Rijeci nova sezona nije krenula dobro.
Nakon šampionske sezone u kojoj su Bijeli po drugi put u svojoj povijesti osvojili duplu krunu prvi put se dogodilo da je gotovo cijela momčad ostala na okupu.
Samo su dvojica igrača iz prve postave napustila Rujevicu i to oba jer im je istekao ugovor, a našli su izdašnije ponude za nastavak svojih karijera od onih koje su im ponuđene za ostanak na Kvarneru. Selahi i Djouahra mnogo su značili Đalovićevoj momčadi, ali teško je reći da su značili više od Pašalića, Ivanovića, Galovića i Smolčića bez kojih je ostao u prethodnom razdoblju.
Istovremeno, momčadi se priključilo nekoliko poznatih imena poput NDockyta i Lasickasa te nekoliko mladih igrača koji mnogo obećavaju.
Potpuno iznenađujuće, šampionski je trener počeo s jadikovkama u javnom prostoru i tako kompromitirao svoju poziciju kod svojih momaka kojima je time dao do znanja da baš ne vjeruje u njih, potpuno suprotno od onog što je činio cijele prošle sezone. A, najviše je svoju poziciju kompromitirao kod onoga kod kojeg su i sukno i škare u klubu, kod predsjednika Miškovića. U ovih 13 godina koliko vodi Rijeku Predsjednik je dobro naučio što to znači kad, umjesto s njim, trener glavna savezništva sklapa s medijima i javnosti. Sudeći po načinu na koji su završile priče sa Sopićem i potom s Đalovićem teško će mu se to opet dogoditi.
Simpatični Crnogorac tako je sam sebi presudio, a na kormilo Rijeke došao je Španjolac koji je godinu dana ranije s puno skromnijom momčadi isprašio tada Đalovićeve Bijele s pet komada u mreži, u ljubljanskoj noći za zaborav. Bivši igrač Reala maestralno je je tada postavio igru Olimpije koja je izgledala kao da je došla iz neke od lige “Petice”, a ne iz objektivno slabije slovenske lige.
Klupsko vodstvo zapamtilo je dobro taj šamar i nastavilo pratiti Victora Sancheza. Sudbina je htjela da bude slobodan baš kad je Đalović prevršio mjeru.
Upravo u to vrijeme činilo se i da je Damir Mišković napokon pronašao kupca po njegovoj mjeri koji će Rijeku dignuti na višu razinu. Iako je sve izgledalo gotovo, do promjene vlasništva nije došlo, a ti događaji očigledno su ostavili traga na momčadi.
Nekakva nesigurnost se uvukla u redove Rijeke, nedostajalo je samouvjerenosti, energije i učinkovitosti i loši rezultati pod Đalovićem (domaći porazi od Varaždina i Shelbourna) nastavili su se i pod paskom novog trenera. Rijeka je izgubila i od posljednjeg Vukovara, prosipala bodove u susretima s Lokomotivom i Istrom i već nakon desetog kola zaostaje 11 bodova za vodećima Dinamom i Hajdukom.
Iako su se samo najveći optimisti nadali da bi Rijeka mogla obraniti titulu ipak ni najveći pesimisti nisu očekivali da će se od šansi za taj pothvat oprostiti već nakon prvog kruga HNL-a.
Bez obzira na to, momčad je i dalje na najboljem putu da ostvari zadane ciljeve koje Predsjednik uvijek iznova javno proklamira: „Cilj je osvojiti mjesto koje garantira borbu za skupine europskih natjecanja, a ako se ukaže prilika za nešto više, znat ćemo je iskoristiti.” Prilika za “nešto više” je za sad jedanaest milja daleko, ali treće ili četvrto mjesto je i dalje na dohvat ruke.
U svim tim nedaćama s početka sezone, Rijeku je barem pomazila činjenica da je put do europskih liga bio nikad jednostavniji i taj je očekivani učinak plasmanom u grupno natjecanje Konferencijske lige ostvario još Đalović gostujućom pobjedom protiv Shelbourna.
Upravo ova okolnost činila se kao idealnom za oplemeniti ovu sezonu. Europske utakmice s protivnicima s kojima se može igrati prilika su za financijsku injekciju tako potrebnu klubu koji živi od transfera, a nikoga nije prodao na kraju sezone. Osim toga, iskustvo koje se stječe u tim utakmicama podiže i igrače i cijeli klub na jednu višu, profesionalnu razinu.
Prva utakmica protiv moldavskog Noaha izgledala je kao dobra prilika za početak lijepe europske priče, ali Bijeli su opet posrnuli. Nesmotreni crveni karton Jankovića doveo je do još jedne europske blamaže momčadi s Rujevice, a nesretnog Niku, koji je figurirao kao sigurna karta za izdašni izlazni transfer udaljio, iz prve momčadi.
