Mediji će vijest o uhićenju bivšeg ministra Beroša prenijeti kao da se radi samo o još jednom ministru iz plejade ministara vladajuće stranke koji su (potencijalno) počinili kazneno djelo. Prešutjet će pritom da se njegovo uhićenje dogodilo samo dan nakon treće godišnjice prvih većih prosvjeda protiv pandemijskih mjera.
Na sva će zvona, na svojim naslovnicama i kroz usta svojih “stručnjaka”, govoriti o tome što je i kako bivši ministar radio, no njegove će radnje indikativno sagledavati samo ako pripadaju post-pandemijskom periodu. U pandemiji je, kako smo naučavani kroz njihove vijesti, sve bilo čisto, sve je bilo po zakonu i sve je bilo moralno opravdano.
14.11.2021. godine sudjelovali smo na prosvjedu organiziranom na Markovom trgu, uz tisuće i tisuće naših sugrađana. Govorimo o vremenu koje nije uvelike zaboravljeno samo od strane medija i političara već i od velike većine samih građana. A radi se, koliko god se toga nerado prisjećali, o iznimno mračnom periodu, periodu u kojem su naše temeljne demokratske slobode oduzete bez smislene javne rasprave, bez jasnih okvira kada će iste biti vraćene te bez artikuliranih kriterija po kojima su one nulificirane.
Radi se o vremenu kada smo na dnevnoj bazi bili bombardirani manipulativnom panikom od koje se mnogi dandanas nisu oporavili. Radi se o vremenu brojača novozaraženih, o vremenu novonormalnog, o vremenu pozivanja na davanje apsolutne vlasti državnim liderima “na samo dva tjedna dok se stanje ne smiri”.
Tri godine kasnije, ta dva tjedna još uvijek nisu prošla. Protiv jednog od organizatora spomenutog prosvjeda, Andrije Klarića, podignuta je tužba koja je i dalje aktivna, a ona ga tereti da se na prosvjedu protiv pandemijskih mjera nisu poštivale pandemijske mjere.
U jednom iz niza konkretnih primjera tadašnje planske polarizacije Vili Beroš implicirao je da su necijepljeni krivi “za mogući 4. val. epidemije, za ponovno punjenje bolnica, za smrt ljudi, za gospodarsku krizu, za potaknuti gubitak radnih mjesta”. Beroševe strašne optužbe nitko od medija nije preispitivao, a kamoli demantirao, iako su se na koncu pokazale kao kompletno neutemeljene.
Beroš je, dakle, možebitno u približno isto vrijeme I. prozivao polovicu hrvatskih građana za ubijanje svojih bližnjih, II. činio koruptivna djela i III. na novinskim naslovnicama bio prikazivan kao narodni spasitelj. Medijske kuće koje su sudjelovale u trećoj točki u normalnom bi vremenu bile dužne barem adresirati svoje grijehe, no to danas ne moraju jer su spomenuta dva tjedna, koja nikada nisu prošla, nepovratno restrukturirala način na koji naše vrijednosno ispražnjeno, moralno pogubljeno i demokratski urušeno društvo funkcionira.
Kada smo prije 3 godine s našim, sada ih možemo tako nazvati, suborcima iz pokreta otpora izašli na ulice, htjeli smo da šira javnost čuje glas koji je ušutkavan. Htjeli smo da što veći broj pojedinaca spozna da ima nešto sumnjivo u stavljanju oznake tajno na nabavku zdravstvene opreme za borbu s pandemijom, da ima nešto čudno u tome da jedan ministar daje milijune kuna firmi svog poznanika za informatičke usluge, iako se firma prije pandemije bavila izradom cvjetnih aranžmana.
Htjeli smo, na kraju dana, da nas podivljali duh vremena ostavi na miru da živimo svoj život. No vrijeme novonormalnosti imalo je druge zamisli, stoga smo mi zbog svih tih naših želja bili nazivani dezinformatorima, teoretičarima zavjere, nasilnicima, ravnozemljašima itd.
Sada se još jednom ispostavilo da je vodeća teorija zavjere iz tog vremena bila ona da nepodobni građani kuju neutemeljene teorije zavjere, a ne da potpuno opravdano pozivaju ministra zdravstva na odgovornost. Teorija zavjere bila je nazivanje validnih prozivka vlasti teorijama zavjere.
No mediji će ovih dana šutjeti o tome, kao što će šutjeti i o svim propagandnim načinima na koje su prije samo 3 godine prikazivali bivšeg ministra. Heroj Vili pretvorio se u smijenjenog Vilija pod istragom USKOK-a, no oni koji su vilijevskog heroja u začetku osmislili i društvenim inženjeringom uzdignuli svoju će ulogu nesumnjivo prikriti gromoglasnom šutnjom.
Milan Kundera pisao je o tome kako najveći trening za njegove živce nije bio onaj kada su ga dojučerašnji prijatelji izdali pripomažući komunističkoj vlasti da ga progna iz države, već onaj kada su godinama kasnije, nakon što su se nanovo prilagodili promjenama u duhu vremena, o vremenu komunizma govorili kao o vremenu patnje “za sve nas”.
Dok ovih dana gledamo svoju okolinu kako kukavički šuti o svojim grijesima ili, još gore, kako fokus skreću sa svojih grijeha na grijehe svojih ideoloških suboraca, budimo svjesni da nas lica svih žrtava pandemije i njihovih bližnjih prodorno gledaju čekajući pravdu.
