Najava odlaska Christine Lagarde s mjesta predsjednice Europske središnje banke (ECB) mnoge je iznenadila, a na kavama se postavlja pitanje zašto odlazi prije isteka mandata i što njezin odlazak znači za monetarnu politiku.
ECB je 29. listopada 2026. službeno objavio da Lagarde odlazi 7. veljače 2027., gotovo devet mjeseci prije isteka mandata.
Dobro se zna kakva je institucija banka: velika zgrada visokih stropova, obložena mramorom i finim drvom. Ljudi koji se motaju po hodnicima uredno su odjeveni u tamna odijela, stav im je odmjeren, hod tih, a glas dovoljno ozbiljan da i najobičnija rečenica zvuči kao važna financijska odluka.
Bankari razgovaraju diskretno, najčešće iza zatvorenih vrata, a teško ćete ih vidjeti kako trče hodnicima, viču jedni na druge ili pokazuju pretjerano oduševljenje. Na stolovima im nema mnogo stvari, a u uredima vlada atmosfera kao u salonu Topalovićevih.
Takvi su bankari: odijela im rijetko iznenađuju bojom, kravate su odmjerene, a osmijesi profesionalni.
Kako govore bankari, a kako političari?
Bankar umjesto svima razumljivih riječi koristi poseban, dugo pripreman rječnik, kako ne bi zbunjivao zbunjene.
Pa ako bankar kaže, primjerice, „Potrebna je fiskalna konsolidacija“, to znači da će se dizati porezi ili smanjivati rashodi.
Rečenica „Ne možemo isključiti dva negativna kvartalna očitanja“ znači da BDP pada, a „Proces prilagodbe mogao bi biti dugotrajniji“ da problemima nema kraja ili im se kraj još ne nazire.
A kada se kaže „Tržište rada pokazuje znakove postupnog hlađenja“, to znači da se dijele otkazi, i to ponajviše u realnom sektoru, jer će se država „fiskalno konsolidirati“, odnosno nabiti nove poreze. Zbog te iste konsolidacije rizici za rast bit će „pretežno usmjereni naniže“, a „domaća potražnja ostat će prigušena“.
Kada bankari sve tako fino objasne, prebace lopticu političarima, a oni moraju locirati krivca, i to u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tako se kod nas kao uzrok desetljetnih nevolja i nesreća spominju pogreške u pretvorbi i privatizaciji od stoljeća sedmog.
Kada političar kaže „Moramo stati na kraj neodgovornom ponašanju“, to znači da će na one poreze od bankara nabiti još poreza.
A kada se govori o „određenim interesnim skupinama koje su godinama profitirale“, na meti su seoski birtaši i vlasnici dva ili tri apartmana za iznajmljivanje, a ne neki koji, štatigajaznam, uvoze otpad. To su ti pojedinci kojima se „neće dopustiti da ostvaruju korist na štetu većine“, pa ih treba samo locirati i zveknuti po novčaniku.
Christine Lagarde
Christine Lagarde izvrsno se uklopila među te tipične bankare, iako joj je biografija ponešto drukčija od biografija većine središnjih bankara. Po obrazovanju je pravnica, a u mladosti se bavila sinkroniziranim plivanjem i bila članica francuske reprezentacije. Majka je dvojice sinova, prije ECB-a vodila je Međunarodni monetarni fond, a još ranije bila je francuska ministrica financija.
Navodno ima smisla za humor, ali transkripti njezinih konferencija za novinare to baš i ne pokazuju. Najveća joj je provala bila kada su je 2012. na Sveučilištu Keio u Japanu pitali je li teže voditi MMF ili baviti se sinkroniziranim plivanjem, a ona je odgovorila: „Pa, u oba slučaja morate zadržati dah.“ Publika se tada, kako kaže transkript, grohotom nasmijala.
Biti predsjednik ECB-a jedan je od najtežih poslova na svijetu, pa ako ste mislili da je vama teško, pogledajte samo koliki je teret pao na leđa ove bivše sportašice i majke.
Zašto guverneri odlaze prije isteka mandata?
Povijest središnjeg bankarstva pokazuje da su prijevremeni odlasci prilično rijetki. Neki odlaze zbog sukoba s političkom vlašću, drugi se ne slažu s monetarnom politikom koju moraju provoditi, a ima i onih koji su ostarili na funkciji pa su otišli upoznati unuke i rodbinu.
