminacijska poput ove koju smo gledali na Rujevici.
Rijeka se plasirala u finale kupa i u dvije utakmice sa Slavenom imat će prigodu osvojiti svoje sedmo Rabuzinovo sunce. Slavenu bi to bio prvi trofej, ali bez obzira kako prošli u finalu, Koprivničani su potpuno zasluženo njegovi sudionici.
U najboljoj su formi, imaju najviše uspjeha kad gledamo zadnjih pet utakmica, imaju igru i odličnog trenera. Uz sve to pokazali su i mirnoću i boljim izvođenjem jedanaesteraca i izbacili Osijek u polufinalu.
Možemo reći da Hajduk ima sreće baš kao i Dinamo jer im gostujuće utakmice s polufinalistima kupa dolaze već u subotu i tu je njihova šansa jer su se i Slaven i Istra ispraznili u zahtjevnim utakmicama ove srijede.
Rijeka ide uvijek neugodnoj Lokomotivi i svakakvi su ishodi u sve tri utakmice mogući.
Kako god da završe ogledi idućeg vikenda u HNL-u, možemo reći da ni slučajno ništa neće biti odlučeno.
Moglo bi se dogoditi da se ove godine u doslovno u zadnjim kolima odlučuje o naslovu.
Iako se povremeno mogu čuti i prizvuci “kmečanja” iz više različitih smjerova, zbog suđenja, pošteno je reći da je ono “mila majka” u usporedbi s vremenima kad je Zdravko Mamić žario i palio hrvatskim nogometom.
Grešaka ima, ali su relativno ravnomjerno raspoređene i ne može se konstatirati da su suci “skrojili” tablicu. Za sada je tako, a iskreno se nadamo da će tako i ostati.
Sve u svemu, navijači s Kvarnera mogu biti zadovoljni; Samo je Rijeka još uvijek u borbi za oba trofeja, a već ovaj vikend čekaju nas nova uzbuđenja u odličnoj sezoni HNL-a.
Jadranski derbi: Zaslužena pobjeda Riječana i tvrdoglavo odbijanje realnosti Hajdukovaca
