Pripreme za ovogodišnju proslavu Dana svetog Vida u Riječkoj nadbiskupiji prolazile su u sjeni sukoba koji se odvija između bliskog Nadbiskupova suradnika dr. sc. Marka Medveda i, formalno, trećeg čovjeka Nadbiskupije, kancelara mr. sc. vlč. Gorana Žana Lebovića Casalonge, o čemu smo već pisali na našem portalu.
Podsjetimo, kancelar se kao crkveni pravnik odazvao pozivu na tribinu „Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva“ koja se održala u Auli svetog Ivana Pavla II. u sklopu Trsatskog svetišta. Na tribini je održao govor u kojem je ukazao na neke nepravilnosti koje su se pojavile u proceduri prihvaćanja novog prijevoda, kao i u samom prijevodu Biblije.
Medved je potom napao spomenuti skup u svom tekstu na portalu „Frattelanza“, što je bila indicija da je uspio i nadbiskupa mons. Matu Uzinića uvjeriti u tezu da je takvo ponašanje kancelara neprihvatljivo.
Javno etiketiranje visokog dužnosnika Nadbiskupije kao tradicionalista i prijekoncilskoga svećenika znak je da bi na skorim dekretima u Riječkoj nadbiskupiji Casalonga mogao biti razriješen svoje dužnosti.
Kancelar je u Facebook objavi, u kojoj je reagirao na tekst Marka Medveda, ukazao autoru na neusklađenost njegovih teza sa sinodalnošću i dijalogom na koje tako često poziva nadbiskup Uzinić, a na koje se i sam Medved često referira.
Casalongi se svojom objavom na istoj društvenoj mreži priključio još jedan svećenik Riječke nadbiskupije, vlč. Mateo Šutić, i Marko Medved se našao u nezahvalnoj situaciji. Postalo je jasno da kler više neće šutke promatrati stanovitu diktaturu modernizma koju ovaj neskriveno nameće mjesnoj Crkvi.
Unutarcrkveni prijepori
U takvim je okolnostima u Rijeku došao i nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša.
Prije nego je mons. Kutleša imenovan na čelnu poziciju Zagrebačke nadbiskupije, riječki i zagrebački nadbiskup smatrali su se najozbiljnijim kandidatima i suparnicima za tu prestižnu službu.
Nakon Kutlešina preuzimanja dužnosti zagrebačkog nadbiskupa, u svojim nastupima ova dva prelata često su imali suprotna mišljenja o raznim doktrinarnim pitanjima.
Dok je Kutleša smijenio dekane koji su u tijelima Zagrebačkog sveučilišta glasali za pokretanje rodnih studija (do čega je došlo nakon što je naš portal temeljito obradio ovu temu), Uzinić je u intervjuu na Hrvatskom radiju odgovorio da bi se rodna teorija trebala izučavati na katoličkim fakultetima. Mons. Kutleša u svojim je istupima često vrlo afirmativno govorio o nacionalnom identitetu. Za razliku od njega, Uzinić drži da se nacionalni identitet u životu Crkve zloupotrebljava u političke svrhe. Kutleša je dao podršku moliteljima na trgovima, Uzinić ih je apostrofirao kao negativnu pojavu koja stvara podjele u društvu.
Zbog ovih i sličnih razilaženja s nestrpljenjem se očekivala homilija nadbiskupa Kutleše..
Paralelno s ovim unutarcrkvenim previranjima u Crkvi u Hrvata i u Riječkoj nadbiskupiji, u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji odvijao se proces uspostavljanja zajedništva s društvenom skupinom koja je najzaslužnija što danas hrvatski narod može biti svoj na svome i slobodno prakticirati svoj jezik, kulturu i vjeru, a riječ je o hrvatskim braniteljima.
Upravo će ta skupina riječkih vjernika postati kolateralna žrtva sukoba u Riječkoj nadbiskupiji i doktrinarnih nadmudrivanja njezina čelnika i ostatka Hrvatske biskupske konferencije.
No, krenimo redom.
