U srijedu 25.9. u Hrvatskom domu Vežica u Rijeci, hrvatski branitelj Zoran Balaban predstavio je svoju knjigu Put ratnika i na vrlo emotivan način iznosio sekvence iz knjige. Kako sam kaže, osjeća kako je jedno poglavlje završilo i kako je ovo moralo iz njega izaći te kako mu se čini da će napokon mirno zaspati.
Ova knjiga zbirka je ratnih iskustava koje je Laba, kako su ga zvali suborci, skupio na raznim bojištima diljem Lijepe naše. Na 73 stranice izmjenjuju se uzbudljivi događaji u kojima tragedija i vic, herojstvo i ludost, samoća i nerazdvojno prijateljstvo na najbolji način opisuju inficiranost ratom i ovisnost o adrenalinu i mirisu baruta. Te su opsesije itekako poznate svima onima koji su tih slavnih devedesetih imali hrabrosti popeti se na ćuku i pokazati zube smrti.
Balaban pripovijeda bez odlomaka i podnaslova, u jednom dahu, a knjiga se upravo tako i čita.
Dojam iz Osijeka u kojem na samom početku Balabanove priče on i prijatelj nisu uspjeli uključiti se u neku suvislu postrojbu, pa odlazak na Ličko ratište i skupljanje iskustva u Gospiću, bitke koje su Riječani vodili po Slavoniji, operacija Maslenica i poezija na kraju knjige nižu se bez pauze tvoreći jednu cjelinu. Cjelinu, koja dočarava tu atmosferu rata, kaos u kojem se ljudske sudbine miješaju u kolopletu povijesnih događanja i ratnih bitaka koje ih određuju.
Posebno mjesto u Labinom pripovijedanju zauzimaju trenuci s kojima se ne uspijeva nositi, a radi se o dolascima na odmor, boravku kod kuće. Zov rata bio je jači i ratnik se odmah vraćao na prvu crtu i onda kad nitko to od njega nije tražio, štoviše kad bi mu zabranili da su znali za ozlijede koje je skrivao.
Iako je više puta ranjavan i spašavao glavu u mnogim naizgled bezizlaznim situacijama, iako je skupljao dijelove tijela svojih suboraca i članovima njihovih obitelji priopćavao tužnu vijest kao najtragičniji događaj nameće se onaj kojeg je opisao u jedinom poglavlju u knjizi koji je odvojen naslovom koji glasi “Rub smrti”.
U akciji čišćenja sela pod okupacijom u kojoj je bilo i mrtvih i ranjenih nakon što su ranjeni zbrinuti začuo je jecaje djevojčice koja mu je koji trenutak kasnije izdahnula na rukama. Žrtva nevinog stvorenja pred kojim je bio čitav život bila je previše čak i za ovog prekaljenog borca, u posljednji trenutak suborac mu je izbio pištolj kojeg je već prislonio na svoju sljepoočnicu i tako ga je spriječio da se i on u vječnosti pridruži curici koja mu je, neposredno prije nego je usnula, dozivajući svog oca govorila: “Tajo moj, ne daj me”.
Rane na srcu samo su produbili događaji koji su uslijedili na putu nakon ovog ratnog, a on je zbog nepravde i zanemarivanja za ratnika još teži. Laba je obećao da će i taj put dobiti svoju knjigu kao što je dobio i ovaj ratni.
Ako je Zoran Balaban, hrvatski branitelj, časnik, višestruko ranjavan dobio sve odbijenice od institucija lokalnih i nacionalnih koje su mogle financirati ili barem djelomično financirati ovu knjigu potpuno je jasno da ni ova druga neće biti prihvaćena s razumijevanjem, ali je vrlo izgledno da će se ratnik koji nikad ne odustaje još jednom vratiti na bojišnicu i zapucati, sada činjenicama i istinom.
Jedva čekamo…
Krv Hrvatskih branitelja duhovni je zalog da crveni, crni, žuti i zeleni vragovi neće uspjeti
Spektakularne bakljade u čast braniteljima – Veterani Armade mogu mirno spavati
Spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu i dalje stoje!
