Karmelski Škapular – nepoznati spas

Karmelska duhovnost

Potječe iz još davne 1220. godine. Prvi dokument o Majci Božjoj na gori Karmel dolazi iz Francuske pod nazivom “La Citeza de Jerusalem”. U njemu se nalazi putopis hodočasnika u Svetu zemlju koji opisuje goru Karmel i pustinjake koji se nazivaju braća Karmelska. Na gori također se nalazila crkvica posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stručnjaci povjesničari pokušali su protumačiti taj naziv Karmelićani. Oni tvrde kako su Karmelićani dobili naziv prema feudalnom mentalitetu. Riječ je o “tituli”, tj. crkvica posvećena Majci Božjoj bila je “titulus” kojoj su “mancipati”, odnosno podložni pustinjaci-Karmelićani, i tako su po toj tituli i dobili ime, navodi autor u knjizi “Karmelski Škapular”.

Papa Inocent IV. 1252. godine službeno naziva Red “Sv. Marija od gore Karmela”.

Sv. Šimun Štok

Englez iz 12. stoljeća. Od rane mladosti pobožno je ljubio i štovao Presvetu Djevicu. Zbog moguće pogibelji za njega u to doba i zbog starijeg brata koji mu je želio zlo, sv. Šimun Štok bježi u veliku šumu.

Živio je u šupljem hrastu u kojem je jedva mogao stajati uspravno. Čim je došao na hrast, objesio je križ i sliku Presvete Djevice Marije. Uz to imao je još samo knjigu psalma. Hranio se divljim voćem i raznovrsnim biljem. Kruha bi dobivao što bi mu Bog čudotvorno poslao preko nekih ljudi.

Dane i noći provodio je hvaleći i slaveći Boga i razgovarajući svaki dan s anđelima i svojom Nebeskom Majkom. Tako je živio punih dvadeset godina.

Jednog dana, tijekom molitve, ukaza mu se Presveta Marija Djevica i reče mu da napusti samački život i da stupi u karmelski red. Sv. Šimun je posluša i tako 1199. godine stupi u red Karmelićana.

Odlazi na šest godina u Palestinu gdje se napaja Duhom i krsti u ognju. Potom se vratio u Englesku i zapalio cijeli otok svojim ognjem kojim je bio zapaljen. Nadahnutim propovijedima i svetim životom obratio je nebrojeni broj ljudi.

Potom je 1245. godine izabran za vrhovnog poglavara Karmelskog reda. Tada je s još većim žarom propovijedao i obraćao ljude, te promicao pobožnosti prema Majci Božjoj u karmelićanskom redu.

Godine 1238., nakon neuspjeha kršćana u križarskom ratu, Saraceni upadaju u Svetu zemlju i Karmelićanima je prijetilo istrebljenje. Tih godina sv. Šimun razmišljao je samo o dvije stvari: strahotama vječne muke u paklu i groznim mukama u čistilištu, te kako očuvati ljude od tih muka.

Objava Škapulara

Sv. Šimun Štok molio se Majci Božjoj da izmoli od Sina milost koja će očuvati ljude od strahota i muka u paklu i čistilištu. Molio ju je i za jasan znak kako bi znao da red Karmelićana ide u dobrom smjeru jer je prijetilo ukinuće.

S noći između 15. i 16. srpnja 1251. godine, u samostanu u Ellsworthu u Winchesteru, Majka Božja u pratnji brojnih anđela ukazala se sv. Šimunu. Djevica je tada držala Škapular u ruci i rekla svecu sljedeće:

“Predragi moj sinko, primi ovaj Škapular svog Reda kao poseban znak moje bratovštine, povlasticu za tebe i za sve Karmelićane. Tko u njemu umre, taj neće trpjeti vječnoga ognja. Gle, ovo je znak spasenja, obrane u pogibelji. Evo zaloga mira i vječnoga ugovora”, (iz knjige “Karmelski Škapular”).

Autentičnost ove objave potvrdio je papa Inocent IV, koji je službeno i nazvao Red “Sv. Marija od gore Karmela”.

Sv. Šimun Štok umire u Francuskoj 16. srpnja 1265., točno na isti dan kada je i primio veliku objavu.

Subotnja povlastica

Nakon smrti sv. Šimuna Štoka, papa Ivan XXII. nastavio je njegov put i pobožno se molio Majci za pomoć, nakon što je francuski kralj Filip Lijepi pokušao od Crkve napraviti instrument kraljevstva.