Za priču o Christine Lagarde posebno je zanimljiv jedan od guvernera s najkraćim stažem.
Miller i Volcker: povijesna ironija
G. William Miller postao je predsjednik američkog Feda u ožujku 1978., a otišao je već u kolovozu 1979., nakon samo sedamnaest mjeseci, kada ga je predsjednik Jimmy Carter imenovao ministrom financija.
Zašto je Miller zanimljiv baš u priči o Lagarde?
Miller je smatrao da središnja banka visokim kamatama ne može riješiti sve uzroke inflacije, pa se opirao agresivnoj monetarnoj restrikciji. Situacija u svijetu te davne 1979. imala je neke sličnosti s današnjom: energetski poremećaji, visoka inflacija, nesigurnost na tržištima i politički pritisci.
Predsjednik Carter čekao je, čekao, ali nije dočekao kraj inflacije, pa je odabrao novog guvernera, Paula Volckera, koji je pokazao „da bez vjerodostojne monetarne restrikcije inflacija može ostati ukorijenjena“.
Volcker je krenuo u odlučnu borbu: kamatne stope snažno su porasle, gospodarstvo je ušlo u recesiju, nezaposlenost se povećala, ali je inflacija naposljetku slomljena.
Danas se ECB ponovno suočava s neugodnim izborom. Visoke kamatne stope pomažu suzbiti inflaciju, ali povećavaju troškove financiranja država, poduzeća i građana, a niske mogu pomoći gospodarstvu uz rizik da inflacija ponovno ojača.
Europa 2026. naravno nije Amerika 1979. i nitko ne može jednostavno preslikati Volckerovu politiku na današnju eurozonu, ali povijesna ironija ostaje. Miller je otišao u trenutku kada se Amerika približavala velikoj promjeni monetarne politike, a sada odlazi Lagarde, iako to ne mora značiti da i Europu očekuje promjena monetarnog režima.
Kamatni rat
Njezin odlazak događa se u trenutku koji bismo mogli nazvati globalnim kamatnim ratom. Sjedinjene Američke Države, Europa i druge velike ekonomije natječu se za kapital, američke državne obveznice nude visoke prinose, a europske se države suočavaju s rastućim troškovima zaduživanja.
Problem je u tome što Europska središnja banka vodi zajedničku monetarnu politiku za države čije su gospodarske i fiskalne nevolje vrlo različite. Njemačka se suočava s problemima industrijske konkurentnosti, Francuska s visokim javnim dugom i političkom nestabilnošću, a Italija s dugotrajnim teretom zaduženosti, dok energetski poremećaji dodatno otežavaju situaciju.
Pritom ECB ne može jednostavno odlučiti da će Francuskoj dati jednu kamatnu stopu, Njemačkoj drugu, a Italiji treću. Taj teret nosi predsjednik ECB-a, a Christine Lagarde odlučuje otići upravo sada.
Što bi o njezinu odlasku rekao dobar ekonomist?
Ekonomist bi vjerojatno preskočio osobne razloge i odmah pogledao brojke.
Može li ECB istodobno obuzdavati inflaciju i spriječiti krizu financiranja europskih državnih dugova?
I znači li odlazak Lagarde početak promjene monetarne politike u trenutku kada cijene energije rastu, a europsko gospodarstvo usporava?
Što bi rekao dobar politički analitičar?
Politički analitičar vjerojatno bi postavio samo dva pitanja.
Tko dobiva njezinim odlaskom, posebno uoči francuskih predsjedničkih izbora 2027., na kojima Macron više ne može biti kandidat?
I zašto odlazi upravo sada, dok Macron još može sudjelovati u izboru njezina nasljednika?
A što bi rekao dobar teoretičar zavjere?
Teoretičar zavjere također bi postavio dva pitanja.
Zna li Lagarde nešto o budućim financijskim poremećajima što javnost još ne zna?
I je li njezin odlazak dio unaprijed dogovorene političke i financijske promjene u Europi?
Europa on 7 Seas
Zamislimo Europu kao veliki putnički brod, kruzer koji nosi ime „Europa on 7 Seas“.
Na zapovjednom mostu nalaze se kapetanica Ursula von der Leyen i njezina pomoćnica Kaja Kallas. Brod je, naravno, luksuzni kruzer, a mi smo putnici: svi smo uredno kupili karte, ukrcali se i očekujemo ugodno putovanje.