Znakovit izbor Evanđelja
Sveta Misa u riječkoj prvostolnici okupila je mnoštvo vjernika. Osim unutrašnjosti katedrale, i trg ispred nje (na kojem svake prve subote muškarci mole javnu krunicu) bio je ispunjen do posljednjeg mjesta.
Među okupljenima su bili i hrvatski branitelji sa zastavama vojnih postrojbi u kojima su tijekom Domovinskog rata stvarali slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Stajali su sa strane, skromno i dostojanstveno, nisu zauzimali prostor u katedrali, a nisu zauzeli čak ni stolice na trgu.
Osim hrvatskih branitelja, sa zastavama su bili prisutni i katolički skauti. Na njihovim zastavama nalazili su se likovi riječkih mučenika koje je pobjednička partizanska vojska poubijala mahom nakon završetka 2. svjetskog rata. Riječ je o 21 mučeniku, 16 svećenika i pet laika, od toga dvije žene.
Sveta Misa započela je u blagdanskom duhu, dostojanstveno i svečano.
Prvi znakoviti detalj bilo je čitanje Evanđelja. Po protokolu, ta je zadaća pripala kancelaru Goranu Žanu Leboviću Casalongi. Ali, umjesto čitanja predviđenog za taj dan, najvjerojatnije na zahtjev predvoditelja misnog slavlja, mons. Kutleše, čitalo se Evanđelje koje kao da je bilo namijenjeno upravo njegovu čitaču, kao da mu je Gospodin uputio potvrdu za njegov čin u kojem se odvažio izreći što mu je na srcu, a nije u skladu s mišljenjem sive eminencije Riječke nadbiskupije i jednog od njezinih najutjecajnijih ljudi (s mnoštvom funkcija) dr. sc. Marka Medveda.
„Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, osim da se baci van i da ljudi po njoj gaze.
Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“
Ovo je Evanđelje bilo i odlična polazišna točka za mons. Kutlešu.
Riječ pomirenja
Naime, mnogo je rasprava na hrvatskoj katoličkoj sceni izazvala izjava nadbiskupa Uzinića da je naša vjera samo jedna od ponuda i da je ne smijemo nametati drugima. I zato se propovijed mons. Kutleše (koja se može pročitati na poveznici ovdje) očekivala s posebnom pažnjom.
A ta je propovijed bila sukladna prigodi, odmjerena, svečana i poticajna. Mons. Kutleša na neki je način svomu riječkom kolegi pružio riječi pomirenja, a pritom zadržao dignitet svoje funkcije i vjernost nauku kojeg je i dosad prezentirao.
Ključna rečenica propovijedi bila je da mi svoju vjeru ne trebamo nikome nametati, ali je ne smijemo ni skrivati.
U završnoj riječi riječkog nadbiskupa, na kraju Mise, čuli smo pozivanje na sinodalnost i papu Franju i sve je upućivalo na to da Crkva u Hrvatskoj ponekad njeguje i različita mišljenja, no da se u jednoj uzvišenoj atmosferi i ona mogu ugraditi u dijalog koji vodi prema zajedničkom rastu u vjeri.
Nakon Mise upriličena je procesija, a u procesiji su, kako je bilo i najavljeno, sudjelovali i hrvatski branitelji sa zastavama svojih postrojbi.
Kao i cijeli događaj, i ovaj dio programa prošao je mirno i dostojanstveno. Procesija je prošla predviđenom rutom i vratila se u katedralu.
Ispunjeni radošću i duhovno okrijepljeni okupljeni vjernici, a među njima i hrvatski branitelji, razišli su se ispunjena srca.
Portal Novosti, priviđenja ustaša i medijska mantra
Međutim, uskoro se pojavila vijest da su u procesiji viđeni ustaški i fašistički simboli i na jedan poseban duhovni događaj bačena je ljaga. Informacija je krenula od glasila srpske zajednice u Hrvatskoj, portala „Novosti“, da bi je ubrzo prenosili svi najutjecajniji mediji ponavljajući istu zlokobnu mantru o fašističkim i ustaškim simbolima.