Kao i svaki put, tako i ovaj, Blažena Djevica Marija čula je molitve i 3. ožujka 1322. godine ukazala se papi Ivanu XXII. sljedećim riječima:

“O Ivane, namjesniče moga ljubljenog Sina. Ja ću te izbaviti od tvojih neprijatelja svojim molitvama što ih je uslišio moj Preslatki Sin. Zato iz zahvalnosti, moraš potvrditi mojem Karmelskom Redu jednu izvanrednu milost. Dopadne li tko od Karmelskog Reda, zbog svojih pogrešaka, muke u čistilištu, ja ću poput ljubazne Majke, u prvu subotu poslije njegove smrti, sići u čistilište, pa koga nađem toga ću izbaviti i odvesti na Goru vječnoga života”, (iz knjige “Karmelski Škapular”).

Kako bi netko dobio ovu izvanrednu milost, Majka je postavila sljedeće uvjete:

1. Ispravno primiti, nositi i umrijeti u svetom Karmelskom Škapularu.

2. Živjeti čisto, svatko u svom staležu.

3. Svaki dan moliti Malu službu Blažene Djevice Marije (molitve možete pronaći u knjižici Karmelski Škapular na 53. stranici).

Ispravno primljen Škapular

Škapular, kao vjerski predmet, poznat je katoličkim vjernicima. Međutim, puno ljudi koji su primili i stavili Škapular, ne znajući pravila, stavili su ga krivo. Samim time krši se prvi uvjet koji je Majka dala kako bi dobili izvanrednu milost. Stoga donosim opis pravilno primljenog Škapulara.

1. Prvi primljeni Škapular mora biti stavljen od strane svećenika, blagoslovljen, te moramo biti upisani u Knjigu bratovštine.

Iako od II. Vatikanskog koncila svi svećenici imaju pravo obući Škapular, preporuka je, ako je moguće, da se ipak ode u najbliži karmelićanski samostan. To se preporučuje zbog dvije stvari. Prva je što kada Karmelićani vam obuku Škapular, sigurni ste da je obred dobro napravljen, ali drugi, važniji razlog je taj što će vas odmah na licu mjesta upisati u Knjigu bratovštine. Dosta često drugi svećenici, kada obuku Škapular, zbog drugih obaveza zaborave poslati vaše podatke u karmelićanski samostan, jer i oni su ljudi, pa vi ostanete praktički bez prvog ispunjenog uvjeta a da to i ne znate.

2. Obred primanja Škapulara

Primanje Škapulara nije samo posvetiti se, izmoliti neku molitvu i to je to. Postoji obred koji svećenik mora proći kako bi Škapular bio “valjan”. Prvo svećenik blagoslivlja Škapular, potom, uz izgovorenu molitvu, stavlja Škapular osobi na rame. Potom osoba izgovara posvetnu molitvu ili obećanje i time je obred stavljanja Škapulara obavljen. Ovo je kraći obred, dok postoji i duža verzija.

Pravilno primljen Škapular, osim izvanredne milosti, omogućuje zadobivanje potpunog oprosta na dan kada je stavljen, stoga je bitno zapisati datum kada smo stavili Škapular. Također, oprosti se mogu dobiti na još neke određene datume.

Umrijeti u svetom Karmelskom Škapularu

Karmelski Škapular je odijelo! On se mora nositi preko glave i ramena, tako da jedan dio pada na leđa, a drugi na prsa. Sve ono što se ne može nositi istovremeno na leđima i prsima ne može se niti smatrati Škapularom.

U njemu moramo umrijeti. To znači da mi ne znamo niti dana niti časa kada prelazimo u vječnost. Stoga je bitno uvijek ga nositi na sebi i prema njemu se ponašati kao prema odjevnom predmetu. Kako se navodi u knjižici “Karmelski Škapular”, kada se zaprlja, operemo ga, a kada se raspara, zašijemo ga.

Prvi Škapular koji stavljamo mora biti originalni platneni, kakav vidimo na naslovnoj slici. Samo se prvi takav Škapular mora blagosloviti, ali i ako blagoslovimo svaki sljedeći, to neće biti pogreška.

