Ne stišava se medijska bura oko Stjepe Bartulice.
Bartulica je u kratko je vrijeme postao jedan od najomraženijih likova na hrvatskoj političko-medijskoj sceni. Da je kojim slučajem vrijeme karnevala ne dvojim kako bi pust kojeg bi palili u mnogim mjestašcima Kvarnera bio baš Stjepo u crvenom Ferrariju kojem mama daje za sladoled.
Sandra Benčić je zgrožena jer su eto u Domovinskom pokretu i prije znali da je on član Opusa Dei, te grozne klerikalne organizacije koju Sandra ne može smisliti, a nisu ga se riješili. Predsjednik njegove stranke poziva ga na red, traži isprike i objašnjenja, a stvarni vođa DP-a, Miro Radić pere ruke od njega. Sasvim očekivano i Mostovci posredstvom Mire Bulja poručuju kako se u Domovinskom ratu nismo borili za crvene Ferrarije.
Gotovo da nema lijevog komentatora koji ga nije oderao u svojoj kolumni, a ne zaostaju ni oni bliski vladajućem HDZ-u i kao vrhunac medijskog linča ne štede ga ni oni pod kontrolom njegovog DP-a. No, što se ustvari dogodilo? Što je nesretni Stjepo zgriješio da se svima zamjerio?
Pa krenimo redom…
Stjepo Bartulica, odmjeren i pristojan, školovan i uglađen nikako se ne uklapa u sliku desničara kojeg srednjostrujaški mediji desetljećima grade u domaćem medijskom prostoru. Desničar je po njima krezubi bukač koji mrzi sve i svakoga. Desničar mora biti pijanac sklon ekscesima koji jedini odušak za svoje frustracije nalazi u Thompsonovim pjesmama i uspjesima nogometne reprezentacije.
Pristojni konzervativac nesklon muljanjima mora imati neku slabu točku da ga se ponizi, javno oblati i politički demontira, vjerojatna je pretpostavka subverzivnog novinarstva u slučaju Bartulica.
Za razliku od Bartuličinog bivšeg stranačkog kolege Škore koji je također osjetio zube vučjeg čopora koji su ga na kraju natjerali na povlačenje, Bartulici nisu mogli pronaći sklonost nemoralnom ponašanju. Čovjek je očito vjeran svojoj supruzi, ne kocka, ne pije, ne drogira se i ne krade.
Ali, ipak su došli do epohalnog otkrića; Zli Stjepo kupio je vikendicu na otoku Prviću! Odakle novci?
Još od 1945. na našim je prostorima poznato kako novce imaju samo bezdušni kapitalisti i lopovi.
I tako je krenulo seciranje ovog povratnika iz SAD-a, dobro umreženog u međunarodnim konzervativnim krugovima.
No, umjesto gospodarskim muljanjem i trgovanjem utjecajem ispostavilo se kako je nesretni Stjepo do novaca došao od svoje mame. To je veliki krimen za sve koji drže kako je obitelj zastarjeo koncept organizacije društva kojeg treba demontirati. Bila je to dobra prilika da se jednim udarcem ubiju dvije muhe, da se ismijavaju tradicionalne obiteljske vrijednosti i uškopi politička karijera konzervativne zvijezde u usponu.
Odjednom je činjenica da roditelji pomažu svom djetetu u kupovini nekretnine dokaz kako je ono nesposobno brinuti se samo o sebi i zbog toga nedostojno političke funkcije.
Ali već tada, u prvom činu Bartulica gate-a, Ivan Penava tražio je od svog stranačkog kolege da objasni odakle mu novci. Već je tada upalo u oči vrlo neobično javno prozivanje čovjeka s kojim je 4 godine dijelio saborske klupe, promišljao politike i donosio odluke. I sve to neposredno pred izbore. Zar se u takvim situacijama ne saziva sastanak na kojem se analizira situacija, a PR služba iznese prijedloge i onda vrh stranke u suradnji s napadnutim članom i stručnjacima za komunikaciju donese odluke?
Penavin javni poziv znak je da je već tada, prije izborne noći i Stjepinog pojavljivanja u spornom crvenom Ferrariju između njih puklo.
Činjenica jest da je Bartulica poprilično nespretno komunicirao s medijima kad se ova iznuđena afera tek pojavila. Očito mu je na početku bilo neugodno izreći kako ga pomažu roditelji i tu je ostavio prostor da se afera razbukta. No, umjetno isproducirane afere mač su s dvije oštrice i ponekad poluče kontraefekt.
Upravo to se dogodilo i s ovom aferom. Umjesto potopa, Bartulica je na izborima doživio trijumf i osvojio više od 35 tisuća preferencijalnih glasova što ga je svrstalo na treće mjesto ukupno, odmah iza Andreja Plenkovića i Biljane Borozan. Prekomjerno granatiranje iz svih mainstream medijskih haubica, topova i dronova postavilo je Stjepu u poziciju žrtve koju je uvijek lako honorirati, a njemu se to i dogodilo.