„Jutarnji list“ u svom je tekstu izvijestio da su na procesiji za blagdan svetog Vida u središtu Rijeke sudjelovale i osobe odjevene u crno, sa zastavom HOS-a s natpisom „Za dom spremni“, a neki od njih da su imali tetovaže s nacističkim simbolima. Na svojoj redovitoj konferenciji za medije riječki gradonačelnica Iva Rinčić istaknula je da je osobno sudjelovala u procesiji, ali nije vidjela isticanje tih simbola. Da jesam, svakako bih je napustila, poručila je i dodala kako ju je o tome izvijestio osobno nadbiskup Mate Uzinić dan poslije procesije.
Nepotpisano priopćenje Riječke nadbiskupije s političkom porukom
Dan ranije na stranicama Riječke nadbiskupije objavljeno je skandalozno priopćenje naziva: „Priopćenje Riječke nadbiskupije o neprimjerenim simbolima u procesiji svetog Vida“, a dostupno je na poveznici ovdje.
Priopćenje započinje rečenicama:
„Barjacima i zastavama udruga i vojnih postrojbi nije mjesto u crkvenim procesijama te ubuduće neće biti dio protokola procesije svetoga Vida.
Vezano uz procesiju održanu tijekom ovogodišnje proslave svetoga Vida, ograđujemo se od ustaških natpisa, neovisno o kontekstu u kojem su se pojavili, kao i od nacističkih simbola koji su se pojavili tijekom procesije.“
Dakle, priopćenje proglašava odluku da barjaci i vojni stjegovi ubuduće neće biti dio protokola procesije svetog Vida i da im ondje nije mjesto.
Priopćenje donosi i „presudu“ i ograđuje se od simbola koji su, kako ćemo kasnije vidjeti, legitimno i legalno znakovlje hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata. Dajući kvalifikaciju koja nema pravnu ni crkvenu, nego isključivo političku osnovu, Riječka je nadbiskupija ovim priopćenjem poslala političku, a ne pastoralnu poruku, što je dijametralno suprotno uzusima sekularnog društva za koje se zalaže riječki nadbiskup.
Ako je takva odluka donesena, onda iza nje netko mora i stajati. A netko mora stajati i iza političkih kvalifikacija koje su iznesene. Međutim, ne zna se točno tko, jer priopćenje nije potpisano.
Na kraju priopćenja ne stoji potpis riječkog nadbiskupa ni potpis njegova ureda, pa čak ni potpis Ureda za odnose s javnošću Riječke nadbiskupije. Činjenica da nema nikakvog potpisa jasno daje do znanja da je priopćenje nije prošlo ustaljenu potrebnu proceduru. Ton, način na koji je do njega došlo, kao i činjenica da nije potpisano, daju naslutiti da je arhitekt ovog priopćenja bio baš Marko Medved. Produbljivanjem navodne afere tako je skrenuo pozornost sa sukoba kojeg je započeo sa svećenicima koji se ne uklapaju u njegovu ideološku poziciju, a posredno je stavio u neugodnu situaciju i zagrebačkog nadbiskupa u kojoj bi se i on trebao očitovati o navodnom incidentu. U protivnom će mu se stavljati na teret prešutna podrška “neprimjerenim” simbolima.
Ovim priopćenjem njegov “nepotpisani arhitekt” zasjenio je i činjenicu da su prvi put na jednoj procesiji bili istaknuti i riječki mučenici, što mu također nikako nije odgovaralo. Medved je poznat kao rado viđen gost na tribinama o antifašizmu i zagovornik je balkanske kontekstualne teologije koja je duhovna podloga nove jugoslavenske ideje.
Vrijedi istaknuti i da se temom riječkih mučenika kao delegirani sudac u kauzi bavi svećenik kojeg je naciljao kao svoju žrtvu, a riječ je o vlč. Casalongi.
Claudio Vukonić i Perica Prpić
Vratimo se priopćenju Nadbiskupije; u njemu se, kao i u tekstovima drugih medija koji su izvještavali o ovom događaju, iznosi teza da su u procesiji bili prisutni ustaški natpisi, kao i nacistički simboli.
Neobično je bilo da u moru medijskih objava nismo uspjeli pronaći ni jednu jedinu izjavu onih koje se ovdje proziva, a riječ je o veteranima Domovinskog rata s područja Primorsko-goranske županije.