Sa zebnjom su riječki navijači čekali susret protiv dvaput skuplje i objektivno snažnije momčadi Sparte iz Praga.
I baš na dan utakmice otvorilo se nebo nad Kvarnerom.
Kad uvjeti za igru nisu dobri tad i prednost kvalitetnije momčadi manje dolazi do izražaja. Na tribinama se moglo čuti da bi kroz požrtvovnost i borbenost to mogla biti riječka šansa.
U utakmici koja je na trenutke više sličila na američki nego klasični nogomet, vidjelo se da je Sparta kvalitetnija, ali i da se Rijeka ne predaje. Maestralni Toni Fruk pokazivao je da je majstor uvijek majstor i na zelenom tepihu i u močvari; dribling, štopanje i čuvanje lopte jednostavno su vještine upisane u genetski kod majstora. Pogodio je Fruk i za vodstvo Rijeke, ali mu je zgoditak poništen zbog minimalnog zaleđa.
Ipak, uvjeti su bili do te mjere loši da je utakmica najprije prekinuta u 13. minuti pa nastavljena poslije više od sat vremena čekanja da bi nakon što je odigrano prvo poluvrijeme delegat i sudac donijeli odluku da će se drugo poluvrijeme odigrati sutradan.
Novi dan, nova sreća ili nesreća, kako za koga. Neobično je i razmišljati o tom nekakvom polovičnom srazu, a kamo li pripremati “utakmicu” koja će trajati 45 minuta, što je s obzirom na okolnosti bio slučaj u petak na Rujevici.
Po lijepom vremenu i oporavljenom travnjaku gosti iz Češke pokazali su da znaju igrati. Za razliku od vaterpolskog poluvremena kad je posjed lopte bio podjednak, u nogometnom je došla do izražaja kombinatorika ipak snažnije momčadi. Gosti su preuzeli posjed i prijetili nesigurnom Zlomisliću i samo se čekalo kad će neka od njihovih akcija uroditi plodom.
Ali, Bijeli su ovaj put napokon pokazali ono što ih je krasilo prošle sezone, a u ovoj su to negdje putem izgubili, pokazali su gard. Nisu odustajali od visokog presinga kad bi se za to ukazala šansa, dolazili su s većim brojem igrača u protivničku trećinu i tražili pogodak.
Možda je nakon nedavnog primanja kod pape, Riječanima ponešto ostalo i od Biblijskih istina jer „Tko traži dat će mu se; tko kuca otvorit će mu se”. I Bijelima se otvorilo u 75. minuti.
Ante Majstorović dugom je loptom idealno poslužio Oreča, a ovaj jednako uspješno asistirao Danielu Adu-Adjeiju koji je s peterca poentirao za veliko vodstvo Rijeke. Ova trojica igrača uz već spomenutog Fruka bili su i ponajbolji pojedinci dvodnevnog meča sa Spartom.
Nastavio je tako mladi Englez iz utakmice u utakmicu postizati golove i doista se čini, kako je primijetio jedan kolega s radija, da je Rijeka napokon dobila centarfora. Zanimljivom se čini i prognoza jednog drugog kolege, također radijskog novinara, koji za Adjeija kaže da će s obzirom na godine i kvalitetu njegov izlazni transfer sigurno biti dvoznamenkast.
Nakon tog pogotka moglo se najbolje vidjeti koliko samopouzdanje utječe na izvedbu svake momčadi. Odjednom su se uloge skroz izmijenile, Rijeka je bila ta koja inzistira, pritišće, igra. Dok su se gosti iz Praga oporavljali od šoka samo ih je sreća spasila od još ponekog gola u njihovoj mreži.
Pred kraj utakmice uspjeli su još koji put zaprijetiti, ali nedovoljno kvalitetno da bi se mijenjao rezultat i Rijeka je upisala prvu pobjedu i tri boda u Konferencijskoj ligi.
Možda se nekom čini da je Riječane pomazila sreća i da jedna pobjeda ne znači ništa, ali taj stav da se napadne jači protivnik i zrelost da se rezultat sačuva mnogo su više od puke sreće, a ona i onako prati hrabre, a upravo su to Bijeli pokazali u petak popodne. Bili su dovoljno hrabri da anuliraju poraz iz Moldavije i nastave sanjati europske snove.
Sjećanje na prerano otišlog dopredsjednika Rijeke, Deana Šćulca, kojem je prije početka utakmice odana počast minutom šutnje, a koji je čitavog sebe ugradio u stvaranje ozbiljnog kluba u gradu pod Učkom, u tome je sigurno pomoglo.
Ova bi pobjeda vrlo izgledno mogla označiti prekretnicu u sezoni koja se činila izgubljenom, a već u ponedjeljak u prvenstvenoj utakmici protiv Osijeka Riječani će imati priliku za potvrdu ove teze.
