HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KRALJA SVEGA STVORENOGA. MIR VAM I DOBRO!
Subota je – blagdan svetoga Ante-Antuna Padovanskoga, franjevca, možda najpopularnijega svetca u Katoličkoj Crkvi – te je spomen Bezgrješnoga Srca Blažene Djevice Marije – njezino Bezgrješno Srce. Zahvalimo Gospodinu za ovaj dan, nema oblačka na nebu, tako da će oni koji hodočaste svetomu Anti imati dosta vruć dan.
Mnogi, doduše, hodočaste noću; znam to iz vremena kad sam službovao na Humcu sedamdesetih i osamdesetih godina. Mnogi hodočaste svetomu Anti – svejedno – mladi i stari, muškarci i žene. Svi se nadaju nekoj pomoći i zagovoru svetoga Ante, ali je bitno da se čovjek očisti od grijeha, ispovjedi, da obavi svoju duhovnu i duševnu higijenu. Čini mi se da nema crkve koja nema neko obilježje svetoga Ante – ili sliku ili kip, barem u našem narodu.
Od svih omiljen i obljubljen, a zapravo je on samo zrcalo Isusa Krista. Čuven po svojim propovijedima, svome svetačkom životu, čudesima koja je činio za života. A toliki su iskusili njegov zagovor kroz molitvu i zavjete. Ne čine svetci čudesa, nego je Bog moćan i silan u njima, očituje se preko svojih slugu. I u Starom i u Novom zavjetu. Duh djeluje u svakom vremenu i svim narodima.
Život svetoga Ante
Nešto malo o Anti-Antunu. Fernando Martim Azevedo rođen je oko 1195. godine u Lisabonu kao sin bogate plemićke obitelji. Sa 16 godina postao je augustinski kanonik u samostanu sv. Vinka u blizini Lisabona, studirao je u Lisabonu, a kasnije u Coimbri, a zatim je zaređen za svećenika.
Duboko dirnut iskustvom svjedočenja pokopu posmrtnih ostataka petorice franjevaca koji su umrli kao mučenici u Maroku, odlučio se pridružiti franjevcima. Godine 1220. ušao je u samostan Male braće San Antonius Olivares u Coimbri i uzeo ime Antun. Godine 1220. Antun je sam otišao u Maroko, ali ga je bolest prisilila da se vrati kući, a oluja ga je otpuhala na Siciliju.
Propovjednik i učitelj
Tako je 1221. sudjelovao na Generalnom kapitulu svoga reda u Asizu, gdje je prepoznat njegov govornički talent. Brat Gracijan, provincijal iz Romanje, poslao ga je u borbu protiv katara u Riminiju i Milanu od 1222. do 1224., a zatim protiv albigenza u južnoj Francuskoj. Njegovo franjevačko siromaštvo davalo je vjerodostojnost njegovim govorima, a duboko poznavanje Biblije zaslužilo mu je divljenje.
Iz sjeverne Italije Antuna je put doveo do drugog uporišta onih koji su se odvojili od Katoličke Crkve u južnoj Francuskoj. Služio je kao gvardijan franjevaca u Le Puyu i Limogesu. I ovdje su u godinama 1224. do 1227. njegove propovijedi i snaga njegovih riječi bili toliko uvjerljivi u borbi protiv albigenza i valdenza da je nazvan „Čekićem heretika“.
Poslanje i posljednje godine
Od 1227. do 1230. Antun je ponovno služio kao propovjednik pokore u sjevernoj Italiji, a istovremeno je postao provincijal u provinciji u Emiliji-Romagni sa sjedištem u Padovi. Franjo ga je imenovao predavačem teologije za Manju braću na Sveučilištu u Bologni, prvi profesor teologije u Redu.
Antun je u franjevački red uveo teologiju svetog Augustina. Godine 1230., iscrpljen od napornih putovanja, dao je ostavku na svoje dužnosti i živio pustinjački na imanju Camposampiero u blizini Padove. Njegove korizmene propovijedi u Padovi 1231. bile su izniman uspjeh; nijedna crkva nije bila dovoljno velika pa je morao propovijedati na otvorenom.
Čuda i štovanje
Čitava regija se činila preobraženom: dugovi su oprošteni, zavađene obitelji pomirene, lopovi su vraćali ukradenu robu, prostitutke su se vraćale pristojnom životu, a dužnicima su vraćene nezakonite i pretjerane kamate. Antun je umro 1231. u samostanu Arcella u Padovi. Prvotno je pokopan u crkvi Santa Maria Maggiore u Padovi.