Oštar ton priopćenja Riječke nadbiskupije daje naslutiti da su branitelji prevarili svoje domaćine, odnosno da su zastave svojih postrojbi donijeli bez suglasnosti organizatora.
Zanimalo nas je što branitelji imaju za reći i kontaktirali smo odgovorne osobe iz Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije.
U njihovim prostorijama u Ciottinoj ulici našli smo se s Claudiom Vukonićem i Pericom Prpićem. Obojica su bili pripadnici hrvatskih oružanih snaga od prvih dana Domovinskog rata pa do njegova svršetka. Claudio je bio pripadnik 9. gardijske brigade, a Perica je ratovao kao pripadnik postrojbe specijalne policije „Ajkule“.
Claudio je danas predsjednik, a Perica član glavnog odbora Zajednice udruga.
Perica Prpić je inače i predsjednik Povjerenstvo za ratne veterane i hrvatske branitelje Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, ali nam je posebno istaknuo da ovaj razgovor ne vodi s nama u svojstvu tog tijela nego kao član glavnog odbora Zajednice udruga i predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Ajkula.
Zanimalo nas je kako je došlo do ideje da hrvatski branitelji sudjeluju u procesiji i što se točno tamo dogodilo budući da smo i mi bili prisutni i nismo uočili ništa neobično, a osobito nismo vidjeli fašističke i ustaške natpise.
Claudio nas je upoznao s kronologijom događaja koji su doveli do njihova sudjelovanja u procesiji.
Potreba za duhovnom potporom hrvatskim braniteljima
Sve je počelo još mnogo ranije. Naime, hrvatski se branitelji, zbog specifičnosti ratnih okolnosti u kojima su djelovali i stresa kojem su bili izloženi, vrlo često susreću s PTSP-om koji u bitnome određuje živote njihovih obitelji.
Zbog toga su pokrenuli čitav niz susreta, radionica i specijalističkih zdravstvenih pregleda da se hrvatski branitelji lakše uhvate u koštac s tegobama koje PTSP sa sobom nosi.
Perica je dodao da, osim ovih konkretnih stručno vođenih aktivnosti iz programa psihosocijalne podrške, i njihove druge aktivnosti posredno pomažu braniteljima s PTSP-om. Osjećaj da su korisni društvu naročito je blagotvoran za ovakva stanja. Pored ostalog, i zato se, kaže, redovito odazivaju na humanitarne akcije i uskaču gdje god mogu pomoći. Tjednima su bili na terenu kad je poplava pogodila područje Gunje, baš kao i kad je potres pogodio Petrinju.
Na najrazličitijim manifestacijama sudjelovali su i kuhali kotliće ili na druge načine prikupljali sredstva za ljude u potrebi. Dječji dom u Lovranu, Udruga „Depolo“, Prihvatilište za beskućnike svetog Franje, nadbiskupijski Caritas ili Hospicij bili su samo neki od korisnika njihovih usluga.
Ponosni smo na taj naš doprinos, ali ponovit ću da na taj način, pomažući drugima, ustvari najbolje pomažemo i sebi samima. Ljudi su sretni kad mogu drugima pomoći i tako profitiramo svi, ističe Prpić.
Ali, osim stručne psihosocijalne pomoći koju uspješno provodimo u suradnji s Primorsko-goranskom županijom i aktivnosti koje poduzimamo na raznim humanitarnim manifestacijama, osjećamo da nam nedostaje i kvalitetna duhovna potpora. Ona je možda i najvažnija, a često, ako se pojedinac sam ne angažira, naši branitelji ostaju za nju uskraćeni, dodaje Vukonić.
I doista, kad promišljamo o duhovnim teretima koje nose ljudi koji su bili u izravnoj borbi, koji su braneći sebe i druge bili prisiljeni boriti se protiv neprijatelja na život i smrt, koji su gledali kako im na rukama izdišu prijatelji ili su skupljali raskomadana tijela svojih suboraca, uistinu možemo zaključiti da je upravo duhovna pomoć ono najvažnije što im treba.