Škapularska medaljica

Osim standardnog platnenog Škapulara, postoji i Škapularska medaljica. Ona je “evoluirala” krajem 19. stoljeća, kada su misionari prenijeli Škapular u Afriku. Tada platneni Škapular nije mogao preživjeti takve uvjete, pa je papa Pio X, 1910. godine donio odluku da se umjesto platnenog Škapulara može nositi medaljica. Naravno, kao i sve, i s njom dolaze posebni uvjeti koji se moraju zadovoljiti.

1. Medaljica se može nositi samo nakon što se primi u Bratovštinu i nakon što svećenik prvi put stavi platneni Škapular.

2. Karmelska medaljica na sebi mora s jedne strane imati Presveto Srce Isusovo, a s druge lik Marije Karmelske.

3. Svaka medaljica prije nošenja mora biti blagoslovljena, pa tako i novu prije stavljanja moramo dati blagosloviti.

4. Karmelsku medaljicu predlaže se držati oko vrata kako u snu ne bi otpala s nas i kako ne bismo ostali bez njezine zaštite.

Iako je Crkva priznala sve milosti i povlastice s platnenog Škapulara i prenijela ih na medaljicu, svejedno se predlaže da se nosi platneni Škapular. Medaljica je napravljena zbog ekstremnih vrućina u Africi, gdje je nošenje medaljice opravdano.

Nadnaravna čuda Škapulara

Svi ovi primjeri izvučeni su iz knjižice Karmelski Škapular.

Spašeno dijete

Neki stanovnik Conduresa (u Belgiji), po imenu Brethes, iskopao je u blizini svoje kuće 1889. godine bunar. Međutim, pronađena voda nije bila za piće, pa je pokrio bunar s nekoliko dasaka, u nakani da ga kasnije zatrpa.

U listopadu 1900. nestalo je jedno njegovo dijete od 4 godine. Majka ga je uzalud tražila. Kako ga nije pronašla, učini joj se da čuje slabi glasić kako dolazi iz bunara. Brzo dotrči onamo i ugleda sa zaprepaštenjem da je jedna daska bila pomaknuta. Približi se otvoru i ugleda dijete kako mirno leži na površini vode. Kada je to vidjela, zaviče i susjedi se strčaše. Jedan od njih odmah pođe po uže, a za to je bilo potrebno nešto vremena. Jedan od radnika gospodina Brethesa sveže si uže oko pojasa, spusti se u bunar i dopre do djeteta koje je u najvećem miru ležalo na površini vode. Dijete je na prsima imalo Škapular. Radnik uzme dijete i iznese ga iz bunara. Tek što je stavilo noge na zemlju, dijete počne trčati kao da se ništa nije dogodilo, premda je ostalo na vodi dobra tri četvrt sata. Bunar je bio dubok 15 metara, a visina vode 5 metara. Obucite dječicu u Škapular, jer i u nevinim dječjim igrama uvijek vreba opasnost. Ako je sam Bog svoga Sina povjerio Mariji na čuvanje, zašto i vi ne biste svoje dijete?

Spasonosni čuvar

Neka djevojka prije nego što je ušla u jednu redovničku zajednicu, pođe k sv. župniku u Ars. Za vrijeme razgovora on joj reče:

“Sjećaš li se, kćeri moja, jedne zabave na kojoj si ti bila jednom zgodom? Na onoj si zabavi srela jednog nepoznatog mladića, komu su se svi divili.” Djevojka odgovori: “Da, oče moj!” “Ti si željela s njime plesati, bila si ljubomorna, žalosna i puna prkosa kad si vidjela kako on bira druge, a tebe ne traži da s njime plešeš.” – “Da, oče, upravo je tako.” – “Sjećaš li se, kad je on odlazio, da si imala dojam da su ispod njegovih nogu kod vratiju izbila dva plava plamena, što se tvojim očima pričinjalo kao iluzija, kao da su zavarane mrakom?” – “Potpuna istina, oče!” – “Pa dobro, kćeri moja, onaj je čovjek bio đavao! One djevojke koje su s njim plesale, osuđene su i nalaze se u stanju osude. A znaš li zašto nije tebe onaj čovjek pozvao da plešeš s njime? Upravo zato što si ti nosila na sebi Škapular gore Karmela iz pobožnosti prema Presvetoj Djevici, koji nosiš da bi bio spasonosni čuvar.”

Sotona je mogao kušati Isusa tek kada je Isus otišao od Marije u pustinju. Ne odvajajte se nikada od Marije, nosite uvijek Škapular. Gdje je Ona, sotona nema moći.