HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – VELIKOGA SVEĆENIKA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan vam bio Dan Gospodnji – nedjelja, 13. kroz godinu. Sutra je svetkovina apostolskih prvaka – svetoga Petra i Pavla, a danas je spomen svetoga Ireneja, prvoga crkvenoga naučitelja koga je naučiteljem proglasio papa Franjo te ga prozvao “Učiteljem jedinstva” jer je u sebi spojio Istok i Zapad, Smirnu i današnji Lion, odnosno Francusku.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, toplo je, dani su vrući, ali ovdje ne prestaje rijeka hodočasnika teći, iz svih krajeva svijeta, sa svih kontinenata. Ovo je zacijelo čudo u nastanku, u opstanku, u trajanju. I ovaj izvor, čini se, ne presušuje, donoseći obilne vode i plodove u dušama i srcima vjernika, ali i naroda.
Svi smo još uvijek pod dojmom uspjeha nogometne reprezentacije, a kao što njezin izbornik kaže javno, oni su posvećeni Bogu, vjeri i svomu narodu. Ne stide se ići na svete Mise, javno, makar imamo podrugljivih glasova. Uvijek će biti osporavatelja, podsmjehivača, ali je jedno jasno: Gdje Boga nema, nema ni čovjeka, nestaje čovjekovo dostojanstvo, on se pretvara u obični radni stroj koji zarađuje i komu je novac bog.
Sveti Josemarija Escriva i svetost u svagdanu
Neki dan slavili smo svetoga Josemariju Escrivu de Balaguer, utemeljitelja apostolske družbe OPUS DEI koja ima svoje podružnice u više od osamdeset zemalja, a za njegove kanonizacije u Rimu 2002. bilo je više od milijun nazočnih vjernika i sljedbenika. A koja je bila njegova misija? Svetost u svagdanu! Za njega nema vremena ni prostora koji se ne mogu posvetiti Bogu.

Duhovnost svetog Josemarije Escrive je istovremeno jednostavna i duboko transformativna: „Posveti svoj rad. Posveti sebe u svom radu. Posveti druge kroz svoj rad.“ Za njega, običan stol, kuhinja, radni stol ili stol za glačanje nisu bili samo mjesto rada i truda – to je bilo sveto tlo. Svaki zadatak, bez obzira koliko malen ili nevidljiv bio, mogao je i može nam postati čin ljubavi i štovanja ako se ponudi Bogu iskrenog srca.
To uvjerenje nije proizašlo iz teorije, već iz njegova osobnoga životnog iskustva. Odrastao je u obitelji koja je poznavala i udobnost i teškoće. Kasnije, kao svećenik i duhovni vodič vidio je borbe i čežnje običnih ljudi: računovođa, studenata, građevinara, majki, učitelja. Vidio je koliko je lako podijeliti život na dvoje – nedjelju za Boga, ostatak za svagdan, „pravi život“. I razumio je skrivenu bol čežnje za nečim više, čak i u rutini ili svakodnevnom. Iskustvo je to s kojim se čovjek susreće tako često i u ispovjedaonici. Čovjek bi htio više, ali nekako se ne da.
Posvetiti svakodnevni rad
Sveti Josemaría nas uči da rad, kada je sjedinjen s Kristom, postaje više od sredstva za zarađivanje novca ili ispunjavanje popisa obaveza. Pretvara se u molitvu – prinos koji se sviđa Bogu. Ta proračunska tablica, pošten rad, strpljiva briga, kreativni napor – sve može biti živa žrtva ako započnemo dan s: „Gospodine, ovo činim za Tebe.“
Sveti Josemaría je napisao: „Postoji nešto sveto, nešto božansko, skriveno u najobičnijim situacijama, i na svakome od vas je da to otkrije.“ Ovo je duboka nada za svakoga tko se ikada osjećao beznačajnim, suvišnim, nevidljivim ili obeshrabrenim u svojim naporima.
Svijet možda ne primjećuje žrtvu u vašem svakodnevnom radu, ali Bog primjećuje. Prihvaćanjem ovog načina razmišljanja, naši postupci dobivaju novu svrhu i posve novi sadržaj. Slaganje ili glačanje rublja može biti čin ljubavi. Metenje poda može biti molitva za našu obitelj. Odgovaranje na e-poštu može postati način služenja Kristu u drugima.