U Primorsko-goranskoj županiji imamo tridesetak tisuća hrvatskih branitelja; kad im pribrojimo članove obitelji, dolazimo do brojke od stotinjak tisuća ljudi koji na neki način još uvijek trpe posljedice rata. To se često zaboravlja, dodaje Prpić.
Uspostava suradnje s Riječkom nadbiskupijom
I kako je došlo do suradnje s Nadbiskupijom?
Pa, zbog svih ovih razloga zaključili smo da naš cilj mora biti zajedništvo, zajedništvo stanovnika naše županije, vjernika naše biskupije i nas hrvatskih branitelja. Zato smo na novogodišnji domjenak u prostorije naše zajednice udruga pozvali i nadbiskupa Uzinića, a on se, na našu veliku radost, pozivu i odazvao, rekao je Prpić.
Bili smo dirnuti jednostavnošću i neposrednošću jednog crkvenog velikodostojnika. Kroz ugodan razgovor upoznali smo ga s čime se sve susrećemo, a on je dao prijedlog da osnujemo pastoral za hrvatske branitelje Riječke nadbiskupije. I nismo dugo čekali. Već 23. siječnja donesena je odluka o osnivanju ovog tijela, a na njegovo čelo imenovan je generalni vikar Nadbiskupije mons. Mario Tomljanović.
Vlč. Mario pokazao se izrazito susretljiv, angažiran i ugodan za suradnju na svaki način.
Inicijativa Nadbiskupije za sudjelovanje branitelja u procesiji i “ustaški” simboli
Na prvoj sjednici 3. ožujka bio je prisutan i Nadbiskup. Tada je pao dogovor za procesiju, kao i da na Veliki četvrtak apostoli kojima će Nadbiskup prati noge budu baš hrvatski branitelji, rekao je Prpić.
Taj čin izrazito je puno značio nama braniteljima, ne samo onima koji su tog četvrtka bili apostoli. Na ovaj način dobili smo potvrdu da nismo zaboravljeni i da je nekom još uvijek stalo do nas.
Dobro, i sada dolazimo do same procesije: bili ste dakle pozvani, dogovor je bio da dođete sa zastavama vaših postrojbi, i koje ste to ustaške natpise donijeli na procesiju?
Nikakve ustaške niti bilo kakve druge zabranjene natpise niti znakove nismo niti donijeli niti smo vidjeli da ih je donio netko drugi, rekao je Vukonić.
Već smo se umorili objašnjavati da smo mi hrvatski branitelji, da je naše ishodište Domovinski rat. Da smo u tom ratu pobjednici i da je zahvaljujući toj našoj pobjedi uspostavljena slobodna i neovisna hrvatska država.
Stalno nas se pokušava gurati u okolnosti Drugog svjetskog rata, ali to nije bio naš rat. Drugi svjetski rat treba prepustiti povjesničarima, u njemu su se Hrvati borili jedni protiv drugih i to su bile nesretne povijesne okolnosti koje mi nismo ni pozvani ni dužni interpretirati. Ponovit ću, mi smo pobjednici i tu su pobjedu izvojevali hrvatski branitelji boreći se u postrojbama čije smo zastave nosili na procesiji. Među njima je bila i bit će i zastava HOS-a. Niti će biti više niti manje zastupljena od bilo koje zastave drugih naših postrojbi, rekao je Prpić. Na njegove riječi nadovezao se Vukonić.
Mi smo se borili za ovu zemlju, pored ostalog i zato da se uspostavi država prava nasuprot totalitarnoj državi koja joj je prethodila. Sukladno zakonima Republike Hrvatske, znakovlje HOS-a u službene insignije uvela je još Račanova vlada.
Ona je 2001. registrirala Udrugu HOS‐a sa znakom koji uključuje „Za dom spremni“, čime je taj grb formalno odobren kao insignija udruge i ratne postrojbe.
