HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, USKRSLOGA OD MRTVIH I PROSLAVLJENOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i novoga tjedna. Nedjelja je, Dan Gospodnji, dan kad bi svi svjesni vjernici trebali ići na svetu Misu, slušati Božju riječ, s Gospodinom se združiti u pričesti, biti s Njim Jedno.
Zahvalimo za ovaj dan, ovdje je kišovito, i hvala Bogu da nakon sušnih mjeseci konačno imamo blagoslovljenu kišu. Zahvalimo za sve što nam Gospodin daje i molimo da njegovo oko nad nama bdije. Upravo kao što to naglašavaju i psalmi, „moje će oko nad tobom/vama bdjeti, čuvat ću te, put ti kazivati kojim ti je ići“. To je Stari zavjet, a mi znamo tko je naš Put, Istina i Život.
Majčinstvo Blažene Djevice Marije i Drugi vatikanski sabor
Nedjelja je, slušamo Božju riječ. Danas se spominjemo Majčinstva ili Materinstva Blažene Djevice Marije i Efeškoga sabora g. 431., na kome je Marija proglašena Bogorodicom ili Bogomajkom, Theotokos. Rodila je Boga i čovjeka, Isusa Krista, i to je za nas vjerska dogma.
Ujedno se spominjemo danas i svetoga pape Ivana XXIII., koji je na današnji dan otvorio Drugi vatikanski sabor g. 1962., koji je otvorio Crkvu prema svijetu s nakanom da Crkva bude kvasac u svijetu, da bude svjetlo svijeta, Lumen gentium, što je Krist Gospodin. Imamo mnogo razloga za slavlje i te spomendane.
Od Poitiersa do Međugorja
Jučer bijaše također i spomen na veliku bitku i pobjedu kršćanske vojske nad Arapima kod Poitiersa g. 732. U svome džihadskom pohodu oni su za jedno stoljeće nakon Muhamedove smrti došli pod sami Pariz. Osvojili su i zavladali cijelim Bliskim istokom, uništili kršćanstvo u Sjevernoj Africi koje je ondje bujalo, bilo je oko šest stotina biskupija, pregazili Španjolsku i prešli Pirineje te došli gotovo do Pariza. Porazio ih je Karlo Martel, kralj, pradjed Karla Velikoga. Da tu nisu kršćani pobijedili, zacijelo bi i cijela Europa bila islamska.
A vidimo danas kako se ruše i uništavaju tragovi kršćanske kulture i civilizacije na Zapadu. Čini se da se Sotona osvećuje Francuskoj nakon velebnoga pohoda pape Lava Francuskoj, kad je u četiri dana podigao cijelu naciju na noge i podsjetio na kršćanske korijene. Sotona ne miruje jer mu izmiče tlo pod nogama, napose među mladim ljudima.
A i ovdje u Međugorju svjedoci smo buđenja. Jučer bijaše ovdje zastupljena cijela Hrvatska, od Iloka do Pazina i Pule, preko cijele Hrvatske dolje do Dubrovnika i Konavala. Toliko moćnih ispovijedi, toliko suza i duhovnih potresa koji čovjeka ne puštaju na miru. Gospodin stvara sebi svoj novi narod. Stoga zahvalimo Gospodinu za ovo mjesto milosti.
Marija, Majka Crkve
Rekoh gore, Majčinstvo je Djevice Marije. I ne zaboravimo, u svim odlučnim trenutcima povijesti Zapada Marija je bila tu u pomoći. A Papa nije tek tako na ovaj dan otvorio Sabor 1962., stavljajući sve pod Marijinu zaštitu, a na Saboru je Pavao VI. proglasio Mariju Majkom Crkve uz burno odobravanje svih nazočnih biskupa i dostojanstvenika, a bilo ih je više od dvije i pol tisuće.
Marija bdije nad djelom svoga Sina, od samoga početka, od prvih Duhova, gdje je bila posred učenika. A zacijelo im je mnogo toga mogla ispripovijedati iz svojih godina provedenih s Isusom u Nazaretu. Jer s njim je proboravila puna tri desetljeća. Kako to bijahu blagoslovljeni dani za Mariju, ali i za Isusa, koji je uz nju odrastao!
Stoga, tko nam može bolje govoriti o Isusu od Marije? A nama ju je dao Isus s Križa za Majku. Budimo zahvalna djeca i ne odbijajmo molbe i molitve Majke koje nam svakodnevno upućuje. Pokažimo se dostojnim sinovima nebeske Majke, kojoj slavimo danas Majčinstvo ili Materinstvo.
