HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KOJI NAM POKAZUJE PUT U VJEČNOST! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Utorak je, dan posvećen napose svetomu Anti. Danas se mi u franjevačkim zajednicama i redovima sjećamo svih preminulih članova franjevačkih zajednica, koje su u okrilju Crkve već punih osam stoljeća. Neki dan slavili smo 800. obljetnicu smrti, preminuća (transitusa) svetoga Franje, koji je, gol na goloj zemlji, htio među braćom prijeći na onaj svijet, a sve ih je prethodno blagoslovio znakom Tau.
Sjećamo se dakle svih onih koji su na bilo koji način povezani s Franjom, njegovim pokretom, njegovim duhom, a sam je toliko puta tvrdio da mu je sam Gospodin, sam Svevišnji, objavio kako mu je živjeti.
Htio je da sav svijet zavoli Krista kako ga je on ljubio, nije htio samostanske zajednice nego braću među ljudima. Da jednostavno žive. I da prema potrebi, kako je sam Franjo rekao, propovijedaju.
Jednostavan primjer života, kao što to bijaše u Isusovo vrijeme kad je odašiljao apostole bez igdje ičega. Trebaju životom svjedočiti i onda bi se trebali ljudi pitati: Odakle im to? Kako to da tako žive? Siromašni i ponizni? To je ono što i danas svijetu treba, za čim svijet čezne.
Sjećamo se svojih pokojnih
Sjećamo se svojih pokojnih baka i majki koje su bile u Trećem franjevačkom redu, koje su ponosno nosile nedjeljom na svetu Misu franjevački pasić oko struka i to bijaše razlikovni znak. Ali i obveza živjeti kršćanski, katolički. Te su svete žene učinile Bosnu i Hercegovinu franjevačkim zemljama, i u najteže vrijeme osmanlijske okupacije, kad su tetovirale na svojim rukama i čelima kršćanske vidljive znakove (‘sicanje’), čime su od sebe odgonile napasnike itd. Imali smo spomen na to na posljednjoj Euroviziji. Dakle, sjećamo ih se i molimo za njih da nas zagovaraju.
Sjećamo se svojih voljenih pokojnika svih dobnih skupina. Roditelja i baka i djedova koji su nas naučili moliti. Supružnika čija je stolica još uvijek prazna za stolom. Djeteta ili dojenčeta koje je jedva disalo, čiji je gubitak promijenio cijeli obiteljski život. Prijatelja koji je prerano uzet. Svećenika koji nas je krstio. I onih čija se imena nitko živi još ne sjeća, ali koje Bog nikada nije zaboravio.
Knjiga Mudrosti to kaže s pouzdanjem koje nije sentimentalno, već teološko: „Duše pravednika u Božjoj su ruci i muka ih se nikakva ne će dotaknuti.“ U Predslovlju molimo: „Zaista, Gospodine, život se tvojim vjernicima mijenja, a ne oduzima.“ Promijenjen, a nije okončan. To je srž ovog dana.
Smrt je stvarna. Crkva od nas ne traži da se pretvaramo da nije tako, a suze koje plačemo iskrena su molitva. Ali smrt nije posljednja riječ, jer nije bila posljednja riječ za Krista. Sveti Pavao kaže Rimljanima da smo „kršteni u njegovu smrt“ i zaključuje logikom vjere: „Ako smo dakle s Kristom umrli, vjerujemo da ćemo s njim i živjeti.“
Na putu u Emaus nismo sami
Nerijetko smo i mi u stanju one dvojice koji su putovali u Emaus. Snuždeni, tužni, žalosni, prebiremo stare uspomene. Sve čemu su se nadali položeno je u grob. Ne idu ni prema čemu; odlaze i govore, kao što to čine ožalošćeni ljudi, o onome što su izgubili. A onda, kaže sveti Luka, „sam Isus im se približi i putuje s njima.“
Ne prepoznaju ga. Tuga to čini. Sužava oči, vid i pogled. Ali nisu sami, čak i kada toga nisu svjesni, ne znaju, i to je prva riječ koju nam Crkva govori na današnji dan: nismo sami, a nisu ni oni koje smo izgubili, koji su otišli ispred nas u vječnost.
Stoga slavimo svete Mise i za pokojne. Oni su s nama. Kada slavimo euharistiju, ne okupljamo se samo s onima koje možemo vidjeti.