Iste godine predsjednik Stjepan Mesić proglasio je Zakon o pravima hrvatskih branitelja, u kojem se HOS izrijekom navodi kao dragovoljačka postrojba Domovinskog rata, čime država normativno potvrđuje njegov status. U više presuda sudovi navode da je znak HOS‐a, kao registrirano znakovlje legalne ratne postrojbe, u komemorativnom i ratnom kontekstu dopušten, dok se eventualni prekršaji vežu uz konkretno narušavanje javnog reda i mira, a ne uz samo postojanje znaka, naglašava Vukonić.
Dan svetog Vida – Dan hrvatskih branitelja Primorsko-goranske županije
Osim toga, dodaje Prpić, važno je istaknuti da je pri županijskom Povjerenstvu za ratne veterane i hrvatske branitelje, kojemu predsjedam, pokrenut postupak za proglašavanje 15. lipnja Danom hrvatskih branitelja Primorsko-goranske županije.
Kako ste se odlučili baš za ovaj dan?
Razloga je više. Najprije, jedna od brigada s područja naše županije nosi naziv 128. brigada Hrvatske vojske „Sveti Vid“, Policijska kapelanija Policijske uprave primorsko-goranske također nosi naziv svetoga Vida, dodaje Prpić.
Osobitu važnost sveti Vid imao je za sve nas branitelje koji smo se borili na ličkom ratištu, na području Perušića, gdje se kod mjesta Kvarte nalazi kapelica svetog Vida, gdje bismo se pomolili prije odlaska na položaj. I riječka 111. brigada imala je borbena djelovanja na području mjesta Vidovice, koje je opet povezano sa svetim Vidom. Sve udruge ratnih postrojbi iz naše županije jednoglasno su usvojile prijedlog da Dan svetog Vida bude ujedno i Dan branitelja iz naše županije. Dileme jednostavno nije bilo.
Sporna tetovaža i antifašizam
A što je s tetovažom svastike?
Tek to je nevjerojatna priča. Nečija tetovaža postala je glavna vijest većine medija. Osobu koja ima tu tetovažu znamo iz viđenja. Ne znamo točno iz koje je postrojbe, ali nesumnjivo je bio sudionik Domovinskog rata. Nije aktivan u radu koordinacije udruga i nije sudjelovao u mimohodu sa zastavama. Mi niti smo u situaciji, niti je to moguće, niti bi to bilo etički da pregledavamo tko od prisutnih na procesiji ima kakvu tetovažu, ističe Prpić.
Poistovjećivanje nas hrvatskih branitelja s nekakvim fašistima čisto je podmetanje i izvrtanje stvarne situacije. Upravo smo mi pravi antifašisti koji su se borili protiv fašizma umotanog u crvenu zvijezdu. Etnička čišćenja, ubojstva i protjerivanja civila je bila praksa naših neprijatelja koje smo mi pobjedom u Domovinskom ratu prekinuli, dodaje Vukonić, a Prpić ga dopunjuje:
U našoj Zajednici udruga nema podjela koje mediji pokušavaju nametnuti u hrvatskom društvu. Na primjer, Walter Cvjetan iz Udruge 128. brigade istaknuti je član SDP-a, a Valter Štefan je iz Zajednica branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“ i nema nikakvih problema u tom odnosu zbog kojih ne bi mogli zajednički raditi na dobrobiti hrvatskih branitelja. Pa, i nas dvojica smo neki dan prisustvovali i Svečanoj akademiji povodom Dana antifašizma koja se održala u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Da su u Prpić i Vukonić pravu kad tvrde da su upravo hrvatski branitelji antifašisti potvrđuju i riječi Župana Ivice Lukanovića (koji je na tu dužnost izabran kao član SDP-a) na spomenutoj akademiji, koji je rekao da između Domovinskog rata i antifašističke borbe postoji duboka i neraskidiva veza:
„Pedesetak godina kasnije bili smo prisiljeni braniti te iste vrijednosti. Ono s čime se Hrvatska suočila 1991. godine u Domovinskom ratu – brutalna agresija, etničko čišćenje i razaranje naših gradova – bio je ponovljeni krik fašizma, samo u drugom povijesnom ruhu“.
Kao praktičnim vjernicima i medijskim djelatnicima jasno nam je da mediji željni senzacionalizma i etiketiranja okrive cijelu braniteljsku populaciju jer jedan od branitelja ima istetoviran totalitaristički simbol.