Ne bismo trebali smetnuti s uma da je Ivan XXIII. izabran ujesen 1958. u poodmakloj dobi. Mislili su da je on prijelazno rješenje, ali je već za tri mjeseca nakon izbora, na blagdan Obraćenja svetoga Pavla, 25. siječnja 1959., u bazilici Svetoga Pavla izvan zidina najavio održavanje ekumenskoga sabora. Znakovit nadnevak: Obraćenje Pavlovo. Htio je da se Crkva vrati na izvore, da pije izravno izvorsku vodu iz početaka Crkve, htio je da Crkva doživi nove Duhove, pa smo kao sjemeništarci molili molitve za Nove Duhove.
Sveti John Henry Newman: iz sjena u istinu
Spominjali smo se ovih dana svetoga Johna Henryja Newmana, koji je svojim obraćenjem u Katoličku Crkvu izazvao veliki potres u anglikanskoj engleskoj zajednici. Jučer smo i prekjučer o tome pisali i toga se spominjali. Na njegovu nadgrobnom spomeniku stoji natpis: Ex umbris et imaginibus in veritatem, odnosno „iz sjena i slika u istinu i prema istini“.
Taj je izričaj uklesan na spomen-grobnici na groblju Rednal Hill sv. Johna Henryja Newmana i nudi izvanredan uvid u srce i um jednog od najvećih teologa Crkve u posljednja dva stoljeća, a također pruža i stvarne uvide za sve nas. Dakle, za Newmana je kršćanski život bio hodočašće prema samoj stvarnosti, hodočasnik istine! Putovanje iz sjena prema istini.
Živimo u svijetu sjena i slika, kako i Pavao kaže u svojim poslanicama, gdje je naše razumijevanje nužno djelomično, fragmentarno, naši sudovi nesavršeni, a naš pogled zasjenjen ograničenjima ljudskog uma i iskustva. Pa ipak, iza tih sjena leži punina Istine, ne apstraktna filozofska tvrdnja, nego Osoba: Isus Krist. Riječi odražavaju nauk sv. Pavla da sada gledamo „kroz zrcalo, u sjeni i tami“, ali ćemo jednog dana gledati licem u lice (1 Kor 13,12). One također odražavaju duboko Augustinovo uvjerenje da naša srca ostaju nemirna dok se ne smire u Bogu.
Foto: Wikimedia commons
Nešto je posebno dojmljivo u Newmanovu izboru riječi „istina“. Nije težio samo prema većem razumijevanju, intelektualnoj profinjenosti ili čak teološkoj sigurnosti. Njegovo odredište bila je sama Istina, s kojom se u konačnici susrećemo u blaženome gledanju. I možda je upravo to ono što Crkva danas treba ponovno otkriti, pronaći.
Živimo u dobu koje je sve sklonije smatrati istinu nečim što je konstruirano iskustvom, pregovorima, dijalogom ili prilagođeno promjenjivim okolnostima. Čak i unutar Crkve ponekad se govori kao da je zadatak teologije pomiriti objavu s pretpostavkama suvremenoga svijeta. Newman nas podsjeća da se moramo kretati u suprotnom smjeru. Nismo pozvani uskladiti istinu s našim razumom ili poimanjem, nego dopustiti da naše razumijevanje, naši životi i naše institucije budu transformirani istinom, snagom Božje istine. Isusom Kristom.
To ne znači da se naše razumijevanje ne može i ne mora razvijati. Newman je shvatio da se autentični razvoj mora kretati prema dubljem shvaćanju onoga što je istina, a ne bježati od istina koje smatramo neugodnima.
Njegov moto također nudi važnu lekciju o poniznosti. Nitko od nas ne posjeduje iscrpno razumijevanje božanske istine, a prepoznavanje naših ograničenja trebalo bi nas učiniti strpljivima, dobrohotnima i spremnima učiti. Ipak, poniznost pred Božjim otajstvom nije isto što i nesigurnost o tome je li se On objavio.
Sveti John Henry Newman potiče nas da se zapitamo jesu li naši argumenti, naši teološki prijepori, pa čak i naše pastoralne inicijative istinski poticaji da izvuku duše iz sjena i slika prema Kristu ili čine sjenu samo ugodnijom. Cilj kršćanskog života nije prilagodba svijetu kakav jest, nego zajedništvo s Bogom, s Kristom kakav on jest.
Ex umbris et imaginibus in veritatem. A ta istina je Isus Krist. Stoga budimo hodočasnici prema Istini koja nas rasvjetljuje i očekuje.