Uprava kompanije nalazi se na kopnu, daleko od broda, u velikoj upravnoj zgradi, recimo u Monaku, gdje za velikim stolom sjede predsjednici i premijeri europskih država. Glavni su među njima Macron i Merz, a negdje je tu i naš premijer.
Uprava je prilično odvojena od putnika na brodu, a ponekad se čak čini da ne može promijeniti rutu, kao da brod vodi neka druga ruka. Možda je stvar jednostavnija: ruta je odavno ucrtana, pravila su naslijeđena, a svaka promjena kursa zahtijeva suglasnost toliko ljudi da je najlakše nastaviti ravno.
U istoj zgradi nalazi se i šefica financija Christine Lagarde, vrlo važna osoba, jer određuje cijenu novca, a time posredno i cijenu karata, kredita i troškove poslovanja kompanije.
Sve bi to bilo dobro, jer brod je velik, putnici su vrijedni, većina uredno plaća karte, a kompanija ima dugu tradiciju i dobar ugled. Ali postoji problem s gorivom, u našem stvarnom slučaju s dizelom.
Goriva će vjerojatno biti, ali po kojoj cijeni? Hoće li ga biti dovoljno za cijelo putovanje i koliko će koštati sljedeće tankanje?
A ni to nije sve, jer se na horizontu sprema oluja, i to sa sve četiri strane svijeta.
Neki se putnici već bune. Zabava na brodu nije dobro organizirana, program nije onakav kakav je obećan, a karte poskupljuju usred putovanja. Ukrcali su se pod jednim uvjetima, a sada im kompanija objašnjava da su se okolnosti promijenile i da će morati dodatno platiti.
Nezadovoljna je i posada, koju čine političke stranke. Jedni bi mijenjali raspored putovanja, drugi jelovnik, treći kapetanicu, a četvrti cijelu upravu kompanije.
Ni na zapovjednom mostu nije sve jednostavno. Jedni bi prema zapadu, drugi prema istoku, treći bi najradije ostali u prvoj sigurnoj luci, a uprava na kopnu šalje nove upute, ponekad i prije nego što su prethodne provedene.
Na brodu ima i mnogo starijih putnika koji se teško kreću. Potrebna im je posebna pomoć, pa je dio posade stalno zauzet brigom o njima. To je razumljivo, jer su i oni kupili karte i imaju pravo na ugodno putovanje, ali kompanija za njih mora osigurati sve više ljudi, prostora i novca.
Ljudi iz brodske sigurnosti također imaju pune ruke posla sa slijepim putnicima koje je uprava pustila na brod jer su joj to prijatelji. Došli su se malo provozati, vidjeti svijeta i dobiti nešto vitamina D. Neki su se već udobno smjestili, a putnici koji su uredno platili karte pitaju se tko će na kraju podmiriti račun.
Problem su i gusari, koji presreću brodove, prijete trgovačkim rutama i poskupljuju osiguranje i prijevoz. Jedan manji brod već su napali, pa mu kruzer Europa stalno pomaže i šalje mu rakete, signalne rakete, hranu i ostale potrepštine, a sve to, naravno, nešto košta. Putnici to uglavnom razumiju, ali sve češće pitaju koliko će dugo pomoć trajati i tko će je platiti.
I upravo tada šefica financija Christine Lagarde najavljuje odlazak. Kapetanica i uprava ostaju, a odlazi osoba koja vodi financije kompanije, i to u trenutku kada je cijena goriva neizvjesna, troškovi putovanja rastu, a nitko ne može sa sigurnošću reći koliko će cijelo putovanje na kraju koštati.
Uprava će, naravno, pronaći novu šeficu ili šefa financija. Kompanija je velika i kandidata ima dovoljno, a kruzer će nastaviti ploviti.
Hoće li putnici pristati na nova poskupljenja karata? Hoće li posada ostati poslušna? Hoće li kapetanica uspjeti zadržati predviđenu rutu? Hoće li uprava u Monaku konačno odlučiti kamo zapravo želi ploviti?
I, što je možda najvažnije, hoće li oluja proći pokraj broda ili će kruzer Europa morati pokazati koliko je doista sposoban ploviti po nemirnom moru?
Uglavnom, putovanje kruzerom „Europa on 7 Seas“ puno je neizvjesnosti, a moguća je i jedna veća avantura.
Podržavaš novisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
.jpg){kind=link}