Ovoj smo dvojici hrvatskih branitelja iznijeli naše mišljenje da je teško prihvatiti da se Crkva bespogovorno odriče jedne zalutale ovce. Ako je ta osoba došla u blizinu crkve, znači da je moguće i doprijeti do nje. Logičan nastavak priče bio bi da netko od duhovnika s njom porazgovara, približi je molitvi, donese Krista u njegovo srce. Umjesto toga, iz priopćenja Riječke nadbiskupije dolazi klasičan primjer „cancel culture“, tako tipične za moderni subverzivni aktivizam kojemu pripada i pretpostavljeni arhitekt spornog priopćenja Marko Medved.
Naši su se sugovornici složili da nije za očekivati da svećenik nekog potjera iz crkve jer ima neprimjerenu tetovažu. „Pa ljudi u crkvu dolaze ispovijedati i najteže grijehe i vrata bi im trebala biti uvijek otvorena” zaključuje Vukonić.
Uskraćivanje prava „Audiatur et altera pars” (Neka se čuje I druga strana)
Je li vas kontaktirao netko iz medija prije objave vijesti, odnosno iz Riječke nadbiskupije prije objave spornog priopćenja?
Nije. Nitko nas nije kontaktirao, rekli su gotovo uglas.
Prpić dodaje da ih nitko od medija nije kontaktirao osim Nove TV, koja je arogantno od njih zatražila telefonsko očitovanje, što su odbili, ali da ih nijedan od medija koji je vijest prenosio nije kontaktirao i upitao za njihovu stranu priče. Dodaje da uvijek kad nešto organiziraju pozivaju sve medije, ali da im se ovi nikada ne odazivaju na pozive. „A nisu nas zvali ni iz Riječke nadbiskupije.” nastavio je Prpić.
I ta nas činjenica najviše boli, dodao je Vukonić.Iz Nadbiskupije smo bili pozvani na procesiju, nismo se sami pozvali ni nametali. Usuglasili smo se oko mimohoda sa zastavama, odrasli smo ljudi i o svemu možemo razgovarati. Ustvari, sigurno ćemo se naći s generalnim vikarom, a želja nam je i da našem nadbiskupu izložimo naše viđenje, jednostavno ne možemo zamisliti da će odbiti naš susret. Oni nisu takvi ljudi, nastavio je Vukonić.
Ljudski i duhovnički poriv
Na naše pojašnjenje odnosa unutar Nadbiskupije, zatim činjenice da se ovim priopćenjem Riječke nadbiskupije, njegov arhitekt ustvari obrušio i na vlč. Marija Tomljanovića i da je tako nakon Casalonge krenuo u „eliminaciju” još jednog visoko pozicioniranog svećenika, točnije drugog čovjeka Nadbiskupije, što je uz već izneseno skretanje pozornosti sa sukoba koje je započeo s Casalongom i umanjivanjem značaja procesa vezanih uz Riječke mučenike vrlo izvjestan scenarij kako je došlo do priopćenja, Prpić odgovara da oni ne mogu ulaziti u te sfere.
Obojica su uvjereni, ako je do spornog priopćenja i jednostranog raskida suradnje došlo zbog nesporazuma unutar Nadbiskupije, da će generalni vikar i nadbiskup imati ljudski i duhovnički poriv da prihvate njihov poziv i da se s njima susretnu i porazgovaraju. S ovom optimističnom rečenicom završio je naš razgovor.
A, mi se nadamo da su ovi hrvatski branitelji u pravu. Nadamo se i da će se dobra praksa sudjelovanja vjernika sa stjegovima vojnih postrojbi iz Domovinskog rata u procesijama koja je primijenjena u obilježavanjima Dana svetog Dujma u Splitu, Feste svetoga Vlaha u Dubrovniku ili koja je zastupljena prilikom hodočašća vojnih i policijskih postrojbi u Lurd i Mariju Bistricu kao i općeprihvaćena praksa na Mediteranu zaživjeti i u Rijeci, hrvatski branitelji su to zaslužili jer
“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Ivan 15,13)
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