Svaka euharistijska molitva doseže izvan zidova ove crkve kako bismo se sjetili „naše braće i sestara koji su usnuli u nadi uskrsnuća“. Oltar je mjesto gdje nebo i zemlja, živi i mrtvi, Crkva hodočasnica i Crkva blaženih pokojnika, dijele jedan kruh i jednu čašu. Ovdje krug nije prekinut. Ovdje, u Kristu, još smo uvijek zajedno za stolom.
Stoga i prizivamo prije pretvorbe, prije onoga Trishagion, Svet-Svet-Svet, sve anđele i svete da zajedno s nama slave ono što se događa na oltaru. Aktivno sudjelovanje sastoji se upravo u tome. Da svi zajedno, sa svima svetima i anđelima, veličamo Boga u žrtvi križa.
To je najdublje značenje aktivnoga sudjelovanja. Ne dolazimo samo promatrati obred na oltaru. Dolazimo zauzeti svoje mjesto za stolom gdje se i oni spominju i prinijeti Kristovu žrtvu za njih, pridružujući svoju ljubav Kristovoj.
Ljubav je jača od smrti
Kad su dvojica učenika shvatila tko je bio s njima, rekoše jedan drugome: “Nije li nam srce gorjelo u nama dok nam je govorio putem?” Neki od vas znaju za taj žar u grudima, za vrijeme ispovijedi i svećenikove molitve. Žar Duha Svetoga. Javlja se i u trenutku pričesti. Javlja se kada vas riječ iznenadi ili kada vas poznati glas ili slika na trenutak vrati u davno sjećanje.
To nije samo sjećanje. To je podsjetnik da je ljubav jača od smrti i da Gospodin koji hoda uz nas hoda i uz njih. Zato ih donesimo sa sobom pred ovaj oltar.
Izgovorimo njihova imena u svom srcu dok svećenik moli za mrtve. Zapišimo ih u Knjigu sjećanja. Molimo za njih kroz ovaj mjesec studeni. I vjerujmo da Bog koji u svojoj ruci drži duše pravednika drži njih, i drži nas, i da će nas jednog dana sve okupiti za stolom Kraljevstva, gdje će svaka suza biti obrisana i nitko neće nedostajati.
Sjećajmo se onih čije su ruke nekoć držale naše, čiji su nas glasovi nekoć tješili, čiji je smijeh ispunjavao naše domove i čija je odsutnost ostavila tišinu koju nijedna zemaljska riječ ne može u potpunosti ispuniti. Pa ipak, dolazimo i kao narod vjere, vjerujući da smrt, ma koliko bolna i tajanstvena bila, nema posljednju riječ. Bog drži posljednju riječ, a ta riječ je život. Vječnost.
Bog briše svaku suzu
Bog obećava da će obrisati naše suze. To nije jezik dalekog vladara koji dijeli pravdu s nedostupnog prijestolja. To je jezik voljenog Oca koji vidi patnju svoje djece i približava se dovoljno da im dodirne lica.
Bog kojeg poznaje Biblija nije ravnodušan prema ljudskoj tuzi. On poznaje svaku suzu koja je pala pokraj bolničkog kreveta, svaku molitvu prošaptanu na grobu, svaku neprospavanu noć koju je proživio netko tko se bori s tugom. Ništa ne izmiče njegovu suosjećanju.
I možda je to nešto što danas posebno trebamo čuti. Kršćani su ponekad u iskušenju vjerovati da snažna vjera znači da nas nikada ne svlada tuga. Zamišljamo da bismo, budući da vjerujemo u uskrsnuće, nekako trebali biti pošteđeni tjeskobe razdvojenosti.
Pa ipak, sam naš Gospodin plakao je na Lazarovu grobu. Isus je znao da će svog prijatelja pozvati natrag u život, i ipak je plakao. Njegove suze podsjećaju nas da tuga nije neuspjeh vjere. Ona je dio ljudskog iskustva duboke ljubavi.
Naše molitve za mrtve stoga su djela duboke ljubavi. Kada prinosimo svetu žrtvu mise, molimo krunicu, posjećujemo groblje ili tiho preporučujemo pokojnu dušu Bogu, izražavamo svoju vjeru u zajedništvo svetaca. Smrt ne može uništiti duhovne veze koje ujedinjuju članove Kristova Tijela. Oni koji su otišli pred nama ostaju unutar otajstva Božje ljubavi, a naše molitve izražavaju ljubav koja nas i dalje ujedinjuje. Živimo u toj vjeri!