Dijeleći i posvećujući svoj rad, pozivamo Krista u svaki kutak svoga dana, dopuštajući mu da svaki običan trenutak pretvori u korak bliže nebu. Stoga bih svima preporučio ono što je izrekao sveti papa Pavao VI. u Manili g. 1970. o navještaju Isusa Krista. “Jao meni ako ne propovijedam, naviještam Isusa Krista” – započeo je s Pavlovim riječima njegov imenjak Papa. Neka Gospodin prožme sav naš život!
Svećeničko ređenje – dan novog stvorenja
Rekoh, sutra je svetkovina svetih Petra i Pavla – apostolskih prvaka. A ujedno i dan svećeničkih ređenja. U Mostaru će biti zaređena četvorica franjevaca i jedan dijecezanski svećenik. Što to znači? To znači posvemašnja promjena osobe. Nije više stari, postaje novi, postaje osoba koja ima nadnaravne sposobnosti! Da, upravo nadnaravne, jer slaviti svetu Misu, izgovarati one Isusove riječi nad kruhom i vinom ne može svatko.
Može se čovjek tomu rugati, ali činiti ono što je Isus činio može samo svećenik – zaređeni. Ili opraštati grijehe – tko to može? Nikakav psiholog ni psihijatar, nego samo zaređeni svećenik. On u ime Božje oprašta grijehe. Jer vjernik ulazeći u sveti ispovjedni prostor govori: Ispovijedam se BOGU SVEMOGUĆEMU i tebi, brate, da sagriješih… Nema tu veličine, svi su maleni, svi su u biti jednaki pred Gospodinom. I kralj, i vladar, i prosjak.
Dojmljivo je kad zaređenici leže na podu, kao u lijesu. I nad njima se izvijaju Litanije svih svetih – priziva se njihov zagovor i blagoslov. Prostracija je dojmljiv prizor, a Litanije odzvanjaju kao valovi nad njihovim mirnim tijelima.

Tada nastupa izvanredan trenutak. Ustaju kandidati i kleknu pred nasljednikom apostola, koji potom polaže ruke na glavu. U tom trenutku, nebesa se otvaraju i Duh Sveti je sišao sa svog prijestolja, kao na Pedesetnicu. Božanski Tješitelj tada mu je udahnuo novi život. Kandidat postaje novo stvorenje. Ne biste propustili da biste se ovdje podsjetili na Knjigu Postanka, u njezinim prvim poglavljima. Tamo je Bog uzeo prah zemlje i dahnuo u njega. I pojavio se Adam.
Primite Duha Svetoga
Niti biste pogriješili ako biste se prisjetili prve uskrsne večeri kada su se apostoli okupili u Gornjoj sobi. Naš Gospodin je prošao kroz zaključana vrata i dahnuo na njih govoreći: “Primite Duha Svetoga.” I dao im ovlast opraštanja grijeha, te ih šalje u misije u cijeli svijet. Kao što je poslao Otac mene, i ja šaljem vas, govori im Gospodin. To se ponavlja i svakomu svećeniku!
Na dan zaređenja to je jedan jedini dah od Boga, i tada je nastalo novo stvaranje, kakvo svijet nikada prije nije vidio. U njemu su se na ovoj zemlji pojavile nadnaravne moći nove za cijeli svemir. Te su moći bile zapanjujuće i oduzimale dah. Ništa više nikada neće biti isto. „Evo, sve činim novo“ (Otk 21,5). To je zbilja jednoga svećenika. Doista, svaki je svećenik novo stvorenje, a oganj Duha Svetoga utiskuje u njegovu dušu neizbrisiv biljeg koji ostaje čak i u vječnost. Pročitajte ono što je izrekao sveti papa Pavao VI.