Godine 1256. njegovi su posmrtni ostaci iskopani i preneseni u novoizgrađenu i posvećenu baziliku u Padovi. Antun je vjerojatno najpoznatiji i najomiljeniji svetac među katolicima. Na njegovu se grobu dogodilo toliko čuda da je Bonaventura rekao: “Ako tražite čuda, idite Antunu!” Bazilika u Padovi jedno je od najposjećenijih hodočasničkih mjesta.
Bezgrješno Srce Marijino
Doista, gotovo da nema rimokatoličke crkve na svijetu koja nema oltar, sliku, fresku ili kip koji ga obilježava. Svima koji nose ime ovoga velikoga svetca neka je sretan imendan!
Marija je vidiocima u Fatimi savjetovala da se cijeli svijet posveti njezinu Bezgrješnom Srcu. Portugalski su biskupi obavili tu posvetu 1930. i Portugal je bio pošteđen revolucija i ratova kakvi su vladali u Španjolskoj, a potom i u cijelom svijetu. Na svetkovinu Svih svetih papa Pio XII. posvetio je svijet Marijinu Bezgrješnom Srcu. Bilo je to usred rata, i nakon te posvete Nijemci gube sve značajnije bitke i sudbina se okrenula protiv Njemačke.
Marija i otajstvo vjere
Usred Drugog svjetskog rata papa Pio XII. stavio je cijeli svijet pod posebnu zaštitu Majke našega Spasitelja, a 1944. godine odredio je da ubuduće cijela Crkva slavi spomen na Bezgrješno Srce Marijino. Ovo nije nova pobožnost. U sedamnaestom stoljeću sv. Ivan Eudes propovijedao ju je zajedno s onom Presvetog Srca; u devetnaestom stoljeću Pio VII. i Pio IX. dopustili su nekoliko crkava da slave blagdan Prečistoga Srca Marijina.
Pio XII. ustanovio je današnji blagdan Bezgrješnoga Srca Marijina za cijelu Crkvu, kako bi njezinim zagovorom postigao „mir među narodima, slobodu za Crkvu, obraćenje grešnika, ljubav prema čistoći i prakticiranje vrline“ (Dekret od 4. svibnja 1944.).
Marijino srce i Krist
„Njegova majka je sve to čuvala u svom srcu“ (Lk 2,51) – Doista, u Novom zavjetu vidimo da Marijina vjera, tako reći, „privlači“ dar Duha Svetoga. Prije svega, pri začeću Sina Božjega, otajstvu koje arkanđeo Gabrijel objašnjava riječima: “Duh Sveti sići će na tebe i snaga Svevišnjega osjenit će te” (Lk 1,35). Marijino Srce, u savršenom skladu s božanskim Sinom, hram je Duha Istine, gdje se svaka riječ i svaki događaj čuvaju u vjeri, nadi i ljubavi (usp. Lk 2,19.51).
Put posvete
Stoga možemo biti sigurni da je tijekom cijelog svog skrivenog života u Nazaretu Presveto Srce Isusovo uvijek nalazilo „dom“ u Bezgrješnom Srcu Majke, dom uvijek ispunjen molitvom i stalnim pozornim slušanjem glasa Duha.
Događaji na svadbi u Kani svjedoče o toj jedinstvenoj harmoniji između Majke i Sina u traženju Božje volje. U situaciji bogatoj simbolima Saveza, poput svadbene gozbe, Djevica i Majka intervenira i, takoreći, izaziva znak obilne milosti: „izvrsno vino“ upućuje na otajstvo Kristove Krvi. To nas vodi izravno na Golgotu, gdje Marija, zajedno s drugim ženama i apostolom Ivanom, stoji pod Križem.
Majka i učenik duhovno primaju Isusovu oporuku: njegove posljednje riječi i njegov posljednji dah, u kojem počinje izlijevati svoga Duha, i primaju tihi vapaj njegove Krvi, potpuno prolivene za nas (usp. Iv 19,25-34). Marija je znala odakle dolazi ta krv: oblikovala se u njoj djelovanjem Duha Svetoga i znala je da će ta ista stvaralačka „moć“ uskrisiti Isusa od mrtvih, kao što je obećao. Posvetimo sebe i sve svoje Marijinu Bezgrješnom Srcu.