No, Bartuličinu poziciju valja promatrati i iz perspektive postizborne koalicije DP-a i HDZ-a. Naime, nakon što profesor Jurčević nije želio pogaziti sve što je govorio prije i za vrijeme kampanje i odbio ući u koaliciju s HDZ-om, jedini kamenčić u cipeli Andreja Plenkovića ostao je Stjepo Bartulica. On je ostao jedini od Domovinaca koji je i dalje, sramežljivo mora se priznati, ali ipak, spominjao istražno povjerenstvo za Covid kao i druga sporna pitanja koja premijer ne želi ostaviti aktualnim, a osobito ne unutar svoje vladajuće koalicije.
Činilo se da je sklanjanje Bartulice u Bruxelles dovoljno da se Plenković zadovolji. Bartulica više neće trebati pomoć roditelja za otplaćivanje kredita i sve je upućivalo na to da će Plenković biti sit, a Domovinci na broju.
I tada dolazi do drugog čina Bartuličine drame. Umjesto da se ponaša uobičajeno, da bude uglađen i odmjeren, s daškom poniznosti u svom pojavljivanju, Bartulica dolazi na propetom konju, crvenom Ferrariju kojim upravlja osoba iz kriminalnog miljea.
Eto druge krucijalne komunikacijske pogreške nakon one prve kad je oklijevao s iznošenjem informacije o maminoj pomoći.
Uglađeni intelektualac, ponizan, praktični kršćanin dolazi u crvenom Ferrariju s istetoviranim kratko ošišanim vozačem i još nekolicinom sličnih tipova.
Stavljajući se u Bartuličinu poziciju može se razumjeti da je ošamućen uspjehom nakon orkestrirane medijske paljbe poželio spustiti svojim progoniteljima koji su ga razvlačili i zbog skupocjenog renta-cara kojeg je koristio tijekom kampanje pa je prihvatio igrokaz s crvenim Ferrarijem. I to je bila fatalna pogreška. U trenutcima trijumfa Bartulica ulazi u ulogu koja mu po njegovom habitusu nimalo ne pristaje.
Iako ga ta činjenica ne ekskulpira od njegove odgovornosti, cijeli igrokaz s Ferrarijem nije bila njegova zamisao, to mu je predložio DP-ov dotadašnji neslužbeni glasnogovornik Velimir Bujanec.
Pristajanjem na ovaj, kako ga je Premijer nazvao, skeč, Bartulica je demonstrirao svoju popriličnu političku naivnost. Penavi je ovim svojim potezom dao priliku da, nakon što je izgledalo kako će se zbog Stjepinog odličnog rezultata morati pokriti ušima zbog prethodnog ograđivanja, sad ipak zada završni udarac i prozove ga zbog miniranja stranke.
Ovdje ostaje nekoliko otvorenih pitanja. Prvo je zbog čega se Penava ograđivao od Bartulice nekoliko dana pred izbore?
Drugo, zašto je stvarni vođa DP-a Mario Radić najprije podržavao, a zatim se ogradio od Bartulice i konačno koja je tu uloga Velimira Bujanca.
Moguće je kako je naivni Bartulica odlično poslužio da se otupe DP-ove oštrice protiv imenovanja Pupovca jer u teškoj komunikacijskoj defenzivi nemoguće je iznaći snagu za ustrajavanje na naoko bespotrebnom inzistiranju na izbacivanju jedne od manjinskih stranaka.
No, reafirmacijom Pupovca DP-ovci doživljavaju potpuni ideološki poraz u preslagivanjima s HDZ-om koji će najmanje žuljati upravo Marija Radića jer je on posložio svoje prioritete u ministarstvima koja direktno utječu na poslovanje njegovih tvrtki.
Bartulica će kako god priča završila svakako biti zastupnik u EU parlamentu, lišen financijskih prijepora i u poziciji produbljivanja svojih konzervativnih konekcija. Penava i ostali DP-ovi zastupnici morat će živjeti s činjenicom da su dio vlasti, a gotovo nijedno svoje predizborno obećanje nisu ostvarili.
A Velimir Bujanec?
Velimir Bujanec se našao u poziciji da je zbog njegove Ferrari inicijative SDSS opet uskrsnuo, a on je izgleda dobio otkaz na Z1 televiziji. Reklo bi se da je on najveći gubitnik Bartuličine afere.
No je li doista tako?
Velimir Bujanec postigao je status ikone na desnici i njegove su emisije izrazito gledane. U vrijeme interneta, YouTubea i podcasta lokalna mu je televizija važna koliko i telefaks u modernim uredima. Već sad se s nestrpljenjem očekuje njegova prva samostalna emisija da vidimo što će od Domovinskog prljavog veša izaći na vidjelo. Gledanost je zagarantirana.
I tako je jedan osebujni novinar voditelj, upitnog morala, nakon što je razgolitio Kolindu Grabar Kitarović pa zdušno radio na potpirivanju sukoba između Domovinskog pokreta i Mosta sada s crvenim Ferrarijem raskolio i DP.
Andrej Plenković može biti zadovoljan.
NEMOkatastrofa i DEMOkatastrofa: Ne nedostaje psića i mačaka – nedostaje djece!
Ako ljudi hoće stvarne političke promjene, onda moraju ići u političke stranke – a ne kukati!
